ZORICA VUKOVIĆ: PAK SU DOŠLI NEPISMENI…

‘Znanstvenica’ i njena pomoćnica ‘kraljica’ informatike, svoju  ‘Školu za život’ ocijenile su ‘čvrstom četvorkom’. Jesu li to, u nasilnu kurikularnu reformu, uvele novu ocjenu? Koji je razlog da ocjena nije izvrsna? Je li moguće da nije? I dalje ambiciozna i uporna ‘znanstvenica’ trenira nasilje. Uvodi ona ‘frontalnu kurikularnu reformu od iduće školske godine u sve škole’, ma što to značilo. Zamišljam kako ona čuči iza laptopa i dirigira: „Iz razloga što je…“

Zato seminari  za učitelje i profesore ovih praznika, koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, nose naslove: Škola za život, Eksperimentalna provedba kurikularne reforme, Frontalno uvođenje kurikuluma nastave kemije, Procjena, poučavanje i vrednovanje na području čitalačke pismenosti prema načelima kurikula, Građanski odgoj, a našao se tu i Holokaust kao početna točka… Predavanje za nastavnike osnovnih škola Kako predavati genetiku na hrvatskom jeziku, izaziva pozornost. Predavati genetiku na bilo kojem jeziku u osnovnoj školi, je teško. Jesu li djeca uopće stasala da u tim godinama uče genetiku kad im nedostaju osnovna znanja iz kemije, biokemije i biologije? To otprilike izgleda kao kad bi nekoga, tko jedva zna tablicu množenje, podučavali integralima.

Treba li uopće sumnjati da među prodavačima magle nije ‘znanstvenik’ Boris Jokić?

Hrvatski jezik, Domovinski rat i neke druge teme važne za odgoj i obrazovanje nisu na popisu preko stotinu seminara AOO. To nije bitno. Jer ne samo što ‘znanstvenica’  ne govori hrvatskim standardnim jezikom, kako bi kao ministrica obrazovanja i znanosti trebala, ona čak nije ni pismena, a o akcentima da se ne govori. Na FB ona piše uspijela, umjesto uspjela. I nema interpunkcije.  Nažalost, nije jedini slučaj. Što se može očekivati od nje u narednom razdoblju? Isto ono što se dogodilo s velikim Bakićevim filantropskim darom od 4,8 miliona kuna iz državnog proračuna, a što je završilo potpunim fijaskom. Ali umjesto ocjene, zavjet šutnje.

Tako ‘znanstvenica’ provodi globalističku obrazovnu politiku: srušiti materinji jezik i kulturu, povijest, matematiku  i zaglupiti djecu i mlade da ne misle svojom glavom jer laptop može ‘progutati’ sve. I pravopisne i gramatičke pogrješke.

Kako na sve gledaju profesori? Na njeno samo-ocjenjivanje prof. Ivan Plantić iz Oš Smokvica je rekao: „Nisam pristalica velike digitalizacije koja se događa. Obrazovni sustavi Njemačke ili Francuske su to pokušali daleko prije nas. Uvjerili su se da stvar nije baš dala očekivane rezultate te pomalo napuštaju taj proces digitalizacije. On će rezultirati, danas-sutra, učenicima koji će još manje baratati čitanjem i pisanjem. Učenici nam ionako previše gledaju razne ekrane (laptop, mobitel, televizija).“ Plantić smatra kako će se tek vidjeti hoće li učenici imati lakše torbe kako se dosad najavljivalo.

U Irskoj su čak i zabranili korištenje kalkulatora na satovima matematike.

Što se tiče nastave hrvatskog jezika, više je jezikoslovaca dalo svoje mišljenje, od profesora, doktora znanosti do akademika. Akademik Antun Dubravko Jelčić predlagao je da se književnost ne uči linearno od stare ka suvremenoj književnosti budući da kod mladih učenika stara književnost može stvoriti odbojnost. No kad se upoznaju povijesne značajke onda se i vrlo važna djela stare hrvatske književnosti uklapaju u obrazovanje nešto starijih intelektualno, mentalno i psihološki zrelijih učenika.

Koga to zanima? Što će im Marulić? Bolji je izbor Jokićevih reformista.

U NRH (kasnije SRH) učio se hrvatskosrpski jezik, a glavni jezikoslovac je, prema navodima autora Gramatike hrvatskosrpskog jezika, Ivana Brabeca, Mate Hraste i Sretena Živkovića, bio Vuk Stefanović Karadžić. Gramatika je prvi put izdana 1955., a doživjela je više izdanja. Karadžić se u predgovoru spominje čak 10 puta, Baščanska ploča, onako usput, samo jedanput kao i Kašić kojemu je navedeno samo prezime. Sve do slobodne Hrvatske malo se znalo da je Bartol Kašić bio tvorac prve hrvatske gramatike jer o tome u socijalizmu nije bilo ni riječi. Koliko danas srednjoškolaca to zna, a koliko Hrvata?

Bartol Kašić rodio se 15. kolovoza 1575. godine u Pagu, i često je svom imenu dodavao Pažanin. Rano je ostao bez oca. Stoga se o njemu i njegovu bratu brinuo ujak Luka Bogdančić,  svećenik. Bartol se školovao u Pagu, potom u Zadru, te na Ilirskom (što je tada značilo hrvatskom) kolegiju u Loretu. Studij za svećenika, kao jedan od najboljih učenika, nastavlja u Rimu. Svećeničko ređenje primio je 1606. godine kao Isusovac. Službovao je u Dubrovniku i Rimu gdje je umro 1650. godine.

Još kao student u Loretu, Bartol Kašić počeo se baviti hrvatskim jezikoslovljem. Prvo je priredio Konverzacijski priručnik u kojemu upotrebljava znakove c, č i ž.

Tijekom boravka u novicijatu, Kačić je dobio Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe, koji je objavio Faust Vrančić 1595. u Veneciji. Među njima je bio dalmatinski (hrvatski). Stupac ‘dalmatinski’, Kašić je poredao sustavno, a onda je svakoj hrvatskoj, dalmatinskoj, riječi dodao značenje iz stupca ‘talijanski’. Kašić je posudio od Vrančića 3120 riječi i dodao još 700.  Tako je nastao prvi Hrvatsko-talijanski rječnik, 1599., koji je Kašić napisao ‘kako se govori’. Te godine je Kašić počeo predavati hrvatski jezik na Rimskom kolegiju.

Na Međunarodnom skupu slavista u Beogradu 1987., na kojem su Srbi proslavljali 200-tu obljetnicu rođenja Vuka Karadžića, prednost da se ‘piše kako se govori’ je dana Kašiću pred Karadžićem jer  je to bila jedna od mnogih izvrtanja povijesne istine. Konstatirano je, kako je tvrdio Jernej Kopitar (1780.-1844.), slovenski jezikoslovac, da Hrvati ‘katolici već 300 godina  pišu onako kako govore’ o čemu se Kašić svojski tvrdio. To je bilo 220 godina prije Vuka. O tome je referat u Beogradu podnio Isusovac dr. sc.  Vladimir Horvat.

Godine 1604. izdana je „Institutionum linguae Illyricae“ – prva hrvatska gramatika, a  godine 1622. Kašić je počeo prevoditi na hrvatski jezik Bibliju, najprije Novi zavjet, a potom i Stari zavjet. Prijevod je završio 1636.  Vladimir Horvat piše: „Njega na rad nije poticala vanjska poslušnost, nego unutarnji žar i trajna želja da svojim požrtvovanim radom pomaže svome narodu. To se lijepo vidi i na kraju njegove apologije Hrvatske biblije: ‘Završavam ovdje plačući i uzdišući, dok se sjećam što sam vidio i svojim očima promatrao: oskvrnjene i razrušene crkve, ili…gradove posve razorene, tako da nije ostalo ništa osim šatora, straćara i koliba. Neka nam se smiluje Bog i neka nas blagoslovi; neka nas obasja svojim Licem i svojom Riječju i neka se smiluje hrvatskom narodu koji je pogažen i gotovo skršen.’“

Zbog nasilne germanizacije, Kašićeva hrvatska Biblija nije bila tiskana do XIX. stoljeća.

Kašić je preveo i „Rimski ritual“. Na početku se zahvaljuje papi Urbanu VIII. što je Hrvatima dopustio povlasticu, u ono doba jedincatu, da se cijeli latinski „Ritual“ prevede na živi hrvatski narodni govor. U Predgovoru Blagom i milom štiocu, Kašić opravdava  izbor bosanskog jezika (npr. ‘poslao sam’), ali poštuje i druge. „Ne branim Dalmatinu našem da on ne obrati na svoj način ‘poslal sam’ ili Dubrovčaninu da reče ‘poslo sam’… Ali gdi ja pišem ‘što ili šta’ ne branim Dalmatinu da on reče ‘ča’…“ Kašić donosi stare hrvatske nazive za mjesece koje i danas koristimo.

Gramatiku je Kašić naslovio kao ilirsku jer je to bilo takvo vrijeme. No da on govori o hrvatskom narodu, govore stihovi kotorskog vlastelina Mare Dragovića koje je Kašić uvrstio u „Pjesni duhovne“, a koji glase:

„Naši Dalmatini, i vas rod Hrvatski

Držat će u cini pjevanja glas rajski.“

Hrvatski državni sabor je 1998./1999. proglasio Godinu Bartola Kašića i četiri stoljeća hrvatskog jezikoslovlja, zbog 400 godina od izdanja hrvatsko-talijanskog rječnika.

Predsjednik Tuđman je na Pagu 15. kolovoza 1990., pri proglašenju blagdana Velike Gospe za Dan općine Pag (na rođendan Bartola Kašića), uputio poruku u kojoj naglašava Kašićevu važnost koju smo zbog nepovoljnih okolnosti „stoljećima zaboravljali. Danas kad Hrvatska iznova utvrđuje svoju državnost, svoju samobitnost, svoj nacionalni i cjeloviti kulturni identitet, pravi je čas da se oca Bartola Kašića uzdigne na pravo mjesto među hrvatske narodne velikane, da se njegovo ime sa svim što ono znači utisne u svaku hrvatsku svijest, da svako naše dijete odmalena sazna da je suvremeni hrvatski književni jezik na temelju mnogo davnije govorne i književne tradicije znanstveno utemeljio napisavši prvu gramatiku i opsežni rječnik taj veliki Pažanin.“

Bogatstvo hrvatskog jezika očituje se i u tri hrvatska narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Štokavsko narječje ima i tri govora: ikavsko, ijekavsko i ekavsko.

Što se tiče pisma Hrvati, opet, imaju tri pisma: latinicu, glagoljicu i hrvatsku ćirilicu.

O hrvatskoj ćirilici se malo zna jer je nametnuta srpska ćirilica koja ju je gotovo posve prisvojila.

O hrvatskoj ćirilici istraživanja vrši dr. Marinka Šimić sa Staroslavenskog instituta u Zagrebu. Dr. Šimić predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu kolegij Glagoljica i hrvatska ćirilica. Hrvatska ćirilica se upotrebljavala od Boke Kotorske do Istre i od otoka do Save, u Lici i Slavoniji. „Njome se pisalo čak i u Hrvatskom zagorju kod Keglevića u 16. stoljeću.,“ kaže dr. Šimić. U civilnoj korespondenciji ćirilica se koristila već u XII. stoljeću. U XVI. stoljeću, na prostorima današnje Republike Hrvatske, primat je preuzela latinica tako da se potkraj XIX. stoljeća hrvatska ćirilica upotrebljava samo na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Zbog toga ju je fra Mato Mikić 1850. godine nazvao ‘bosančica’.

Godine 2012. održan je dvodnevni znanstveni skup Hrvatska ćirilična baština, u palači HAZU u Zagrebu. Skup je organiziran povodom 500-te obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige „Dubrovačkoga ćirilskog molitvenika – Od blažene gospođe ofičje“.

Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, istaknuo je kako je hrvatska ćirilična baština svjesno ili podsvjesno bila potiskivana te dodao kako se tim hrvatskim pismom pisalo u razdoblju od 11. do 18. stoljeća u Dubrovniku, Poljičkoj Republici, Slavoniji…

Sva izlaganja su sabrana u knjizi „Hrvatska ćirilična baština“. Prof. dr. Mateo Žagar je na skupu istaknuo: „Spremni smo potisnuti i dio vlastita bića samo da bismo izbjegli strah od poistovjećivanja s onom kulturom u ime koje se nerijetko negirala naša.“

Baš to je istaknula povjesničarka Benedikta Zelić Bučan (1918.-2013.) u svom radu „Čiji je evanđelistar kneza Miroslava“. Utvrdila je kako je Evanđelistar „po svojem pismu, tj. po ‘zapadnoj’, odnosno hrvatskoj ćirilici; po hrvatskoj jezičnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskoga teksta; po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove umjetničke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaičnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istočne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinatora, ne može se nikako smatrati srpskim pravoslavnim spomenikom.“ Ocijenila je kako „Evanđelistar kneza Miroslava“, nažalost, nije jedini spomenik stare hrvatske kulturne baštine, koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teške hrvatske prošlosti, dospio iz svojeg matičnog područja u tuđe ruke.

Direktor Turističke zajednice Široki Brijeg Grgo Mikulić dvije je godine klesao nekoliko tona teška, kamena ćirilična slova po kiši i vrelom hercegovačkom suncu. Nakon mukotrpnog rada, slova su postavljena na ulazu u Široki Brijeg u mjestu Kočerin kao Aleja hrvatske ćirilice, uz odmorišta lokalne ceste. Prema nekropoli Liskovac, posađen je i drvored, kako bi Aleja dobila puni smisao.

„Spomenimo da je na starom hrvatskom ćiriličnom pismu 1404. godine pisana i Kočerinska ploča, nadgrobni spomenik Vignja Miloševića, koja se čuva u crkvenom prostoru crkve u Kočerinu kao spomenik nulte kategorije. Kad smo 2004. godine, na lokalitetu Liskovac, obnovili grob Vignja Miloševića, logično se nametnula ideja na koji način taj spomenik kulture povezati s ostatkom mjesta. Tad se rodila ideja o ‘hrvatskoj ćirilici’. Danas razumijemo da je forsiranje ćirilice tijekom dviju Jugoslavija kao srpskog pisma kod naroda stvorilo animozitet prema svakoj ćirilici, iako je ona, uz latinicu i glagoljicu, srednjovjekovno hrvatsko pismo,“ objašnjava Mikulić razloge zbog kojih se odlučio na dovršetak prve aleje hrvatske ćirilice na svijetu.

O hrvatskom jeziku počelo se više govoriti i raspravljati kad je 17. ožujka 1967. godine donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Tekst Deklaracije sastavila je tjedan dana ranije, u prostorijama Matice hrvatske, skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić, a Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. prihvatio i poslao na potpisivanje. Već 15. ožujka Deklaraciju je potpisalo tadašnje Društvo književnika Hrvatske, a ubrzo zatim i druge ustanove… Potpisnik je bio i Miroslav Krleža. Iako je Deklaracija bila ozloglašena od tadašnjih vlasti, na hrvatski jezik počelo se više paziti. No sve je išlo sporo.

Ipak.

Godine 1988. pod nazivom ‘Riječi, riječi, riječi …’, na HRT-u, tada Tv Zagreb, počela je emisija o hrvatskom jeziku. Uređivala ju  je i vodila Jasmina Nikić. U kratkima razgovorima s prof. dr. Tomislavom Ladanom obrađeno više tisuća raznovrsnih riječi. Taj niz televizijskih emisija o jeziku pretočen je u knjigu „Riječi“. U Predgovoru knjige kaže se da je naslov ‘Riječi, riječi, riječi’ posuđen je iz Shakespearea. Na Polonijevo  pitanje „Što čitate, gospodine?“, Hamlet odgovara: ‘Words, words, words’.

Godine 1990. Jasmina Nikić utemeljila je Službu za jezik i govor Hrvatske televizije kao stručnu pomoć fonetičara i lektora televizijskim profesionalcima, a službu je vodila do umirovljenja 2003. Svoju ljubav za jezik i govor potvrđuje i kao autorica i urednica mnogih emisija i serija o jeziku i kulturi govora. Osim ‘Riječi, riječi, riječi’ tu je i ‘Ratni rječnik’, ‘Ispeci pa reci’, ‘Ča, kaj, što’.

Tomislav Ladan umro je 12. rujna 2008. godine. Čini se i hrvatske riječi na HRT-u.

Dolaskom nehrvatskih vlada, briga o hrvatskom jeziku se polako gubi. Na HRT-u katastrofalni ‘urednici’ i novinari s kavanskim jezikom…

Montipajtonovski igrokaz se zbio dolaskom Kukurikavaca na vlast kad je ‘kočijaš’ Jovanović pismeno obavijestio, već nekoliko godina pokojnog, Tomislava Ladana da raspušta Vijeće za normu hrvatskoga jezika. Toliko o kompetentnosti. I opet kreće hajka na hrvatski jezik.

A od tada do danas mnogo se ‘kočijaša’ provozalo ‘alejom neznanja’. U tome ga je naslijedila i sadašnja ‘znanstvenica’.

I to je samo jedna tužna priča o Hrvatima i njihovom materinjem jeziku, a da o drugim predmetima, u hrvatskom obrazovnom sustavu, i ne govorim.

Recimo o povijesti…

Ovaj osvrt podsjetio me na nasilno ugušeni studentski štrajk i utihlo hrvatsko proljeće kad je akademik, prof. dr.  Zvonimir Devide (1921.-2011.) ušao u predavaonicu Botaničkog odjela PMF-a da tumači poglavlja iz citologije. Svoju tugu postupcima vlasti izrazio je riječima: „Pak su došli nepismeni!“ I ništa više. Nama studentima sve je bilo jasno.

Gotovo četiri desetljetni rad u srednjoškolskom obrazovanja naučio me: bez obzira na sekretare, ministre i više prosvjetne savjetnike, naše obrazovanje leži na leđima marljivih, samoprijegornih i vrijednih učitelja, nastavnika i profesora koji svoj rad obavljaju s ljubavlju uz samoobrazovanje. A posla ima puno. Od znanstvenih istraživanja do kvalitetnih metodički, didaktički i stručno napisanih udžbenika. Tako bi osnovnoškolski i srednjoškolski nastavnici mogli postati doktori znanosti, a ne da ih se nagrađuje po tome koliko se sviđaju ‘znanstvenici’.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo