Raspetljava se misterij ubojstva generala HVO-a

Kantonalni sud u Bihaću potvrdio je optužnicu protiv Hamdije Abdića Tigra, inače federalnog zastupnika stranke SDA, zbog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića, potvrđeno je za “Avaz” iz Ureda glasnogovornika Kantonalnog suda u Bihaću.

“Optužnica protiv Hamdije Abdića Tigra potvrđena je 15. siječnja 2019. godine”, kazao je za BH portal Džemal Jodanović iz Kantonalnog suda u Bihaću.

Optužnicu je potvrdio sudac Reuf Kapić, a treba podsjetiti da posmrtni ostaci generala Šantića još nisu pronađeni.

Hamdija Abdić, nekada osuđena osoba, mora biti ponovno suđen jer je tužiteljstvo USK-a podiglo optužnicu protiv njega zbog sumnje u organizaciju i ubojstvo Šantića.

Osim Abdića, za isto djelo Tužilaštvo USK podiglo je optužnicu protiv Dede Karabegović, Jasmira Topala, Ramiza Bajramovića, Envera Keranovića, Indijana Alibegovića i Ramiza Ružnića.

Zanimljivo je da je optužnica podignuta prije nekoliko mjeseci, a pravosudne institucije nisu poslale nikakvo priopćenje za javnost tim povodom.

Hoće li sukob davno zaboravljenog ubojstva nakon više od dva desetljeća početi raspravljati i konačno saznati sudbinu i gdje su ostaci generala HVO-a Vlado Šantić? Njegov sin Duje upozorio je godine neprocesiranja i otkrivanja istine o ubojstvu svoga oca. Pola života Duje traži istinu o svom ocu. Oni su u Mostaru, 13. travnja 2016., pet dana nakon prosvjeda, gdje su dvojicu nepoznatih muškaraca tukli Asif Dudaković i Hamdi Abdić Tigar kao krivci za sudbinu njihova oca. Ali nije odustao. Bosanskohercegovačko pravosuđe do sada nije pokazalo (u) ovaj slučaj.

Jagoda Šantić, supruga pokojnoga generala Šantića, odavno je uvjerena da bi se okolnosti i počinitelji lako i brzo mogli pronaći te kazniti da postoji politička volja. A tu volju dio javnosti, a i obitelj, čeka duge 22 i pol godine. Jesu li je dočekali? Vlado Šantić je rođen 1952. u bihaćkom naselju Vedro Polje. Do rata je radio kao knjigovođa u poduzeću Bihacit. Politikom se počeo baviti 1989. Sudjelovao je u osnivanju bihaćkog ogranka HDZ-a BiH.

Bio je potpredsjednik stranke te je obvezama bio vezan za Sarajevo, odakle se prebacuje u Hercegovinu i tamošnjem hrvatskom vodstvu pomaže u vojnoj organizaciji. Odlukom predsjednika tadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne Mate Bobana postavljen je za zapovjednika 101. pukovnije “Ante Knežević Krpe”. Kao zapovjednik HVO-a na bihaćkom ratištu vezao se za političko vodstvo Herceg-Bosne. Izvješća je podnosio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu i ministru obrane RH Gojku Šušku.

Prije rata Šantić je predložio mobilizaciju vojske od Bihaća prema Kninu, koji nije prihvaćen. Bihać je uskoro pod opsadom od strane srpskih snaga. Grad je bio zajednički branile 101. pukovnije i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine, pod komandom Atifa Dudakovica. Dudakovic, bivši potpukovnik JNA, tijekom agresije na Hrvatsku još bio u JNA, kad je pod zapovjedništvom Ratka Mladića napali zadarsko zaleđe. Dudakovic Armije BiH pridružio u lipnju 1992. godine.

Ovaj detalj pojašnjava genezu fizičkih sukoba između Šatića i Dudakovića. Zbog svoje uloge u JNA, Šantić ga je nazvao “četnikom”, a Dudaković je doslovno očešao zube. Zategnuti odnosi dvaju zapovjednika nisu bili u prvom planu, jer je bihaćka enklava bila pod opsadom. Unatoč bošnjačko-hrvatskom sukobu, Šatić je u više navrata odbijao podrediti HVO Bihać Armiji BiH. Ali situacija na bojištu bila je takva da se ni Hrvati ni Bošnjaci nisu isplatili da ratuju jedni protiv drugih.

S druge, pak, strane, Armija BiH i politički vrh nisu bili zadovoljni činjenicom da HVO i Šantić odbijaju ulaziti u sukobe s postrojbama Fikreta Abdića Babe, koji se borio za autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna protiv Armije BiH. Je li motiv ubojstva mogao biti političke naravi upravo zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba? Moguće je, no general Šantić je posljednji put živ viđen 8. ožujka 1995., kad je sukob Bošnjaka i Hrvata već bio uvelike zaustavljen.

Kolales priča da je Šantić ubijen jer su pripadnici Armije BiH ubijeni jer ih je navodno izdao HVO. No činjenica je da je Šantić vratio neke izgubljene dijelove srpskih snaga. Osim toga, Šantić, dokument od 4. prosinca 1994. godine, pisao je ministru obrane Republike Hrvatske, Gojku Šušaku, da im je potrebno oružje i oprema za pomoć u obrani, jer su Srbi došli u grad, a sama bolnica je bila na meti.

U tom pismu Šantić je, između ostalog, rekao da se vojnici HVO-a hrabro bore protiv četnika, ali i pripadnika Armije BiH, tako da se teško može zaključiti da je Šantić učinio bilo što za kršenje bilo kakve suradnje između Bošnjaka i Hrvata u enklavi. Tada je od prosinca 1994. do siječnja 1995. srpske snage uspjele odbaciti 5. korpus i linije obrane prema Bihaću i dovesti grad na rizik od pada. Međutim, Šantić je osmislio i pokrenuo vojnu operaciju HVO-a, a 13. siječnja 1995. vratio je sve ranije zapljene položaje.

Dva mjeseca nakon akcije, 5. ožujka 1995., Šantića i Dudakovića posjetilo je izaslanstvo iz Zagreba, koje su činili Muhamed Zulić, Bernardo Jurlina i Drago Lovrić. Šantić je namjeravo poći s njima u Zagreb da izvijesti o vojnom i civilnom stanju Hrvata, no zaustavila ga je vojna policija Armije BiH zbog zapovijedi da ga zadrže u Bihaću. Šantića je u Glavnom stožeru 101. pukovnije uhitio Hamdija Abdić Tigar, zapovjednik 502. brdske brigade Armije BiH.

Šantić je, prema nekim svjedocima, doveden pred Dudakovića u bihaćki hotel Sedra 8. ožujka 1995., u kojem su ga brutalno pretukli. Nakon toga, generala Šantića su odveli i ubili. Nitko ništa nije znao, nitko ništa nije vidio, nijekali su da je uopće ubijen… A onda, bivši bošnjački član Predsjedništva BiH Ejup Ganić uputio je sućut obitelji nekoliko dana nakon generalova nestanka. Paradoksalno, generala Šantića vlasti su vodile kao nestalog sve do 2014. Dugih 19 godina ništa se novo nije znalo.

Do 2014., kada je Dnevni Avaz pozvao anonimnog svjedoka i otkrio mjesto plastične cijevi u kojoj su ubojice stavili tijelo generala Šantića i napunili ga benzinom, uljem i razrjeđivačem. Pronašli su bačvu, ali DNK analiza nije bila moguća. Prema navodima zaštićene svjedokinje optužnice, koju je pripremilo Tužiteljstvo Unsko-sanske županije, general Šantić je pretučen.

Tragovi krvi otkriveni su kasnijom forenzičkom istragom, kao i kombijem Armije BiH, koji je prebačen u stožer vojne policije u zgradi željezničke stanice gdje se nalazila postaja vojne policije u Bihaću. Također, nakon gotovo 20 godina, otkriveni su tragovi krvi, kao iu podrumu obiteljske kuće gdje je ubijen s četiri metka. Do 2014. godine završena je jedna od istraga u kojoj je zaključeno da je ubijen general Šantić. Dujevski sin smatra Abdića i Dudakovića odgovornim.

Hamdija Abdić Tigar Jutarnjem listu 2014. je izjavio: “Obojica smo bili malo pijani, pa se ne sjećam svih detalja. Otišli smo zajedno u taj hotel. Tamo je sve već bilo pijano. Ja sam otišao prije njega i doista ne znam što se dalje događalo. Sjećam se da me sutradan oko 11 sati nazvao Dudaković i pitao gdje je Vlado.

Nisam znala, pa smo odlučili otići negdje da se opustimo. Potrajalo je nekoliko dana, nije se vratio, vođena je istraga o svemu, neki ljudi su čak uhićeni i pritvoreni nekoliko mjeseci, a zatim pušteni jer nije bilo dokaza da su bili umiješani u nešto nepošteno. Budimo realni, da je trebalo biti ubijeno, to bi radilo na fronti, tako da bi postajalo sve više i više maskirano, a ne ovako. ”

Atifa Dudakovića, pak, nikad nisu optužili. Čak je i Šantićevoj supruzi Jagodi rekao da ne zna ništa o tomu. Čaršijske priče govore da su generala Šantića ubili zbog navodnog šverca sa Srbima, dok dio hrvatske javnosti misli da su ga ubili zbog političkog naloga s vrha iz Sarajeva. Odvjetnik obitelji Šantić, Josip Muselimović, pak, odavno je upozoravao na pravosudne nelogičnosti.

“Obitelj očekuje pravednu odluku i uvjerena je da su upravo osumnjičene osobe na čelu s Hamdijom Abdićem Tigrom počinitelji tog kaznenog djela te da postoji previše dokaza u tome pravcu”, objasnio je Muselimović Večernjem listu. Smatraju da je istraga trebala biti državna, a ne županijska, i da se slučaj ne može voditi kao civilno ubojstvo, nego kao ratni zločin.

Što će sudski proces donijeti, nije poznato, kao ni gdje su ostaci generala Šantića. Obitelj, napose sin Duje, od oca ima stare sunčane naočale Ray Ban koje je nosio, nekoliko slika i veliku želju da pokopa oca, da počiva u miru, kad već nije dočekao Oluju i deblokadu Bihaća.

Igor Zovko