Velika Albanija je stvarnost

Dok su za novogodišnjih praznika vijesti iz “regije” govorile o demonstracijama u Beogradu i u Banjoj Luci, jedna je puno važnija vijest prošla nezapaženo.

Ramush Haradinaj, premijer Kosova, objavio je da se granica između Albanije i Kosova praktički ukida. U studenome su vlade dviju država održale zajedničku sjednicu, dogovoreno je ukidanje roaminga i carina (dok su carine na uvoz robe iz Srbije udvostručene), zajedničko nastupanje u procesu približavanja EU i još niz mjera koje bi vodile gospodarskom, pa onda svakako i političkom ujedinjenju. Još ranije je američkim novcem izgrađena moderna cesta Priština – Tirana.

Albanija, pa i Kosovo, su tradicionalno slabo razvijene zemlje, ali objektivno imaju dobre ekonomske perspektive. Kosovo je bogato skupim i rijetkim rudama, Albanija izlazi na dva mora, ima lijepe pješčane plaže, veliku luku Drač, a i jedni i drugi brojne iseljenike. Albanija je stariji naziv od Shqiperie (Šiptarije), koji se koristio u turskim vremenima. U nas je to poprimilo pogrdan izraz, ali zapravo to znači Zemlja orlova.

Zajedno, Kosovo i Albanija imaju više od pet milijuna stanovnika. U njima je 70 posto muslimana, 20 posto pravoslavnih i 10 posto katolika, ali je ovdje nacionalni identitet iznad religijskog, svi su oni prije svega i iznad svega Albanci.

Vijest koju je priopćio Haradinaj izazvala je uznemirenost službenog Beograda. Vučić je, kaže on, o tome obavijestio zapadne lidere ali oni nisu pokazali naročit interes ni iznenađenje. Samo su kazali: hvala na informaciji. Srbija bi danas bila sretna da može zadržati dio Kosova, ali kasno Aleksandar na Kosovo stiže.

Danas je Kosovo zadobilo određenu međunarodnu poziciju te unutarnju, čak i vojnu stabilnost. Od osamostaljenja Kosova bilo je jasno da će se ova bivša jugoslavenska pokrajina udružiti sa svojom južnom braćom. Jer, tko može zabraniti dvjema državama i dvama narodima da se ujedinjuju svojom slobodnom voljom? Nema sumnje da proces ujedinjenja ima i američku potporu, budući da je teško vjerovati da bi Albanija i Kosovo, koji su svoju sudbinu stavili u američke ruke, učinili nešto što se SAD-u ne bi svidjelo.

Dogma o nemijenjanju granica još jednom se ruši. Za normalne, pa i bratske odnose među narodima najbolje su granice, multietnička društva, naročito na Balkanu, slabo funkcioniraju.

Rasplet situacije oko Kosova svakako će ohrabriti Milorada Dodika u njegovoj neskrivenoj želji da se ujedini sa Srbijom i za to će, ako ne od Amerike, dobiti potporu Rusije. Hrvatska je pozicija u ovoj zemlji sve beznadnija.

Nakon što je izabran neprijateljskim glasovima Bošnjaka, Željko Komšić, najistureniji bojovnik bošnjačkog unitarizma i negacije hrvatskih prava, smijenio je sve Hrvate – veleposlanika, a među savjetnicima u njegovu uredu nema ni jednog Hrvata. Treba li se onda čuditi što se Dragan Čović okreće Dodigu?

Josip Jović/Slobodna Dalmacija

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo