Prođe i odlazak i povratak, ali Ulice ostaju

Tijekom ljeta bili smo na sjeveru države, u nizinskim prostranstvima sjeveroistočne Bosanske Posavine, na 10-ak kilometara od grada Brčkog, gdje se smjestila župa Ulice.

Usprkos svim nedaćama koje su ovaj kraj pratile desetljećima, vjernici otvorena srca dolaze u veliko, i za zelene poljane neobično, kameno zdanje. Mjesto Ulice, smješteno uz dvije rijeke – Tinju i Lomnicu, središnje je selo istoimene župe koja pod svojim okriljem ima okuplja još i sela: Ulović, Vitanović, Gornji i Donji Vukšić, Marković polje te Gornja i Donja Laništa.

Početci

Ovu su posavsku župu kroz gotovo dvostoljetno postojanje pratili mnogi usponi i padovi, gubitci i novi početci. Samostalnom jedinicom postala je 1814. odvajanjem od župe Zovik, najprije kao kapelanija koja je mijenjala sjedišta da bi 1835. bilo prebačeno u Ulice. Tamo je dvije godine kasnije izgrađena kapela, a 1838. osnovana i župa posvećena Rođenju BDM.

„Godine 1849. izgrađena je i proširena jedna malo veća crkva. Ona je služila sve do 1870. kada je podignuta nova, ali je bila na drugoj lokaciji, jedno pola kilometra dalje ove i tu je služila sve do 1962./’63. Onda je 1966. počela gradnja sadašnje crkve gdje se i sada nalazi i trajala oko tri godine. Godine 1970. uz crkvu je podignut i zvonik visok oko 24 metra te nabavljeno zvono težine oko 750 kg“, kazao nam je o osnutku župe župnik fra Martin Antunović uz kojeg pastoralno djeluje i župni vikar fra Petar Matanović.

Nakon odlaska – povratak

Iz razgovora sa župnikom i vjernicima, jasno se projicira slika života, rada i trpljenja puka iz Ulica. Tamošnjim vjernicima nije bilo lako, ali su uvijek nalazili način da odagnaju ono loše, a čuvaju ono dobro.

Prije posljednjega rata, župa je bila velika, brojala je oko 4 500 vjernika, a povijest bilježi da se zbog raznoraznih okolnosti taj broj tijekom vremena mijenjao. Tako je 1895. imala 2 540 vjernika, 1940. oko 4 400, a 1988. kada je slavila 150 godina postojanja imala je spomenutih 4 500 i te je godine dr. fra Andrija Zirdum uradio knjigu Ulice nekad i sad u kojoj je opisao životni hod ove župe.

Jedna od prekretnica bila je 1950. kada su žitelji krenuli preko Save tražeći bolje uvjete za život i taj val je trajao do 1988. „Iz ove župe iselilo je 4 300 duša dok je u župi ostalo 4 500. Tako da se može govoriti o župi izvan župe jer je skoro jednako vjernika iz te župe iselilo koliko ih je bilo u njoj“, objasnio je fra Martin.

Saznali smo da je glavni uzrok tomu bio Drugi svjetski rat nakon kojeg se velik broj mladića iz Ulica nikad nije vratio, a mnogi su i za vrijeme rata bili ubijeni. Ukupno njih oko 320. Bio je to velik gubitak, koji još nije bio ni preboljen, a uslijedio je novi udarac – osnivanje  radnih zadruga i vrijeme kada je država oduzimala ljudima zemlju. Nametnute obveze realno nisu mogle biti ispunjene i došlo je do velikih progona, osveta, zatvaranja u improvizirane zatvore, mučenja. Mnogi su otišli „preko“ u Slavoniju, Njemačku, Austriju.

Val iseljavanja nastavio se 1970. kada je počeo odlazak na privremeni rad u druge europske zemlje. Ljudi su stvarali bolje uvjete u svome rodnom selu i sanjali o povratku. Međutim, mnoge obitelji su ostale tamo gdje su zarađivale svoj kruh svagdanji. Ipak, nadaleko poznati po lijepim kućama, novoj školi, ambulanti i pošti, nastojali su zaliječiti rane i živjeti u rodnoj grudi.

Veliko bogatstvo

U cjelokupnom tom kontekstu, gradnja velike kamene crkve u ravnici nije bila nimalo lagana jer na tom terenu nije bilo potrebnog materijala. Kamen su vjernici jedne zime dovozili sa željezničkih stanica i nakon tri godine rada – 1969. veličanstveno zdanje bilo je završeno. „Već za Božić 1993. bila je zapaljena ova crkva, pogodila ju je jedna velika granata. Krov je bio drugačiji, bio je bakren i od drveta, sasvim drugačiji. Sve je to zapaljeno, sve je izgorjelo. Ljudi koji su bili ovdje pokušali su spasiti što su mogli spasiti iz te vatre“, objasnio je župnik i nastavio govoriti o umjetničkom bogatstvu prijeratne ljepotice. „Ne samo što je bila najveća crkva na ovom prostoru, nego je i specifična jer je rađena od kamena, a u ravnici je. I bila je za vrijeme fra Josipa Bošnjakovića 1979. opremljena s tri velike, ogromne fresko slike. Na prvoj je bilo raspeće, zapravo Isusovo uskrsnuće, na druge dvije bili su Duhovi i Blažena Djevica Marija kojoj vjernici, evo, prikazuju i daju ovu crkvu. To su bili radovi poznatog akademskog slikara Josipa Bifela“, ispričao nam je župnik Antunović. Od njega smo saznali da je isti taj autor uradio postaje križnog puta koje su preživjele rat i nalaze se u jednoj od filijala. U crkvi su još postojale dvije velike fresko slike, jedan veliki drveni kip Sv. Ante visine oko tri metra kojeg je uradio poznati akademski kipar Ivan Križanac. Vrijedan je bio i križ na oltaru kojeg je radio Šimo Vulas. U ratu su i kip i križ spasili dobri ljudi.

Novo ruho

Za vrijeme posljednjeg rata, crkva u Ulicama je, dakle, bila spaljena, tenkovskim projektilima uništena i potom devastirana. Sve stanovništvo iz ovih krajeva bilo je protjerano. Samo su dva sela ostala izvan zone razgraničenja, a to su Ulović i Vitanović.

Nakon rata nije bilo nade za povratak jer je prostor Ulica pripao Republici Srpskoj, ali revizijom Dejtonskog sporazuma kojom su pripali Brčko Distriktu javila se nova nada. Obnovu crkve desetljeće kasnije započeo je fra Anto Tomas. „Tako da kad prođete kroz ove krajeve vidite da je u ovih zadnjih 15-ak, 18 godina primjetan jedan popriličan napredak. Međutim, crkva nije obnavljana sve do 2012. Zašto? Bile su neke dvije opcije, mnogi su vjerovali da se ona više ne može popraviti, da je toliko stradala i da će se ovi zidovi srušiti zato što je toranj bio miniran. Dok je druga opcija bila da se ipak pokuša obnoviti koliko je to moguće – jednostavnije je i jeftinije – a i u memoriji naroda ostalo je da su ovu crkvu oni zajedno na jedan čudesan način gradili. Ipak, na kraju je bio natječaj i pobijedio taj koncept obnove. Novi plan uradio je arhitekta Juro Pranjić i njegova kći Ana“, saznali smo od fra Martina.

Kada pastir preuzme brigu

Osim župne, na ovom prostoru nalaze se još tri filijalne crkve u: Uloviću, Vitanoviću i Laništima. Svake nedjelje i blagdanima, misa se slavi u sva četiri mjesta.

Ako statistički gledamo vjernički puk, župa je od predratne 4 500, pala na između 650 i 700 vjernika s tim da za blagdane i ljetne mjesece, u župu zna doći i 2 000 raseljenih Uličana. Župnik priznaje da vjernici rado slave nedjeljne mise na kojima ih sudjeluje između 250 i 300, ali je za blagdane župna crkva uvijek puna.

O duhovnom bogatstvu ovog mjesta govori i to da je župa prije rata bila poznata po brojnim svećeničkim i redovničkim zvanjima – tada je rodom odavde bilo 18 živih svećenika i više od 30 časnih sestara. No njihov ponos su i neke građevine – osim četiri crkve, Ulice posjeduju devet kapela i četiri groblja koja također imaju po jednu kapelu. Kad smo se dotaknuli brojki, saznali smo da je prošle godine kršteno šestero djece, 2016. bilo je 11 krštenja, a u ovoj godini dosad četvero. Vjenčanih parova je 2016. bilo 6, godinu poslije 5, a u ovoj godini dosad je obavljeno i planirano 7. Umrlih je u istom razdoblju bilo 25, odnosno 35, te u ovogodišnjem razdoblju dosad 15. Ove godine je prvu pričest primilo sedmero djece, a krizmanika je bilo 17.

Pozitivno je to što nema iseljavanja iz ove župe kao što je to vidljivo u drugim krajevima BiH, a očekuju i od umirovljenika da će se početi vraćati u rodni kraj.

Održavaju različite pobožnosti i redovito vode župni vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike, a tako i u školama. „Pokušavamo organizirati jedan život ovdje u ovom području. Znamo da je povratnička župa, znamo da je starija populacija i onda smo na neki način svoje djelovanje prilagodili okolnostima i mjestu u kojem živimo i radimo. Vjerujemo u Boga, vjerujemo u ljude. Ljudi vole svoj kraj, pomažu, dolaze. Nadamo se da će ipak, uz Božju pomoć, i dobrovoljne ljude ovaj kraj imati neku svoju budućnost“, bio je iskren fra Martin, a mi smo u ovom posjetu župi ustanovljenoj prije 180 godina, naučili važnu lekciju: da čovjek nikada ne treba odustajati, ma koliko teško bilo, treba vjerovati, gajiti nadu i čvrsto koračati naprijed – povratku rodnoj grudi ili novom početku.

Tina Matić

KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo