D.Pešorda: RAČUN GODINE

Godina na zalasku u političkom smislu ostat će upamćena po dva međunarodna dokumenta koje je Hrvatska prihvatila, Istanbulskoj konvenciji i Marakeškom sporazumu, slomu Agrokora, referendumskim inicijativama, urušavanju SDP-a i još jedenom sanaderovskom zaokretu HDZ-a. Nijedan od tih događaja  ne ide u prilog Hrvatskoj ni njezinoj budućnosti. Sportski uspjesi pružaju svojevrsnu utjehu naciji izmrcvarenoj lošim politikama, no ne mogu biti zamjena nacionalnu politiku, kulturu, gospodarstvo i ostalo. Naravno, bilo je još događaja tijekom 2018-te koji zaslužuju pozornost, međutim kolumna je kratka forma i negdje se mora podvući crta.    

 Ideološki prijepori oko Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma odraz su jednog šireg sraza na globalnoj razini. Od ishoda toga sukoba ovisi budućnost naše civilizacije. Hrvatska, ako je suditi po onomu što se dosada događalo, prebrzo zauzima stranu u tom globalnom sukobu. I to krivu! Naime, nešto što složno odbijaju Sjedinjene Američke Države i Izrael, a žestoko zagovara Njemačka, teško da može biti dobro za Hrvatsku. Marakeški je sporazum upravo takav međunarodni dokument. Istanbulska konvencija neće zaštititi nikoga, osim možda rabijatnih stokilaša koji iznenada odluče da bi zgodno bilo da se iz muškog rukometa prebace u ženski, ali će ljudskopravaškim nametnicima i moralnim reketarima dati još jedan alat za utjerivanje novca od poreznih obveznika te, po potrebi, poslužiti kao batina kojom će centri moći disciplinirati Hrvatsku.

  Slom Agrokora pitanje je koje traži više ekonomskog znanja i upućenosti u zakulisne političke igre no što ih ja imam, stoga ću se koncentrirati na nekoliko laičkih opaski, no opaski koje su za hrvatsko društvo i te kako važne. Prva takva opaska je da je slomom Ivice Todorića i eliminiran i posljednji hrvatski veliki poduzetnik koji nema, nazovimo to tako, jugoslavenski background. Počelo je to s Miroslavom Kutlom, a završava, evo, s Ivicom Todorićem. Znam, ovoj se konstrukciji mogu naći brojne zamjerke, kao i Todorićevu ‘hrvatstvu’, no općenito držim da stoji. Druga opaska je da će se udio tvrtki u vlasništvu hrvatskog kapitala – nakon što se cijela ta priča oko Agrokora završi – u sektoru u kojemu je Agrokor nekada dominirao, svesti na jednoznamenkasti postotak. Dobitnici će u konačnici biti Kaufland, Interspar, Lidl i ostali iz te branše. Kolonizacija se već odavno ne provodi vojnim trupama.

  Dvije referendumske inicijative, ona protiv Istanbulske konvencije i inicijativa za promjenu izbornog zakona, prikupile su respektabilan broj potpisa, no po Kuščevićevim brojačima nedovoljno da bi se raspisao referendum.  Ipak, ove bi se inicijative, ako njihovi začetnici, budu znali politički kapitalizirati veliko podršku koju su inicijativama dali građani, mogle pokazati kao uspješne, to jest kao početak važnih političkih promjena u zemlji. Međutim, ako iz referendumskih inicijativa do narednih izbora ne iznikne politička inicijativa, onda će se napor konzervativnih građanskih udruga i potpisi velikog broja građana pokazati manje-više uzaludnima.

  Urušavanje SDP-a pod Bernardićem i još jedan sanaderovski zaokret HDZ-a pod Plenkovićem stvari su koje treba promatrati zajedno. Ono što HDZ izgubi, SDP dobije i obrnuto, no u cjelini te dvije stranke do sada su zajednički štitile duopol na hrvatskom političkom tržištu. Ne sumnjam da će tako biti i u budućnosti. Trenutno slabljenje SDP-a vjerojatno je u funkciji promjene lidera, koji iz nekog razloga ne zadovoljava gospodare iz sjene, a ne proces definitivnog rastakanja te stranke. Sanaderovski zaokret u HDZ-u čak i nije neki zaokret, nego bi se moglo reći da je to sada već kontinuitet. Koji je nakratko i neuspješno Karamarko pokušao prekinuti. Uglavnom, ništa se bitno ne bi promijenilo ni da se ”velika koalicija” formalizira, samo bi se dvije vodeće stranke razgolitile do kraja.

 Iz te konstatacije nužno proizlazi pitanje: Ima li alternative na pomolu? Postoji li mogućnost da manje domoljubne stranke, građanske udruge kršćanske i tradicionalne orijentacije, razne političke inicijative i, kako se to često kaže, ”istaknuti pojedinci” stvore političku platformu dostatnu da oponira dominaciji HDZ-a i SDP-a? Postoji li, konačno, mogućnost za povratak HDZ-a tuđmanovskim korijenima? To će, uz hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini, biti ključna politička pitanja u 2019. godini. Sretna nam bila, sretnija od prethodne!    

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo