Brisani prostor N. Piskač: Na srpskoj plaketi Beljak je zahvalio jugoslavenskom prisegom

U bespućima bratstva i jedinstva Beljak nije usamljen

Duboko vjerujem u bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda izjavio je predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Krešo Beljak, na ateističkome „božićnome“ prijemu jednonacionalne udruge civilnoga društva (SNV), koja ga je za stanoviti „doprinos“ počastila plaketom „Svetozar Pribićević“. I Pribićević je vjerovao u bratstvo i jedinstvo, pa se pred kraj života pokajao. Beljak je i saborski zastupnik. Dobro je što se i saborski zastupnici sve više otkrivaju kao politički jugoslaveni. Oni su politički apatridi, nemaju političku domovinu, rade u korist i u ime imaginarne, nju sanjaju i rade na njezinoj uspostavi. U nacionalnoj državi im je nepodnošljivo, tijesno, skučeno, stoga u njoj rade nered, zbunjuju, obmanjuju i zavode. Bilo bi optimalno kad bi se kandidati i stranke prije izbora odredili jesu li sljedbenici protuhrvatske jugoslavenske ideologije monarhističke i komunističke Jugoslavije. Tko bi im unatoč tomu priznanju dao glas, kopao bi sam sebi grob.

Od Sanaderova (HDZ) pohoda Pupovcu (SDSS) i znamenitoga „Hristos se rodi“ (2004.) do Beljakove (HSS) jugoslavenske prisege prošlo je 14 godina. Tijekom njih politički je kontinuitet zadržao jedino Pupovac (i Bandić!, na nešto nižoj politrazini). Njemu je od 2004. svaki dan „božićni domjenak“, praznik bratstva i jedinstva. Potvrdio je da nije riječ o „božićnom domjenku“ SNV-a, već o političkome skupu kazavši: „Nužno je i da učinimo sve što je u našoj moći da odnose između Hrvatske i Srbije, ali i BiH i drugih naših susjeda izvedemo iz razdoblja loših odluka. Jer one, to se jasno vidi, nikome ne koriste, a svima štete“. Loša je odluka, primjerice, odustajanje Hrvatske od plaćanja ratne odštete država agresora, ali ovaj nije na to mislio. Beljak je odmah skopčao, kao da uključuje autoradio prijamnik, kako „razdoblje loših odluka“ treba nadomjestiti novom etapom bratstva i jedinstva, koje unatoč srbijanskoj agresiji svima koristi i nikome ne šteti. Za provedbu politike jugoslavenskoga bratstva i jedinstva preporuka mu je plaketa Svetozara Pribićevića, prvog ministra beogradske milicije države bratstva i jedinstva, odgovornoga za teror nad nesrpskim narodima, osobito nad Hrvatima.

Mit o bratstvu i jedinstvu preminuo je 1928. zajedno s Radićem

Beljak se pred svima postizborno ipak (jugoslavenski) odredio, ali netko je nešto o njemu i njegovom credu („duboko vjerujem…“) morao znati u samoj stranci i prije njegova javnoga temeljnoga političkog očitovanja. Što je mislilo i radilo članstvo Radićeve stranke kad je dopustilo da joj na čelo dođe osoba koja zagovara radikalnu jugoslavensku ideju i fundamentalističku vjeru u „bratstvo i jedinstvo“? I je li uopće išta mislilo kad je prethodnoga predsjednika smjenjivalo ponajviše zato što je koalirao s HDZ-om pod vodstvom Tomislava Karamarka. Jesu li, dakle, u HSS-ovu članstvu u većini predstavnici jugoslavenske ideje? Koliko još takvih stranaka hranimo, a da ni ne znamo da su za Jugu spremniji negoli ustaše svojedobno za nezavisnu Hrvatsku?

Svoju „zakletvu“ bratstvu i jedinstvu Beljak je izrekao pred političkim predstavnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, njezinim etnobiznismenima, državnom crkvom Republike Srbije, predsjednikom Vlade Republike Hrvatske i četvero njezinih ministara, te izaslanicima Predsjednice Republike i Hrvatskoga (državnog) sabora. Svečanoj prisezi, istini za volju, nedostajali su „europski Vučić“ iz Beograda, Milorad Dodik iz Banje Luke i Željko Komšić iz Sarajeva, pa da Beljakovo „duboko vjerovanje“ dobije uz prvog pendreka bratstva i jedinstva i zlatni orden s petokrakom i kokardom za „doprinos“ premošćenja mita o bratstvu i jedinstvu u 21. stoljeće.

Bude li Beljak pozvan na domjenak, primjera radi, mađarske nacionalne manjine, hoće li na njemu izjaviti kako duboko vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i mađarskoga naroda? Ne će! Taj tip bratstva i jedinstva nije baština jugokomunista i velikosrba. Sada i jedni i drugi detektiraju politički teren i na njemu bilježe na koga se u sadašnjim okolnostima i budućem željkovanom trenutku mogu osloniti, kad, naime, „dođe vreme“ za „ćeranje“, „oslobođenje“ i „prisajedinjenje“ okupiranih područja velike Srbije u Hrvatskoj. I to „svim raspoloživim sredstvima“ kako je na derneku SNV-a, blagoslovljen Plenkovićevom hrvatskom šutnjom već ranije izjavio „poslanik“ Beograda.

Bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda riknulo je i prije negoli se Titov agitprop dosjetio oživljavanja Karađorđevićevog mita. Još u monarhističkoj Jugoslaviji. I to baš kad je jedan od bratskih naroda u ime velikosrpskoga jedinstva pobio u Beogradu vodstvo Hrvatske seljačke stranke (1928.). Beljak je zaostali politički atavizam kakav se može afirmirati samo u Hrvatskoj bez političkoga sadržaja. Zaboravio je prošlost i okrenuo se budućnosti. On je suvremeni sljedbenik srpskoga kralja koji je želio stvoriti „jugoslavene“, ali i Komunističke partije Jugoslavije, koja je doskočicu „bratstvo i jedinstvo“ uzdigla na oltar državne politike kao neupitnu dogmu totalitarnoga jugokomunističkoga režima. Pa, kako je onda Beljak mogao u demokratskoj državi hrvatskoga naroda postati predsjednikom HSS-a i saborskim zastupnikom Hrvatskoga (državnoga) sabora, pitanje je za milijun dolara s računa duboke države.

Plenković je hrabro podigao obrvu!

Gdje se bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda može ostvariti, ako li ne u nekoj novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku? Nigdje. Svaki od dvaju naroda ima svoju nacionalnu državu u kojoj jest narodom. Hrvatima je dovoljna njihova nacionalna država. Jugokomunistima i velikosrbima, ma gdje bili, nije dovoljna samostalna srbijanska država, još manje hrvatska. Oni hoće „zajedničku“. To nastojanje sa stajališta hrvatskoga Ustava je protuustavna djelatnost s kojom se po službenoj dužnosti moraju baviti državne službe zadužene za nacionalnu sigurnost i ustavni poredak. Beljak je, dakle, istodobno samodeklarirani sigurnosni problem hrvatske države i narodni heroj jugoslavenske koja neprestano nestaje i nastaje.

Zbog zalaganja za zajedničku državu bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda, komunisti i velikosrbi na prvim demokratskim izborima izgubili su vlast u Hrvatskoj i bratstvo-jedinstveni poredak, kojega već 18 godina s novim snagama pokušavaju vratiti u preddemokratske dane, godine i desetljeća jugoslavenskoga ponosa i slave. Na nekim budućim izborima stvar će se opetovati. Do njih je dug put, ali sigurno će doći. Hrvatima je, očito, potrebno poduže vrijeme da prepoznaju političare i stranke (poražene snage na prvim izborima i u Domovinskome ratu), koje čekaju pogodan povijesni trenutak za uspostavu hrvatsko-srpskoga bratstva i jedinstva u jedinstvenoj državi pod „vaspitnom palicom“ Beograda. Beljak, naime, nije usamljeni ljubitelj bratstva i jedinstva, 1. prosinca 2018. obilježenoga kao stoljeće srbijanskoga terora. Nekoliko dana ranije u Zagrebu je kao uvertira „božićnom domjenku“ četnik Vuk Drašković zagovarao istu jugoslavensku sintezu kad je promovirao svoj roman o kralju Aleksandru Karađorđeviću, ujedinitelju bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda, izumitelju nepostojećih „jugoslavena“, a pod čijim je totalitarnim režimom u Beogradu ubijeno Radićevo vodstvo i HSS-a i hrvatskoga naroda.

Budući da je Beljakova „zakletva“ godine 2019. položena u nazočnosti Predsjednika Vlade Republike Hrvatske, pravovjerni mediji odmah su primijetili kako je Plenković, hvaleći ga za hrabar čin, u trenutku narečene prisege – podigao obrvu. Što bi navodno trebalo sugerirati da se on ne slaže s bratstvom i jedinstvom hrvatskoga i srpskoga naroda. Dizanje obrve je samo govor tijela, ne i čin državnika. Kako Beljak nije član inkluzivne vladajuće većine, što je potpuno neshvatljivo, pače i nepravedno prema njemu, Plenković mu nije čestitao na primljenome srpskome priznanju i jugoslavenskoj prisezi. Ali nije ni napustio „dernek“ (S. Mesić) i dao izjavu primjerenu predsjedniku vlade nacionalne države hrvatskoga naroda s nedvosmislenim otklonom od bratstva i jedinstva u bilo kom obliku, onako kako i piše u Ustavu hrvatske države. Zato i kažem, Pupovcu je u Hrvatskoj danas svaki dan božićni domjenak i praznik bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda. Lomeći kruh ne mora tražiti novčiće. Oni mu cure iz hrvatskih proračuna 365 dana u godini. Što je to negoli već viđeno bratstvo i jedinstvo na djelu?!

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo