Središnja Bosna – bila i ostala prva crta obrane hrvatske opstojnosti u BiH

“Situacija je malo gora nego u paklu”, jedne je prilike tijekom opsade rekao general Tihomir Blaškić, prvi vojnik Središnje Bosne i zapovjednik Zbornog područja HVO-a Vitez.  I zbilja, ako je pakao bio negdje na zemlji, bio je u Središnjoj Bosni.

U Vitezu je obilježeno 25. godina od zločina nad 27 hrvatskih branitelja i civila u selu Buhine kuće kojeg su počinile snage tzv. Armije RBiH 9. siječnja 1994. godine. Vijest o obilježavanju 25. obljetnice svirepih ubojstava Hrvata tog kraja, od kojih su neki zaklani motornim pilama, a tijela im vezana žicama, doprla je samo u hrvatski medijski prostor u BiH.

Mediji sa sjedištem u Sarajevu svjesno su i organizirano bojktorili obljetnicu zločina u selu koje se nalazi samo deset metara od Ahmića, mjesta bošnjačkog stratišta u Vitezu. Jednostavno, žrtve nisu ‘ispravne nacionalnosti’, a oni koji su doveli do tih žrtava, također, nisu ‘podobne nacionalnosti’ pa je takvo što, po mjerilima onog što zovemo medijsko i političko Sarajevo, prešutjeti.

Zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće počinjen je 9. siječnja 1994. godine. To je zadnji zločin tzv. Armije RBiH nad Hrvatima u BiH. Prvi je bio 26. siječnja 1993. godine u selu Dusina nadomak Zenice kada je ubijeno 10 Hrvata, a jednom od njih, Zvonku Rajiću, borci Sedme muslimanske brigade, izvadili su i srce.

Između Dusine i Buhinih kuća godinu je dana opsade hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni podijeljenih od tzv. Armije RBiH u Lašvansku, Lepeničku i dolinu rijeke Bosne, odnosno, Žepče.

Godinu dana bez struje i vode, s bolnicom koja je nastala u crkvi, u neposrednom okruženju od 10 puta jačih snaga tzv. Armije RBiH i mudžahedina, godinu dana u kojem su Hrvati Središnje Bosne jedini kontakt s ostatkom svijeta imali zahvaljujući helikopteru HVO-a koji je letio više od 100 puta i to u zadnja tri mjeseca opsade. Godinu dana Središnja Bosna brojala je vrijeme brojem mrtvih, ranjenih, ubijenih i nestalih.

U toj godini dana protjerano je više od 110 tisuća Hrvata, 140 tisuća Hrvata u enklavama Lašve, Lepenice i Žepča branilo je 15 tisuća vojnika Operativne zone HVO-a Središnja Bosna naspram 80 tisuća vojnika tzv. Armije RBiH. Od 331 logora tzv. Armije RBiH, njih 238 je bilo na prostoru Središnje Bosne.

U godini dana Središnja Bosna je u siječnju 1993. godine izolirana i podijeljenja, blokadom tzv. Armije RBiH od Novog Travnika prema Gornjem Vakufu/ Uskoplju, od Busovače prema Kiseljaku i Zenice prema Žepču. Tijekom 365 dana opsade Središnje Bosne počinjeni su zločini u gotovo svakoj općini, od Kiseljaka kod Žepča, Višnjice Gaja u Kiseljaku, ubojstava fojničkih fratara, Križančeva sela, Buhinih kuća, ubijeno je više od 120 djece snajperima tzv. Armije RBiH u Novom Travniku i Vitezu, Bugojno, Zenica i Kakanj danas nose titule “oslobođenih od Hrvata”,a Travnik epitet “bosanskog Vukovara”.

I danas se traga za tijelima najmanje 38 Hrvata koje su mudžahedini strijeljali u zaseoku Bikoši 8. lipnja 1993. godine. Životne ispovijesti Sarafine Lauš iz Travnika koja je u ratu, u istom danu izgubila trojicu sinova i supruga, kao i Anice Jurić iz Kaknja, nema tko (sa)slušati. Nema tko čuti ni istinu o sudbini Ane Širić iz sela Kiseljak kod Žepča koja je u jednom danu izgubila oca, majku, brata i kćer, trinaestogodišnju djevojčicu – Ivanu Širić.

Istinu o ritualnim ubojstvima, prvim mudžahedinskim kampovima poput onog u selu Orašac kod Travnika, danas gledamo u zemljama Bliskog istoka.

Ezan kojeg je vođa mudžahedina Abu Mali izučio na oltaru franjevačkog samostana u Gučoj Gori, a snimljen u video prilogu kojim se skupljao novac za džihad u BiH, očito nije bio dovoljno uvjerljiv. “Situacija je malo gora nego u paklu”, jedne je prilike tijekom opsade rekao general Tihomir Blaškić, prvi vojnik Središnje Bosne i zapovjednik Zbornog područja HVO-a Vitez.  I zbilja, ako je pakao bio negdje na zemlji, bio je u Središnjoj Bosni.

Nakon zločina u Buhinim kućama, potpisano je nekoliko tjedana poslije i primirje između HVO-a i tzv. Armije RBiH. Rat je stao točno na onom mjestu gdje je i počeo, u blizini Buhinih kuća u lipnju 1992. godine tzv. Armija RBiH blokirala je odlazak vojnika HVO-a da brane Jajce od agresije VRS-a. Ubrzo nakon toga, sukobi su se proširili i na Novi Travnik, Kiseljak i Busovaču, pa Zborno područje HVO-a Vitez danas bilježi i tužnu statistiku prvih žrtava napada tzv. Armije RBiH još u ljeto 1992. godine.

“Zborno područje HVO-a Vitez zaustavilo je stvaranje islamske republike u BiH”, bile su poruke s jedne od svečanih akademija povodom osnutka. Hrvati u Središnjoj Bosni, iako pod opsadom, te 1993. godine, izdržali su teret političkih prilika i okolnosti kada nikome nisu smetali pripadnici “Allahove vojske”. Glavnina napadačkih djelovanja tzv. Armije RBiH bili su usmjerni na Središnju Bosnu koju se moralo pregaziti kako bi se došlo do neumskog zaleđa i izlaza na Jadransko more. Zbog svega toga što je bilo i onog što nisu ostvarili, Središnja Bosna je bila i ostat će prva crta obrane hrvatske opstojnosti u BiH.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo