Ivo Gregureviću, nikad više ne ćete p(r)atiti ono „Ne naginji se van“

Donja Mahala je selo smješteno na desnoj obali Save u neposrednoj blizini Orašja. U 14. stoljeću selo se spominje  pod imenom Tvrtkovište. Zato što je bilo značajno trgovačko mjesto poslije je dobilo ime Trgovište. Osmanlije su ovo mjesto preimenovali u Donja Mahala. Silom nametnuto ime, kao simbol i ostavština osmanskog okupatora zadržalo se do danas.

U jednoj ulici do glavne ceste za Orašje (Josipa Bana Jelačića) u dnu dvorišta na sredini se smjestila rodna kuća Ive Gregurevića. Lijevo i desno stoje još dvije obnovljene starije kućice tipične za krajolik Posavine baš kao što je Ivo original Posavljak.

Podne je, petak 04. siječnja tek nastale 2019. godine. Hladno je – kost puca. Nad Posavinom tamno-sivo nebo s kojeg pada čudan snijeg. Pahuljice nisu mekane, krupne i razgranate kao na božićnim razglednicama nego okrugle, tvrde i sitne kao zrno soje.

Pred velikom ulaznom kapijom brojne svijeće svjetleći drže počasnu stražu dok nam se Ivo zauvijek ne vrati. Iznenada je preminuo. Za nas Posavljake i sve ljubitelje umjetnosti otišao je prerano. Za one koji Ivu ni povodom smrti ne spominju otišao je prekasno. Pred kapiju neprestano dolazi i mlado i staro – upale svijeću, pomole se, a onda sa suzama u očima nepomično stoje i dugom šutnjom sve kažu. A, što i reći?! Kako opisati koliko fali i boli?!  Svatko je u nekom svojem filmu. U posljednjem filmu s Ivom Gregurevićem u kojem su one čudne pahuljice ustvari smrznute suze njegovih Posavljaka.

Dok sam ispred kapije po mislima prebirao iz dvorišta mi prilazi Ćare – „Hvala ti što si došao“. Teško mi je dok ga gledam kako mu iz očiju padaju one sitne pahuljice. Iznenadni odlazak našeg Ive slomio je čovjeka i zapovjednika kojeg tijekom rata nikad nitko nije vidio da plače. Sve nas lomi odlazak ljudine, najvećeg posavskog bećara, najvećeg hrvatskog glumca, domoljuba i dobrotvora koji je Orašje i Posavinu još tijekom rata postavio na svjetsku kartu filmskih festivala.

Što se još može reći, a da onima kojima je svejedno ne ispadne patetično?! Oni koji suosjećaju, oni će razumjeti. Rugat će se samo oni koji se o Ivinoj smrt ne prenemažu po medijima kao u slučaju smrti veličanstvenog Arsena Dedića (s antihrvatskih stajališta svojatali su ga kao svojeg Srbina ili Jugoslavena) ili povodom smrti onog Sorosevog feralca Predraga Lučića. Ta ista antifa o Ivinoj smrti nije ni riječi zucnula i hvala joj na tome jer su time potvrdili da Ivo nije njihov, antihrvatski, nego naš – hrvatski. Četa piskarala iz Novosti Milorada Pupovca o Ivinoj smrti nije napisala ni jednu riječ jer slave – Božić. Glumčić Vilim Matula ovaj put nije Ivi u čast odvalio tenor “Oj Hrvati, braćo mila ispred HNK, nek’ u mraku svatko svoju žrtvu sačeka – Žrtvu sačeka”! S voskom u ustima ostali su i brojni drugi inače krasnorječiti pripadnici orkestra za sahrane njima dragih antifaša.   Šuti glavni kazandžija s okupiranih Brijuna Rade Šerbedžija. U šutnji se još uvijek kupa zastavnik JNA Ante Tomić Kibla. Feralovcu Borisu Dežuloviću njegov Kožo još nije javio i zbog toga se, baš sada, plačući osvrnuo na skoro godinu dana staru odštetu koju Ante Kibla morao platiti ranjenom bojovniku Zlatku Hasanbegoviću. Antifa Miljenko Jergović još od svojeg davnog Hitlerjugend rođendana još uvijek se nije  otrijeznio. Drago Pilsel i Drago Hedl sastavljaju božićne pjesme i ne stignu. Šute neokomunističke, neočetničke, orjunaške i sorosevske poluustaše i polupartizani, a nama je se nadati kao će sa šutnjom nastaviti sve do kraja svojih života.

Bolje da su poput Zlatka Hasanbegovića šutjele i neke njemu identične krajnje desničarske stranke, npr. splitsko-dalmatinski HSP. Od svih fotografija legendarnog glumca iz brojnih njegovih uloga HSP-ovci su se od Ive Gregurevića idiotski oprostili slikom iz filma „Sokol ga nije volio“ u kojem je Ivo glumio dobrodušnog ustašu Tomu. Uz fotografiju su stavili naslov -. “AH, ŠTO MU LIJEPO STOJI”?! Iako u daljnjem tekstu ističu kako se Gregurević nije bavio politikom i da nikad nije dao politički intervju, ipak su ga neumjesno smjestili u svoj politički i ideološki kontekst.

Nije se čuditi ekstremističkim antifa šutljivcima, kao i drekavcima s krajnje desnice, ali šutnja nekih domoljubnih portala – ma gdje to ima?!

Noćas (nedjelja na ponedjeljak), na izdisaju je već peti dan od kako je objavljena tužno priopćenje o iznenadnoj smrti jednog od najboljih hrvatskih glumaca Ive Gregurevića, a portal Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr) – objavljuje tekstove vezane za hrvatsku kulturu – o tome još nije objavio čak niti šturu vijest. Zar za HKV filmska umjetnost nije kultura, niti je pokojni Ivo Gregurević vrhunski hrvatski umjetnik?! Taman kad sam se počeo pitati tko uopće moraš biti da bi na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća makar vijest o smrti bila objavljena(?!), oglasila se spisateljica Nevenka Nekić moralna i domoljubna vertikala hrvatske kulturne scene. Za našeg Ivu Gregurevića ( još uvijek mi je teško napisati pokojni) i sve nas objavila je prekrasnu kolumnu „Moji Bosanci i Posavljaci – Posavina je dala velike ljude, u svim znanstvenim ili umjetničkim područjima”. Veliko hvala profesorice Nekić jer je naš Ivo bio i ostao gromada hrvatskog glumišta, istinski hrvatski domoljub lišen politikantstva i bilo čijih političkih jasala, a iznad svega mekana ljudina prema drugima.

Davna ljetna večer na vikendici uz samu rijeku Savu. Uz ribu, roštilj, piće, harmoniku i pjesmu, pri kraju je noć zalutala u nešto ozbiljniji razgovor. Dok smo na suprotnoj obali promatrali kako se svjetla Županje čarobno ljuljaju u vodi, Ivo je svojstveno sebi (s emocijom iz mozga a ne samo iz srca) konstatirao – karikiram: Svoj na svome samo sam ovdje u Posavini.

Je, moj Ivek. Mojeg prijatelja i mene (dok nisam otišao preko grane) u Osijeku su čak i brojni profesori  slično doživljavali – “A, što o temi imaju reći naša dva Bosanca”?!

Čast običnom hrvatskom puku i časnim intelektualcima ali, zbog onih drugih, nama Hrvatima iz BiH često nigdje na svijetu nije teže biti Hrvat nego u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebu. Nije ogoljeno kao sarajevsko institucionalno negiranje nego od strane “ljudskog” faktora među našima. Neki otvoreno, a neki šuteći.

Slično kao u Ivinom prvom filmu „Ne naginji se van“ koji je gastarbajterstvom po Švabiji puno aktualniji za današnju hrvatsku stvarnost nego li te daleke 1977. godine. Sudbina je to i brojnih Hrvata iz BiH koji se danas usude nagnuti van, u Lijepu Našu Hrvatsku.

Dragi Ivo – po Tvojoj želji umjesto na Mirogoju vječni počinak imat ćeš u rodnom Orašju. Nije slučajnost to što katoličko groblje Tvojeg vječnog počinka nosi ime Karaula.  Sutra – utorak – od 14.00 sati zauvijek ćeš biti svoj na svome i među svojima. Odabrao si počivalište u našoj rodnoj Posavini među Hrvatima koji su kao Ti, a Ti kao oni. Nikad više ne ćete pratiti ono –  “Ne naginji se van”.

Hvala Ti što smo Te imali i što ćemo Te kroz Tvoje filmove i posavsko-hrvatsku dušu zauvijek imati. Nama Posavljacima bio si najveća ovozemaljska zvijezda, a od sada i najsjajnija zvijezda na nebu, neponovljivi posavski „Čaruga“ koji nikada neće prestati jahati najljepšom ravnicom svijeta.

Dragi naš Ivo – pokoj vječni neka Ti daruje Gospodin!

Filip Antunović/Hrvatsko nebo