“Grički event”

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo