Lik i djelo “barda nelustrirane Hrvatske“

Hrvatskoj mnogo toga nedostaje, ali čega zaista ima napretek – to su partijska piskarala. I ‘mjesto da ih iz godine u godinu bude sve manje, njihov broj naprosto raste unatoč tomu što se vremenski sve više udaljavamo od Jugoslavije, a i Partija se pomalo rasplinjava te je uskoro ne će biti.

Pomisliš, eto, onako naivno da neke „ličnosti“ više ne ćeš vidjeti, da su stvar prošlosti, u nezasluženoj mirovini, budeš zadovoljan barem činjenicom što više ne zagađuju medijsko-politički prostor – kadli evo povratka poluoronule partijske mumije.

Nije jasno zašto bi ijedan urednik bilo kojeg lista htio za suradnika, odnosno dopisnika imati Mirka Galića, jednog od najstarijih partijskih kadrova, Udba-sid-ovog operativca u Francuskoj, čovjeka ne primitivnog, ali nepismenog. Jer jedna je stvar kad neki novinar, po nalogu urednika, ide intervjuirati stare udbaše a la Galić, Manolić, Šeks…, no dati takvima nekoliko stranica, napose u Večernjaku je potpuno neisplativo, a uz to ruši i ugled ionako ne previše uglednog lista.

Nisu ovi u nekadašnjoj Jugi bili ni ludi; što će ti Zapad, „američki san“ i meritokracija kad imaš Partiju koja te jednostavno postavlja na najvažnije dužnosti, iako si istima potpuno nedorastao. Jedino gore od toga da dođeš na neku funkciju partijskom linijom jest da si na nju došao samo zato kako bi te se riješili, jer si nesposoban i nekompetentan, kao što su, primjerice, potpuno besperspektivni kadrovi u pravilu završavali u sindikatima.

No, Mirko Galić je bio bolje sreće i bolje isključivo formalne naobrazbe. Nakon svršetka Fakulteta političkih „nauka“ u Zagrebu, i dan danas par excellence partijskog legla, karijeru započinje u „Vjesniku“, a potom u tjedniku „Danas“, gdje se učio osnovama agitacije i propagande. Agitpropovstvo ga dovodi u Pariz kao stalnog dopisnika, kao i Inoslava Beškera u Rim. Lijevi i desni se slažu da je upravo Mirko Galić bio najlošiji dopisnik iz Francuske; i najnepismeniji… o čemu će posvjedočiti mnogi od urednika i lektora u Vjesniku ili Večernjaku (onda i danas).

Slobodnu i samostalnu Hrvatsku Mirko Galić dočekuje dosta nespremno (za potrebe vlastitog probitka), no pomalo ga „revitalizira“ Dubravko Merlić svojom projugoslavenskom emisijom „Slika na sliku“. Da je Mirko Galić čovjek duboke države, dovoljno je, osim njegove karijere, prelistati njegov poluknjiževni uradak Zrcalo nad Hrvatskom (Pariški razgovori 1992-1993), a „sugovornici su mu uglavnom bili poznati predstavnici književnog, filozofskog, umjetničkog i sociološkog zapadnog misaonog kruga“, uglavnom srpske (?!) nacionalnosti.

90-ih se godina vraća u Vjesnik, no budući se promijenila država, kriteriji su nešto porasli, stoga ga je ondašnji urednik „Vjesnika“ Nenad Ivanković otjerao znajući o kakvom je “kapacitetu” riječ. Preko Mate Granića i “francuskog čovjeka” Hrvoja Šarinića se pokušava približiti Franji Tuđmanu i uvaliti se na državnu televiziju, što mu naposljetku uspijeva, jer je naivni Tuđman vjerovao u sad već prokletu „pomirbu“, pa Galić dolazi kao tobožnja ravnoteža između HDZ-ovih „desničara“ i „europejaca“.

Trećejanuarski prevrat, 2000. godine, predstavlja uvod u vrhunac karijere Mirka Galića. Ivica Račan i Ninoslav Pavić postavljaju ga za direktora HRT-a, dakle, čovjeka koji veze nema s televizijom, napose ne s državnom televizijom u demokratskom poretku, vjerojatno zbog stubokom protutuđmanovskog angažmana u „Forumu 21“ na čijem je čelu bio već spomenuti Dubravko Merlić. Tim žalosnim HRT-om vlada dva mandata uz potporu Ivice Račana, a kasnije i Ive Sanadera, vraćajući HTV u vrijeme Bakarić-Stojčevićeve „TV Zagreb“ – proces kojeg će kasnije Goran Radman usavršiti i dovršiti.

2007. godine je imenovan hrvatskim veleposlanikom u Francuskoj, pri UNESCO-u i Monaku, a zamjenik mu je neko vrijeme bio i Andrej Plenković, sadašnji predsjednik vlade i šef HDZ-a.

Nakon bivšeg guvernera Željka Rohatinskog, Mirko Galić od 1. siječnja 2013. postaje savjetnik Ivice Todorića u Agrokoru (?!). S Ivicom Todorićem poznaje se desetljećima, koji je u Agrokoru, nakon završetka školovanja u Francuskoj, u Agrokoru zaposlio i njegova sina Mislava Galića (!) – i to kao kao pomoćnika direktora riznice. Mlađi Galić ubrzo je postao direktor Leda koji je vodio deset godina, a 2008. imenovan je na poziciju izvršnog potpredsjednika koncerna, zaduženog za poslovnu grupu Hrana.

Potom ga Goran Radman „posuđuje“ od „Gazde“  te mu isplaćuje ogroman honorar da ispiše „svoju“, odnosno „njihovu“ povijest HTV-a kroz „Leksikon HTV-a“ … i onda ga “duboka država” vraća u Večernjak zbog svih detuđmanizatorskih zasluga, gdje i danas piše za „Obzor“. I sad taj isti Mirko Galić, koji bi se mogao kandidirati za partijskog uhljeba stoljeća, piše nekakve nesuvisle analize, komentira političku scenu o kojoj ništa ne razumije nit’ može razumjeti, pritom opako i podmuklo rastačući odveć rastočenu i krhku hrvatsku Državu koja nikako da prodiše; medijski, politički, kulturno i na ini način.

Galame lijevi da ljudi moraju s radnog mjesta u grob, no „naš“ se Mirko ni u uskoro 71. godini ne da smesti. Znači gdje ima volje, ima i načina! Rovari, truje i petlja s navršenih sedam desetljeća života kao u naponu skojevske mladosti, a sudeći prema dosadašnjoj karijeri, i kad bi Toljev Večernjak propao, Mirku Galiću bi se već našlo neko mjesto, tko zna, možda međ’ ovim Plenkovićevim vrlim diplomatima.

Nenad Piskač ga je nazvao „bardom nelustrirane Hrvatske“, no radi se o jugoslavenskoj mumiji, poput mnogih, koji osim što su opasni diletanati, oprezno postavljeni i raspoređeni po svim ključnim mjestima, koče i priječe početak hrvatske budućnosti, odnosno kraj jugoslavenske prošlosti. Takve lustrirati može samo priroda. Pa i to je nešto, samo ćemo morati još malo pričekati…

Mila Marušić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo