ZORICA VUKOVIĆ: OLOVNE I TEŠKE SNOVE SNIVAJU…

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Nije jesenje nego zimsko veče presvučeno igličastim mrazem na srijemskim oranicama koje miruju sluteći proljeće.

Oporavljena od stradanja iz devedesetih, ponosno stoji kuća u Tovarniku, sjećajući se jednog rođenja 13. lipnja 1873. kada je plač malog Antuna Gustava Matoša obradovao ponosnu majku Mariju, oca Augusta i djeda Grgura. U ranom Antunovu djetinjstvu obitelj Matoš se doselila u Zagreb.  U turbulentnom, relativno kratkom životu, Antun je mijenjao adrese, ali skrasio se u Zagrebu gdje je umro u Bolnici sestara milosrdnica 17. ožujka 1914., od karcinoma grla.

Matoš je imao problema sa svojim suvremenicima, posebno onima koji su bili zagovornici jugoslavenske ideje. Oko sebe je okupljao mlade književnike hrvatskih ideala. Na suprotnoj strani bili su srbofili o čemu piše dr. sc. Ivan Mužić u knjizi u „Masonstvo u Hrvata“. Oni su koketirali sa srpskim oficirima iz organizacije Crna ruka, odnosno Ujedinjenje ili smrt (Apis) i bili su ‘dijelom nadahnuti masonskim duhom’. Skupljali su se oko antiklerikalnog časopisa „Vihor“ i za sve zlo okrivljivali katoličku crkvu.

Ova ekipa je s olakšanjem dočekala smrt A. G. Matoša. U „Dnevniku“ (1943.), Krleža se prisjeća: „U predvečerje pogreba A. G. Matoša oprostio sam se u mrtvačnici mirogojskoj od čudnog, nesimpatičnog pokojnika. Ubrao sam sa odra jedan proljetni cvijetak, a taj mi se negdje izgubio i nestao. Godinama kasnije žalio sam za tim ubogim cvjetićem, jer što su godine sve više odmicale, lik A. G. Matoša dobivao je sve više na dimenzijama.“

„Poslije sprovoda Milan Marjanović  pozvao nas je na karmine na Mlinarskoj cesti“, piše Krleža.  „Bili su tamo prisutni doktor Jelovšek, njegova žena Zofka Kvader Jelovšek, Cihlar Nehajev, Andrija Milčinović. … Karmine su se pretvorile u histerično ogovaranje mrtvog Matoša.“

„Ostavio sam našu literarnu kremu tamo na karminama i preko Orlovca popeo se na Cmrok. Bilo je rano proljeće, pjevale su proljetne vode. … Plač na proljetnoj kiši za jednim Perom koje se slomilo, a do kojeg nam nije bilo stalo dok je pisalo živo. Značenje vrijednosti  njegovih tekstova objavljuje se tek mnogo kasnije, tek negdje oko 1921.-1928. Karmine kod M.M. bile su moj prvi šok.“ Lamentira dalje Krleža 1943. i kaže da u ‘beletristici Matoš nije bio spontan’. „To je slutio i tako se, lutajući, ulovio u zamku vlastitih rima, a te nije umio raspiriti do velike vatre.“

Ali su zato njegove rime raspirile vatru u Hrvata.

Vratimo se Milanu Marjanoviću. Tko je on? Rodio se u Kastvu 1879., a umro u Zagrebu 1955. Ideolog jugoslavenstva. Urednik je Crvene Hrvatske, Novog lista, Pokreta i dr. Bio  je član Jugoslavenskog odbora, istaknuti jugoslavenski mason, akademik JAZU… U djelu „Okultizam i ezoterija“, on piše o knjizi koja je zaokupila njegovu pažnju, a koja govori o simbolici  i organizaciji Slobodnih Zidara: „U toj opasci taj pisac posve ozbiljno  i ukratko kaže, da još i danas ima na zemlji nekih uzvišenih, nadljudskih Majstora, koji su se u svome duhovnom razvoju uzdigli visoko iznad najvećeg genija čovječanstva, koji Majstori, živeći većinom u Centralnoj Aziji , a posjedujući izvanredne magične moći direktnoga utjecaja na misli svojih dalekih učenika i pomagača, ravnaju svijetom preko tajnih organizacija  i najaktivnije učestvuju u evoluciji čovječanstva.“

U proglasu kojeg je M. M. 1917., kao izaslanik Jugoslavenskog odbora, uputio hrvatskim iseljenicima zalagao se za narod Srbohrvati… „Hrvati trebaju dobro znati da njihov put u Hrvatsku, u Dalmaciju i u Istru vodi samo preko Soluna. Zato srpska vojska treba postati i hrvatska. Hrvati trebaju osloboditi Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da i Hrvati sastave vojsku dobrovoljaca, za koju treba čitav svijet znati da je hrvatska,“

Kad se 2014., obilježavala stota obljetnica smrti A. G. Matoša, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara htio je da se to dolično  obilježi i u Zagrebu na Trgu bana Jelačića i na Trgu Petra Preradovića. Pokrovitelj manifestacije je bio Grad Zagreb. Stožer je predložio da jedan od predviđenih sadržaja bude i dvadeset jedna zastava s citatima Matoševe poezije.

Tadašnja Bandićeva zamjenica Vesna Kusin, pozivajući se na gradonačelnika, nevjerojatnim izljevom bijesa i agresije, vrištala je: „Križajte te citate! Križajte, križajte! Čujete li, to nećete postaviti na Trgu bana Jelačića.“

„Demonstrirala je silu, nadmoć i provela najgrublju cenzuru,“  istaknuli su u Stožeru. I tako su još 2014., ‘ugasili mikrofon’. Što bi drugo sljedbenici M. M.? Lako je odgonetnuti. Crvena  olovka je prekrižila 8 od dvadeset jednog citata. Svi su se citati smisleno vrtjeli oko pjesama: „1909“, „Mora“. Jesu li se prepoznali u njima?

„Iz ovih tekstova snažno zrači hrvatski suverenizam! A to je, sad kad smo kročili u Europsku uniju, vlasti u Hrvata vrlo nepoćudno. Ne treba se dakle zgražati nad postupkom gradske uprave. Tko smo mi da tankoćutnoj gospođi Kusin zamjerimo što joj je u toj nezgodi pao politički mrak na oči? Pogotovo kada vidimo kako je iz toga mraka u hipu niknuo i krasno se razvio divan cvijet cenzure?“, rekao je Božidar Petrač.

Ne znam kako su se dogovorili, ali tog jutra, kad sam išla na posao, nekoliko zastava s Matoševim citatima se vijorilo na Trgu na sjevernom tramvajskom stajalištu. Vrlo brzo su odlepršale. Kad sam se vraćala, s čežnjom da ih malo bolje pogledam, više ih nije bilo.

Obilježavanje značajne obljetnice u Društvu hrvatskih pisaca, predvodio je notorni Velimir Visković, uz nazočnost tadašnjeg stanovnika Pantovčaka, Josipovića i jugofila Igora Mandića.

Denis Derk iz ‘Večernjaka’ se zgrozio što je Predsjednik Republike odao počast ‘vucibatini’! No na obljetnici V. V. je tvrdio „da bi AGM danas u Europskoj uniji vidio ostvarenje svoga sna o jedinstvenoj zajednici slobodnih i međusobno ravnopravnih europskih naroda, te da bi se – sto godina nakon svoje smrti – od kulturnoga Europljanina prometnuo u političkoga eurohrvata.“

Tome Matoš dodaje:

1909 (2014, moja opaska)

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubojstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
K’o lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Europejci su odlučili Matoševu kuću staviti na ‘bubanj’. Matica hrvatska tužila je Društvo Antuna Gustava Matoša iz Tovarnika, zbog duga. Nisu se mogli dogovoriti Obuljenkino ministarstvo, Društvo A G M, Grad Zagreb, Matica hrvatska… Za ne vjerovati!

Pa je Općinski sud odgodio ‘bubnjanje’ zbog proceduralne pogreške. Divno naše ‘pravosuđe’!

Predsjednik Društva Antuna Gustava Matoša Željko Anić zatražio je od suda da cijeli postupak vrati na početak jer, kako je ustvrdio, sud nije postupio po zakonu: „Vi ste morali o pravu prvokupa obavijestiti općinu Tovarnik, Vukovarsko-srijemsku županiju i Republiku Hrvatsku. To su elementarne stvari, a te vaše obavijesti nema u spisu. Načinili ste pogrešku i ovaj postupak nije valjan i mora se povesti iz početka.“ Također je rekao kako je Ministarstvo kulture cijelo vrijeme, od kada traje projekt izgradnje Matoševe rodne kuće, bilo ‘izričito protiv toga projekta’, izuzev u vrijeme ministra kulture Antuna Vujića koji je pomogao u rješavanju imovinsko-pravnih odnosa.

Naime, Matoševa rodna kuća zamišljena je kao multimedijalni kulturni centar hrvatskog dijela Srijema s galerijom stalnog postava, spomeničkom knjižnicom i dokumentacijskim centrom, književnim klubom i višenamjenskim dvoranama. Procjenjuje se da bi za završetak projekta, koji je zaustavljen 2010. zbog nedostatka novca, trebalo još desetak milijuna kuna.

Dođe mi da se rasplačem, pomišljajući na silne milijune koji odlaze u vjetar za migrante, NGO, ‘pupavke’, za korupciju…

Matica hrvatska odrekla se Matoševe rodne kuće na kojoj je spomen-ploča posvećena Matošu ali i Matici hrvatskoj i odlučila je prodati na javnoj dražbi. Je li to zabilježeno u povijesti bilo kojeg naroda?

Taj vampir što me kvači, to je poreznik,
Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.
To golo more, more tuposti,
To je Mrtvo More naše gluposti.
U šarmantnoj pozi moderni poganac —
Najmio ga stranac, da nam metne lanac.
Taj klatež, što o pravdi blebeće —
On za korist tuđu laže, kleveće.
Taj demagog morski, urlajuć’ k’o vuk,
Malaksale časti on je naše zvuk.
K’o babe kukaju,
K’o tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje — tvoje domovine!

Zato je potrebno stalno podsjećati na Matičinu veliku ulogu u stvaranju Hrvatske, ali i na strašno visoku cijenu koju je platila za svoje hrvatstvo. Nakon Hrvatskog proljeća mnogi su ‘matičari’ završili u zatvorima, izgubili posao ili ga nisu mogli dobiti.

Matica je izdala i hrvatsku himnu 1971., koja se do tada nije smjela izvoditi. Uvela ju je ponovo u službeni državni protokol ‘proljećarka’ Savka Dapčević Kučar.

Nije bilo poželjno na zidu imati ovo svečano urešenu himnu. Znam to iz vlastitog iskustva. Nisam završila u zatvoru, ali sam poslana na ‘preodgoj’ u Petrinju, nakon tri godine uzaludnog traženja posla. U Petrinji sam završila ‘visoku školu preživljavanja’ jer je moja obitelj bila ‘pod nadzorom’ podanika sustava.

Bilo bi dobro znati koji su to ‘matičari’ rukovodili ovom ustanovom tijekom obnove Matoševe kuće: akademik Josip Bratulić (1996.-2002.), Igor Zidić (2002.-2014.), akademik Stjepan Damjanović (2014.-2018.) i aktualni predsjednik Stipe Botica, kulturolog. Ovo kulturolog doista je domet.

Voljela bih da je Matoš samo jedan od velikana u hrvatskoj povijesti i da je tamo, kao odraz vremena u kom je živio, zabilježena njegova poezija. Ali, izgleda kao da je Matoš jučer ili danas napisao svoje stihove:

Mili Bože, kud sam poš’o?
K izborima ja sam doš’o,
Ne znam, čemu dadoh glas.
Da sam, braćo, ovo znao,
Glasa njemu ne bih dao,

Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo