‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Ivo Banac

Iako je od haške presude šestorci i teške tragedije koja ju je pratila prošlo više od godinu dana, postoje takvi ljudi u koje spada i moja malenkost, koji se  s tim nikako ne mogu pomiriti. General je oduzeo sebi život iz više razloga, a onaj koji  je  svima jasan i oko kojeg se nitko ne  spori  je onakva haška presuda.

U toj presudi najbolesniji paragraf je  paragraf  54. A u kojem da skratimo sve te kvazipravničke zavrzlame stoji da su  Hrvati  sami sebe protjerali s područja odakle su ih brutalnim etničkim čišćenjem  protjerali Muslimani.

Jedan od idejnih tvoraca te bolesne teze je Ivo Banac, čovjek koji je skupa sa svojom ženom Andreom Feldman, Žarkom Puhovskim i Nadeždom Čačinović sudjelovao u otvaranju  prve ispostave  Soroseve infrastrukture  u Hrvatskoj pod  imenom „Otvoreno  društvo Hrvatska“  kojem je bio i  na čelu, kao što je bio  na čelu  i  druge Soroseve ispostave u Hrvatskoj, tzv HHO-u iliti Hrvatskom helsinškom odboru koji se „proslavio“ brojeći mrtve srpske  civile nakon Oluje i u  dosluhu sa Sorosem, a po receptu Save Štrbca  uvelike multiplicirao broj istih prikazujući Hrvatsku kao državu koja je nastala na zločinu  pokojnog  predsjednika  Tuđmana kao zločinca na  čelu udruženog zločinačkog poduhvata.

17.  veljače 2009. godine u predmetu „Gotovina i ostali – operacija  Oluja“ pred haškim sudom, obrana generala Gotovine pritisnula je  svjedoka  tužiteljstva Žarka  Puhovskog koji je pod teretom činjenica morao priznati da im je Soros plaćao pola milijuna  dolara godišnje  za proizvodnju lažnih vijesti koje su imale za cilj  prikazati predsjednika Tuđmana kao  ratnog zločinca.

Ivo Banac u toj galeriji likova koji su predvodili HHO ima posebno mjesto, a danas je bitan jer je upravo on taj koji je  „intelektualni lider nove  desnice i politički mentor „zvijezde hrvatske desnice“.   Budući da su to ljudi  koji su svojim  djelovanjem jednako kao i  neki s ljevice tipa Mesić, Manolić, Nobilo, Pusić  itd  zapravo doveli do sramne haške presude i  tužne sudbine generala Praljka, njihovu rabotu koju  je  doktor Tuđman još 1996. godine opisao kao spregu „žutih i  zelenih vragova“ ovim tekstom koji je prvi u nizu  želim raskrinkati i povezati  sve te stvari  u jednu smislenu cjelinu.

Samim paragrafom 54., dakle sramnim paragrafom sramne  haške presude bavit ću se u idućem tekstu, a ovdje ću polemizirati s  tekstom Ive Banca koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz BiH  prvi ubacio u  eter, i to ne bilo koji nego  američki eter.

Zahvaljujući  knjizi akademika   Ivana Aralice „Što sam rekao Bosni“ imamo taj članak pod nazivom „Hrvatstvo“ kojeg je  Banac objavio u američkom listu  The new republic  25. listopada 1993. godine  iako je, kako akademik Aralica  to s pravom tvrdi, taj članak  napisan sinkronizirano s famoznim pismom šestorice,(https://kamenjar.com/hrvatskoj-treba-lustracija-detudmanizacije-i-to-jedina-lustracija-koja-je-hrvatskoj-ne-samo-potrebna-nego-i-nuzna/ ) kojom se tražila ostavka predsjednika Tuđmana, a što je bio uvod u pokušaj državnog puča u  režiji Mesića  i Manolića  koji  je neslavno propao i svibnnju 1994. godine.

Oba ta antihrvatska pamfleta možete naći na ovoj poveznici, a ja ću  se u ovom tekstu pozabaviti ovim drugim:

https://www.scribd.com/document/385914562/Aralica-Varijacije-uz-pismo-%C5%A1estorice#download

Ivo Banac: Hrvatska je zaboravljeno bojište bivše Jugoslavije. Nedavne strahote u Bosni izbrisale su sjećanje na 1991., kada su Vukovar i Dubrovnik svjetlucali na nezainteresiranom ekranu zapadne pažnje.

Odgovor: Već u uvodu ovog bjednog pamfleta vidi se nekoliko problema. Kao prvo, infatilno-patetični  stil kakvim je obojen cijeli ovaj tekst. Kao drugo, kako su to „strahote u Bosni“ mogle izbrisati Vukovar i  Dubrovnik iz sjećanja zapada kad Banac tvrdi da je taj isti zapad bio  nezainteresiran? I kao treće, država u kojoj su se događale strahote ne zove se Bosna,  nego Bosna i Hercegovina.   U  redu njegovo  je pravo gajiti  patološku mržnju prema Hercegovini i Hercegovcima kakvu već  gaji, a u čemu   mu mu  u Hrvatskoj mogu parirati samo Mesić i Manolić, ali to mu ne daje pravo da izvaljuje takvu gomilu laži kakva slijedi u nastavku ovog sorosevskog pamfleta.

Ivo Banac: Priznanje Hrvatske u siječnju 1991. od strane Europske zajednice i prvi Vance-Owenov plan trebali su osigurati častan izlaz Jugoslavenske narodne armije iz  Krajine  – Krajina  je ime koje je Srbija nametnula  dijelu Hrvatske koju je okupirala. 

Odgovor: Kao prvo,  Europska zajednica  nije priznala Hrvatsku  u  siječnju  1991. nego  u siječnju 1992. godine  a  Banac ima kroničnih problema s pokušajem pogađanja datuma i godina pojedinih  događaja, što je čudno za  nekog tko se predstavlja kao povjesničar. Jer, povjesničar koji  ima problema s datumima je kao  nogometaš koji  ima problema s loptom, liječnik koji ima problema sa stetoskopom ili zidar koji ima problem sa zidarskom žlicom. U daljnjoj raščlambi  njegova pamfleta vidjet ćete da  mu to  nije jedini put samo u ovom tekstu da ima problema s datumima. Kao drugo, ne postoji „prvi  Vance-Owen plan“ kao što Banac ovdje  diletantski tvrdi. Plan koji je doveo do sarajevskog sporazuma od 2. siječnja 1992. godine i prestanka borbi u Hrvatskoj  kolokvijalno se zvao „Vanceov plan“ ali bez Owena. Tadašnja MKBJ (Mirovna konferencija o bivšoj jugoslaviji) imala je dva supredsjedatelja. Jednog je nominirao UN  a drugog EZ (preteča  današnje EU koja je tad brojila  12 članica). U vrijeme potpisivanja ovog sporazuma, supredsjedatelj kojeg je nominirao UN bio je Cyrus Vance po  kojem je sporazum i dobio ime, a supredsjedatelj kojeg je nominirao EZ bio je britanski lord Peter Carrington  koji je  na tom  mjestu ostao sve do kolovoza 1992. godine kad je umjesto  njega EZ imenovala Davida Owena. I taj  Owen je onda skupa s Vanceom napravio prvi i  jedini Vance-Owen plan  predstavljen u siječnju   1993. godine koji se tiče BiH i podjele iste na 10 provincija a za kojeg su mnogi usuglasili da je imao  efekt dolijevanja kante benzina na tinjajući plamen koji je razbuktao muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH. Ukratko, Banac nema blagog pojma o čemu priča, ali bitno je za Sorosev i Manolićev račun blatiti Tuđmana, pa čak i ovakvim nesuvislim  diletantskim  glupostima. I kao treće, primjetite kako pojmove kao što su „krajina“ i „jugoslavija“ ili „jugoslavenska“ Banac piše velikim slovom, dok pojam Hercegovina ne piše niti  malim. Za  njega ne postoji Bosna i  Hercegovina, postoji samo  Bosna. Pametnom dosta.

Ivo Banac: Nespretni  i loše tempirani pokušaji Hrvatske da se bori protiv srpske okupacije, kao što je to bio slučaj u mlakoj vojnoj akciji protiv Srba u Maslenici  i Peruči prošle zime, izložili su  vladu u Zagrebu osudi  Zapada.

Odgovor: Kao sudionik akcije Maslenica (https://kamenjar.com/miroslav-tudman-vro-maslenica-93-bila-je-poruka-da-hrvatska-ne-moze-trpjeti-neizvrsavanje-zadaca-unprofor-a/  )mogu  iz prve ruke (za razliku od Banca) posvjedočiti da ta operacija nije bila nimalo mlaka. Zapravo, promatrajući ovu Bančevu tezu post hoc, mi znamo da su predsjednik  Tuđman i Glavni stožer OSRH  jako dobro, čak štoviše vrhunski, tempirali i proveli sve vojne operacije, ne samo Maslenicu. Doduše, Maslenica je nakon deblokade Dubrovnika bila prva akcija takvog tipa koju je vodio tadašnji načelnik Glavnog stožera, general Janko Bobetko i istina je da je bilo problema u njenoj provedbi, pogotovo u odbijanju srpskog protuudara, ali su  sva tri bitna cilja te operacije  ostvarena unatoč teškoćama, a svaka iduća operacija Hrvatskih snaga bila je sve bolja i bolja, sve vrhunski tempirane i provedene. A ta osuda zapada bila je samo izraz izraz licemjera za koje  i sam  Banac tvrdi da su bili nezainteresirani dok su gorjeli ne samo Vukovar i Dubrovnik, nego  cijela Hrvatska, a onda  su  odjednom kad je HV počela oslobađati  okupirana područja, postali zainteresirani. Prava istina je da je Vanceovim planom dogovoreno da se u roku od  6 mjeseci moraju deblokirati i pod hrvatsku upravu vratiti i  komunikacija   Zadar-Maslenica-Starigrad i zrakoplovna baza u  Zemuniku i  brana  na Peruči. Kao što sam rekao, Vanceov plan stupio je na snagu sarajevskim primirjem od 2. siječnja pa bi čak i takav povjesničar kao Banac koji ima kroničnih  problema s datumima mogao zbrojiti da je prepuštanje tri navdena cilja Hrvatskoj trebalo biti  realizirano do 2. srpnja  1992. Međutim,  Tuđman je znao   da će  zapad lajati kad Hrvatska  krene pa je  na tih šest dogovrenih dodao još šest mjeseci i tek tad krenuo u  napad. Dakle, vrhunski  tempirano.

Ivo Banac: Većina zapadnih vlada kritizirala je akcije Hrvatske. A rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda tražile su  od Hrvatske da se povuče. Poluslužbeno stajalište bilo je da zapad kažnjava  Hrvatsku zbog njenog udjela u raspadu Jugoslavije. Možda su žrtvena  janjad i hipokrizija doista na cijeni u sadašnjem balkanskom sukobu. Ali pouzdanije objašnjenje  ponašanja Zapada prema  Hrvatskoj treba tražiti u samoporažavajućoj politici  hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Njegovi  pokušaji da poistovjeti Hrvatsku sa sobom uspjeli su oznad njegovih najsmionijih maštarija, ali uglavnom  na štetu njegove zemlje.

Odgovor: Dakle, ponovo, sarajevski sporazum potpisan je 2. siječnja 1992. UNPROFOR je  trebao osigurati provedbu dogovorenog, odnosno da se u roku od 6 mjeseci Hrvatskoj vrate cestovna komunikacija Zadar-Maslenica-Starigrad, zrakoplovna  baza u  Zemuniku   i brana na Peruči, odnosno  takozvane  „ružičaste zone“.  Hrvatska je čekala godinu dana, dakle je pokazala je i te kako dobru volju za duplo prolongirajući rok koji je dogovoren i potpisan.  Po Bancu i tom vrlom zapadu (dovoljnoje vidjeti kako se danas taj isti  zapad odnosi prema institucionalnom teroru kojeg  nad Hrvatima u BiH čine Muslimani) valjda  smo trebali čekati kao grčki dio Cipra, do onog što naši  Zagorci zovu „svetog nigdarjeva“. Nu, nakon diletantskog uvoda Banac u tekst uvodi svoju metu, doktora Tuđmana. I kaže kako je Tuđman poistovjetio Hrvatsku sa samim sobom i to u istom ulomku o kojem on zapravo Sorosa i neoliberalnu ološ  poistovjećuje s čitavim zapadom, kao da na zapadu nema konzervativaca i  nacionalista. I kaže da mu je to uspjelo „iznad najsmonijih maštarija“ ali, dodaje ovaj neviđeni diletant, „uglavnom  na štetu njegove zemlje“. Cijeli ovaj odlomak posvetio je blaćenju Tuđmana da svojata Hrvatsku da  bi na kraju  rekao  da je Hrvatska „njegova“, odnosno Tuđmanova. Da  nije  žalosno bilo bi  smješno. 

Ivo Banac:  Mašta je kreativna sposobnost koja Tuđmanu  sigurno nedostaje. On je došao na vlast u  travnju  1990. Na krilima hrvatske  pobune protiv nacionalističkih provokacija Slobodana Miloševića uspješno  iskoristivši snagu hrvatskog otriježnjenja od komunizma i Jugoslavije, koje  se tiho povećavalo barem od 1971. 

Odgovor: Tuđmanu nije trebalo mašte  i maštarija, nego realnog sagledavanja teškog stanja u kojem se  Hrvatska  nalazila tijekom srpske agresije.  S druge strane, Banac ima bujnu maštu pa vidi više Vance-Owen planova, vidi   hrvatsko priznanje u  siječnju 1991. odnosno prije  nego je Hrvatska uopće proglasila neovisnost, pa i u ovom kratkom ulomku on vidi  „dolazak Tuđmana na vlast u travnju 1990., unatoč notornoj  činjenici da je Tuđman na vlast došao 30. svibnja 1990.  ili vidi „nacionalističke provokacije  Slobodana Miloševića“ unatoč tvrdoj činjenici da te Miloševićeve provokacije nisu bile nacionalističke, nego upravo suprotno, unitarističke, a Ivo Banac očito spadaju u one diletante koji ne znaju  da su nacionalizam i unitarizam dva dijametralno suprostavljena pojma.

Ivo Banac:  Njegova vlast je od početka autokratska  (ustav iz 1990. dao mu je praktički kontrolu  nad  vladom i parlamentom) a njegova  strategija bila je strategija kompromisa.

Odgovor: Banac u američkim novinama, dakle u državi koja ima predsjednički sustav, autokratskim  naziva polupredsjednički sustav u tadašnjoj Hrvatskoj.  Ako je hrvatski sustav autokratski, onda je američki još autokratskiji. Na  primjer danas, Trump nema kontrolu  nad Kongresom jer tamo sad demokrati imaju većinu,   a tko je branio u Hrvatskoj oporbi koju su činili uglavnom liberali, pravaši  i komunisti osvojiti više glasova od  HDZ-a i preuzeti kontrolu nad  Saborom? To što je HDZ osvajao  većinu a Tuđman je imao utjecaj na HDZ jer mu je bio na  čelu  ni po čemu  nije nedemokratski ako je tako odlučio narod  na demokratskim izborima. Takav model se pokazao funkcionalnijim od svih „demokratskih“ modela nakon  Tuđmanove smrti, pa sad Banac mora živjeti s činjenicom da je prije 25 godina napao Tuđmana lažima i glupostima iz  kojih se ne ogleda nikakva Tuđmanova autokracija nego samo Bančeva  zavist, ljubomora i mržnja prema Tuđmanu.

Ivo Banac: Tuđman je bio uvjeren da je moguća velika hrvatsko-srpska nagodba; da će Milošević pustiti  Hrvatsku da  veselo ide svojim putem samo ako ga Tuđman ne smeta drugdje, osobito  na Kosovu, Vojvodini i  Crnoj Gori, te ako je moguće sklopiti nagodbu o podjeli Bosne između  Srbije i  Hrvatske. Nije teško  vidjeti kako je Milošević, koji je nadmašio Tuđmana i u lukavosti  i u oružju, te ga potpuno potukao u autokraciji i nedosljednosti, lako nasamrio ovog Hrvata.

Odgovor: Banac opet Bosnu i Hercegovinu naziva „Bosna“. Bunca o podjeli bez ikakvog dokaza, ali njemu nije cilj  bio pružiti dokaz nego tu bjednu laž  koja je  na leđa navalila tešku hašku kalvariju Hrvatima iz BiH  upucati u američki medijski  prostor. Teza da je  tad  Tuđman mogao Miloševiću na bilo koji način naškoditi u Vojvodini, Kosovu ili Crnoj Gori toliko je idiotska  da mi ju je ispod časti konentirati, a teza da je Milošević nadmašio Tuđmana je oružju je zlobna koliko i idiotska. Tu zlobnu  tezu Banac želi provući kako bi abolirao Račana (u čijoj vladi je kasnije  bio  ministar)  koji  je predao oružje hrvatske teritorijalne obrane početkom svibnja 1990. pa se to može dovesti u kontekst laži da je Tuđman stupio  na vlast u Hrvatskoj u travnju 1990. Dakle, Banac pokušava Račanovu krivnju prebaciti Tuđmanu. A ovo da je Milošević „nasamario ovog Hrvata“ to smo vidjeli u kolovozu  1995. kad su se  velike traktorske kolone od Knina kretale put  Banja Luke i Beograda. Tu se vidjelo tko je koga na kraju priče nasamario. Miloševiću  je ostalo samo da na onom famoznom srbijanskom „Vrhovnom savetu obrane“ (VSO) od 14. Kolovoza 1995. bjesno pjeni kako su ovi u  „krajini“ ili kako bi  to Banac bez navodnika i  velikim slovom napisao – Krajini, „utekli kao zečevi iako su imali sve uslove da se  brane“  te  „i da  smo napravili  najveću  idiotsku stvar da im pomognemo, nismo imali kuda kad zakrčiše sve puteve u sveopštoj  bežaniji“. Toliko o tome tko je koga  nasamario unatoč prednosti u oružju, ali  i streljivu, obučenom zapovjednom kadru, pomoćnim sredstvima itd.
Takvi kao Milošević, Banac, Mesić i slični su preslabi za Tuđmana i tu je izvor njihove zapjenjene  zavisti, a ne nekakav a izmišljena Tuđmanova autokracija.

Ivo Banac: Milošević nikad ne bi nanio toliko štete da je  hrvatsko  vodstvo slijedilo drugačiju strategiju. No umjesto traženja saveznika kako bi zaštitio svoju zemlju, Tuđman je učinio tri očite pogreške. Prvo, da bi dobio podršku od srpskog vođe, Tuđman  se nastojao distancirati od veza s  anti-Miloševićevom koalicijom. Nade kosovskih Albanaca, Crnogoraca i raznih manjina  – kao što je manjina bosanskih Muslimana u srpskoj pokrajini Sandžak – brzo su bile iznevjerene Tuđmanovom susretljivošću u  odnosu na apetite Srbije.  Drugo, usprkos svojoj odlučnoj retorici, Tuđman  je  učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije. Tuđman je  glasno govorio ali je nosio čačkalicu. Treće, i najpogubnije, on je  tajno pregovarao  sa Srbijom i podjeli Bosne.

Odgovor: Prvo, u to vrijeme nije postojala nikakva „anti-Miloševićevska koalicija“ to je potpuna deluzija, izmišljotina i laž. Pogotovo ne  neka u kojoj bi sudjelovali  Crnogorci koji su bili u Miloševićevskoj koaliciji. Moguće je  da  je Stjepan Mesić nadahnut ovim glupostima koje je Banac zapravo prepisao od još jednog sličnog patološkog detuđmanizatorskog i  antihrvatskog lažljivca, tadašnjeg vođe stranke prava u jednoj  prigodi 2000-ih izjavio kako „mi  nismo nikad ratovali  s Crnogorcima“. Dubrovnik su  vjerojatno napadali marsovci i aboridžini iz podgoričkog korpusa.  Sramno po Banca je to što je on od Dubrovnika, a prodaje ovakve gluposti  i izmišljotine na  koje bi mu se tad smijala cijela Hrvatska. Nu, ovo pismo je ionako bilo namjenjeno američkoj javnosti, a Amerikanci nisu mogli znati da je  nekakava fantomska „anti-Miloševićevska koaliija“ obična izmišljotina jednog jalnuškog diletanta koju je prenio drugi jalnuški diletant. Što se tiče teze o „Tuđmanovoj  susretljivosti  u  odnosu na apetite Srbije“ , Tuđman je bio toliko „susretljiv“ da je zapravo jedini u izmišljenoj  „anti-Miloševićevskoj koaliciji“  organizirao pružanje oružanog otpora velikosrpskoj agresiji. Za razliku od Tuđmana, primjerice Alija Izetbegović je čak i nakon prvo strateškog vala velikosrpske agresije na BiH u travnju 1992. govorio kako će njih  „armija braniti od četnika i paravojnih jedinica SDS-a“ sve do početka svibnja kad ga je ta ista  armija (JNA) otela i zatočila u zračnoj luci Butmir  kod Sarajeva.

Drugo, Tuđman je  učinio sve u  okviru tadašnjih mogućnost  da obrani što  veći dio teritorija Hrvatske. Ponavljam da je ov pismo pisano za američku javnost koja je na temelju ovog  mogla steći utisak da smo mi te 1991. bili naoružani  i opremljeni u jednakoj mjeri kao i Srbi. Zamislite samo  koja je to patološka mržnja prema Tuđmanu kad se američkoj javnosti ide podastirati takva bezočna laž koja je izuzetno štetna po Hrvatsku u tom trenutku? Ništa čudno od jednog Sorosevog lutka na koncu.
I treće, laž je da je Tuđman „tajno pregovarao sa Srbijom o podjeli Bosne“. I bez obzira na to što su  Hrvati u BiH koji su zapravo bili žrtve unutarnje muslimanske agresije u Haagu osuđeni kao da su oni agresori a ne obratno, i kao da su oni protjerali i pobili najmanje 5 puta Muslimana a ne obratno, do dana današnjeg nitko  nije pokazao niti jedan jedini dokaz za ovu tezu. Svi „dokazi“ u Haagu sveli  su se na svjedočenje Mesića protiv Blaškića i Manolića protiv šestorke, dakle istog onog dvojca koji je ovim člankom i onim pismom Banca, Pusićke, Goldštajna, Gotovca, Cviića i Žuneca otpočeo radnje koje će završtiti neuspjelim pokušajem puča u  proljeće 1994. Osim toga, oba ta svjedočenja iz druge ruke, rekla-kazala, su prepuna dokazanih laži, gdje su obojica reterirali u protuispitivanjima, a njihove teze s glavnog ispitivanja nisu ništa drugo nego konstrukcije kojima su  se htjeli osvetiti Tuđmanu za gubljenje  poizicija u  HDZ-u, na drugom općem saboru te stranke  održanom u listopadu 1993. Zbog kojeg je Manolić i naručio ovakav članak kao i ono pismo od Banca i  kamarile.
Također, nikad nitko nije pokazao niti jedan  jedini materijalni dokaz za ovu tezu. Sve se svelo na  „salvetu Paddya Ashdowna“ koja  je  neslavno propala, a kompletno svjedočenje Paddya Ashdowna naknadnom intervencijom, nakon 15 godina uklonjeno sa službene web-stranice haškog suda, i ta činjenica dovoljno govori  sama po sebi.

Banac: Zajednička crta Tuđmanovih grešaka bilo je naivno vjerovanje  da je Miloševića moguće smiriti. Svakako, srpski vođa je u raznim trenucima popustio. Njegov prvotni cilj 1987. godine bio je preuzeti vodstvo cijele Jugoslavije i  ponovo centralizirati zemlju  svrgavanjem Titovog federalnog ustava. Kasnije 1990., napustio je zamisao  da zadrži Sloveniju. Još kasnije 1992., pomirio se s mogućnošću slabe Hrvatske ( bez teritorija koje su Srbi okupirali) i smekšane Makdeonije. I, nedavno, odustao je od  zamisli da  zadrži cijelu  Bosnu.

Odgovor:  Kad  Banac naziva Tuđmana naivcem to je jednako smješno koliko i tragično. Točno je da je prvotni Miloševićev cilj bio ne centralizirati nego unitarizirati jugoslaviju (na isti način na koji uz navijanje  Mesića, Banca i sličnih danas pokušavaju Muslimani s BiH), međutim, Banac ponovo ne može pogoditi godinu kad kaže da je „napustio  zamisao da zadrži Sloveniju“ bilo 1990. godine. Notorna je činjenica naime da je sporazum Milošević Kučan potpisan 24. siječnja 1991. godine, a ne  1990. Dakle „cjenjeni povjesničar“ ponovo ne može pogoditi ni  godinu a nekmoli datum. Nije ni čudo  da su Amerikanci pravi „eksperti“ za povijest i zemljopis dočim im ovakvi poput Banca predaju na jednom od dva njihova najprestižnija sveučilišta. Banac ovdje preskače vrlo bitnu fazu. Naime, nakon što je odustao od koncepta unitarne jugoslavije, Milošević prelazi na koncept velike  srbije koja je  svoje zapadne granice zamišljala na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Od ove zamisli  Milošević je odustao i prešao na politiku „zadržimo koiko god možemo u   Hrvatskoj i BiH“ tek  nakon  što  su hrabri bojovnici Hrvatsklog  vijeća obrane zaustavili „sadejstvo“ Srba  i Muslimana odnosno  njihovu zajedničku ofenzivu pod  kodnim nazivom „operacija Neretva“ u jesen 1993. odnosno upravo u vrijeme kad  se odvija cijela ova priča, odnosno kad Banac piše ovaj članak i vodi još pet sličnih njemu da potpišu ono pismo kojim traže Tuđmanovu  ostavku, dakako, sve po narudžbi Josipa Manolića.  

Banac: Ali, Tuđman  je pogriješio kad je tumačio ove poteze kao geste pomirenja. U  stvari, Miloševićeva povlačenja  samo su pojačala njegov zahtjev za proširenom srpskom državom. Na svako to povlačenje bio je prisiljen čvrstim otporom Slovenaca, Hrvata, Makedonaca i bosanskih Muslimana. Stoga je potpuno nerealno pretpostaviti, kao što to Tuđman očito čini, da će se Milošević suglasiti s povlačenjem iz Hrvatske u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje Miloševićevih otimačina zemlje u Bosni. Milošević postiže napredak u ostvarivanju  svojih ciljeva uvijek kada se njegov cilj stvaranja  etnički etnički čiste srpske države pogrešno smatra ideološki neutralnom sitnom trgovinom.

Odgovor: Banac opet bunca. Kakav nesretni  otpor Slovenaca ili Makedonaca protiv Srba? Deluzije su inače vrlo jasan simptom ozbiljnog psihičkog oboljenja, a nema naznaka da se Banac od tog vremena do danas oporavio od istih. Država u kojoj takvi nisu hospitalizirani na zatvorenom odjelu psihijatrije ima ozbiljnih problema sa zdravstvenim sustavom. Što se tiče „otpora bosanskih Muslimana“ on je  bio sve samo ne  čvrst. Istok i sjever BiH koje su Muslimani trebali braniti  pao je doslovno u roku od 5 minuta. Mjesta poput Zvornika, Višegrada, Ključa, Sanskog mosta, Prijedora, Bjeline, Donjeg Vakufa itd pala su šaptom. Jedini koji su pružili čvrsti otpor kako u Hrvatskoj tako i  u BiH bili su Hrvati. I tu Banac, gle čuda, dakle što se tiče čvrstog otpora Hrvata, malo za promjenu, govori istinu. A drugo je  pitanje  kako on taj trunak istine koji  se  našao u ovom članku može pomiriti s tezama iz istog ovog članka, da je  Tuđman „učinio malo kako bi pripremio Hrvatsku za pokolj od strane Jugoslavenske  narodne armije“ te da je „Tuđman  glasno govorio ali je nosio čačkalicu.“
Dakle osim što bezočno laže, izmišlja, montira, ne može pogoditi niti jedan datum, on je toliko zbunjen da ne može pratiti ni tijek vlastitih misli pa u jednom te istom  članku u jednom ulomku  sam pobija vlastitu  tezu iz prethodnog ulomka. Jadna li si moja  današnja hrvatska  „desnice“ tko je tebi spiritus movens.

Banac: Tuđman je dobacio loptu Miloševiću u ruke na drugi način. Međunarodna zajednica priznala je brutalnosti, srpske agresije u Bosni, no  njen bijes bio je veći od njezine volje za intervenciju na strani  Bosne. I tako su nastali razni planovi kao Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov, koji su stvorili dojam pravičnosti, ali su zapravo ojačali Miloševićeva nastojanja  da ideje o djeljivosti Bosne i pravu  Srbije da zadrži ono što je osvojila, učini legitmnima. Ni jedan od ovih planova ne bi vrijedio da je Hrvatska stala uz bosansku vladu. Umjesto toga, Tuđman je promicao podjelu Bosne  najmanje već od 1990. a 1992. uspostavio je svoju para-državu Herceg-Bosnu, što je Miloševiću samo olakšalo posao.

Odgovor:  Banac ovdje kaže da je Tuđman dobacio loptu Miloševiću na drugi način, a onda počinje totalna bolest kakvu samo teško bolesnici mogu izbljuvati van. On naime ovdje optužuje Tuđmana pa navodi nešto što je učinila međunarodna  zajednica a čime stvara dojam da je Tuđman  upravljao postupcima međunarodne zajednice (inače ovo je jedna od omiljenih manipulacija soroščadi, detuđmanizatora, udbaškioh otpadnika i muslimanskih  unitarista, pridavanje Tuđmana  nevjerojatnih, supremenskih, gotovo božanskih moći) a onda niči izazvan  opet promašuje cijelu  godinu  kad kaže da je „Tuđman 1992. Osnovao paradržavu Herceg-Bosnu“. Notorna činjenica je da je Hrvatska zajednica Hereg-Bosna osnovana  18. studenog 1991. godine a Hrvatska Republika Herceg-Bosna  28. Kolovoza 1993. godine. Osim toga, nju nije  osnovao Tuđman nego Hrvati iz BiH. Osim toga, a to je ovdje  najveća i najbolesnija laž koju ponavljaju svi detuđmanizatori od „desnog“ Parage preko „centrističkog“ Banca sve do „lijevog“ Mesića da je osnivanje Herceg-Bosne Miloševiću olakšalo posao. Ujedno, to je i razlog zašto Banac nije američkom auditoriju objasnio koncept velike srbije na zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Naime, notorna i neoboriva činjenica je da  je  upravo Herceg-Bosna bila mjesto gdje je slomljena kičma konceptu velike srbije. S tim u svezi evo jedne skraćene lekcije iz povijesti ovom povjesničaru 3. srpnja 1991. 600 tenkova iz Srbije preko Batinskog mosta  ulazi u  Hrvatsku i hvata stareški raspored za ubojno djelovanje  u  istočnoj Slavoniji i Baranji 6. srpnja 1991. Počinju pregovori između srpske i muslimanske  delegacije o  pokušaju iznalaženja sporazuma između Muslimana i Srba. Muslimansku delegaciju vodi  Izetbegovićev izaslanik Muhamed Filipović a srpsku Miloiševićev izaslanik Radovan  Karadžić 2. Kolovoza  1991. Muslimani i Srbi sklapaju ugovor koji je  nazvan „Historijski  sporazum“  koji je sklopljen  iza leđa Hrvata i na račun Hrvata a koji zapravo u svojoj biti predstavlja pakt o nenapadanju sličan onome kojeg su 23. kolovoza 1939. potpisali Sovjetski Savez i Njemačka odnosno Staljinov izaslanik Molotov i  Hitlerov izaslanik Ribbentrop.

Kad su Srbi sebi osigurali bok od eventualnog muslimanskog napada krenuli  su punim opsegom u  agresiju na Republiku Hrvatsku u akciji  kodnog naziva „Ram“. Samo ime te  operacije „riječ „ram“ u  srpskom jeziku znači „okvir“ govori o tome kako je to tek prva faza  njihovog plana.
5. i 6. listopada 1991.  oni famozni Crnogorci iz mokrih Bančevih snova  o „anti-Miloševićevskoj koaliciji“ angažirani kroz podgorički korpus tzv. JNA napadaju selu Ravno u Hercegovini, dakle u  državi BiH ili kao to Banac rekao „u Bosni“ hvatajući taktičku  širinu  za napad na Dubrovnik. Općina Ravno naseljena pretežito Hrvatima je etnički očišćena, sela su spaljena i opljačkana, a istog tog 6. listopada  Alija Izetbegović na državnoj televiziji izjavljuje „Zapamtite, ovo nije naš rat!“.
U tom trenutku Hrvati u  BiH su ostali bez svake iluzije da će Muslimani braniti BiH kad  Srbi završe svoj okvir odnosno „ram“ u Hrvatskoj i krenu u drugu fazu realizacije projekta velike Srbije agresijom na BiH, i počinju pripreme za osnivanje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kako bi se  bar oni, ali i drugi narodi  koji s  njima  to žele, mogli obraniti od očekivanog srpskog  napada,  koji se dogodio u travnju 1992., kad već to muslimansko vodstvo na čelu s Izetbegovićem očito nema namjeru učiniti.

Nakon održanih  priprema osnivačka skupština HZHB zakazana je za 18. studenog. 1991. Na žalost taj dan pao  je  Vukovar, a kasnije su neki zločesti bolesnici ta dva događaja dovodili u izravnu vezu, kad da je čelništvo HZHB imalo kristalnu kuglu pa je znalo da će Vukovar pasti upravo taj dan. Dobro da  takvi u  tu konstukciju nisu ubacili i križarsko osvajanje  Zadra koje se dogodilo na isti datum 1202. godine. Bilo kako  bilo, Srbi su u Hrvatskoj ostvarili značajan dio svojih ciljeva, 2. Siječnja 1992. U sarajevu je potpisano primirje, u Hrvatsku je došao UNPROFOR a  Srbi su se počeli pripremati za drugu fazu koja je podrazumjevala „popunjavanje rama“ odnosno okvira osvajanja u Hrv atskoj odnosno prvi val agresije na BiH i drugi val agresije na Hrvatsku kroz takozvana „velika i mala kliješta“. Velika kliješta su značila osvajanja na  istoku u rijeku  Drinu i na sjeveru i sjeverozapadu koja su onda trebala biti  stegnuta oko Sarajeva komunikacijom Jajce-Travnik-Vitez-Kaonik i odatle jednim pravcem preko Viskog a drugim preko Kiseljaka na Sarajevo. Mala kliješta su  značila ovladavanje Dalmacijom preko jugozapada Bosne i preko  Hercegov ine odnosno sjevernim krakom malih kliješta preko Kupresa, Tomislavgrada i Livna  gdje su imali naum izbiti na Vaganjski plato  a južnim krakom kliješta preko Mostara i Čapljine izbiti u deltu  Neretve. I u tom trenutku, da je taj plan  uspio, odnosno da hrabri branitelji HVO-a uz pomoć dragovoljaca iz HV-a među kojima je bio i  zapovjednik obrane  Livna Ante Gotovina nisu zaustavili taj  napad, najužnija  točka  Hrvatske bila bi  selo Ribnik nekih par kilometara južno od  Gospića.
Prema tome, možda je  Banac povjesničar, iako sam ja sigurno što se tiče tema iz Domovinskog rata za njega  tata, ovo su  činjenice temeljene na vojnoj znanosti a tu sam ja za  njega tata-mata.

Ali unatoč tome, on ima obraza  biti toliko bezobrazan i reći da je osnivanje Herceg-Bosne koja nije bila nikakva „paradržava“ kako on  tvrdi neko zajednica općina koja je imala utemeljenje u tadašnjem ustavu  SFRJ kao i u Ustavu SR BiH (ma koliko Bančev istomišljenik  Ciril Ribičić, inače sin krvničkog komunističkog ratnog zločinca Mitje  Ribičića tvrdio drugačije).  

Predrag Nebihi

Nastavak slijedi…

Kamenjar info/Hrvatsko nebo