Diktatura emocija

Prošli mjesec na Kraljevskom institutu za Tehnologiju u Švedskoj dogodio se događaj za koji, da nije stvaran, pripisao bih ga Beckettovom teatru apsurda.

Nakon predavanja jedan student i dvije studentice (ne navode se imena) razvili su raspravu je li istina da najveći broj seksualnih zločina u Švedskoj čine imigranti ili njihova djeca rođena u Švedskoj. Mladić je rekao da je to točno s obzirom na njihov postotak u ukupnoj švedskoj populaciji. Student nije govorio napamet. Podatke je dobio od najmjerodavnije državne institucije, Švedskog nacionalnog vijeća za prevenciju zločina.

Ove podatke studentice su pokazale drugim kolegicama. Tu su počeli problemi za studenta koji im je te podatke dao. Naime, studentice su ga tužile sveučilišnim vlastima jer ih tim podacima uznemirava i vrijeđa. Momak je završio pred disciplinskom komisijom Sveučilišta, a cijelo ispitivanje ovog momka nalazi se na stranicama švedske nevladine organizacije Academic Rights Watch, koja se bavi slobodom govora na sveučilištima.

Napali su ga u komisiji sastavljenoj od dvije žene, predsjednice Annelie Fredriksson i šefice za ljudske resurse Marje Mutikainen, zašto na sveučilištu iznosi uznemirujuća politička mišljenja. On je odgovorio da to nisu politička mišljenja, niti njegova mišljenja, već činjenice, podaci službene državne institucije. I zaključio je: “Ne razumijem, za vas su činjenice uvredljive i diskriminirajuće!?”

Fredrikssonova mu je odgovorila: “Komplicirano je objasniti. Dovoljno je da netko tko je dobio tvoje materijale ili je čuo o njihovom sadržaju, da se osjeti uvrijeđenim.”

Daljnji sadržaj razgovora neću prevoditi jer je više nego nadrealan, no sve se vrti oko toga da nije bitno je li nešto istinito ili ne, je li nešto činjenica ili ne, već je li netko uvrijeđen ili se osjeća diskriminiran.

Nisu problem osjećaji kao takvi, problem je kada oni postanu pravosudni kriterij, kao famozne “duševne boli”, kada postanu politička strategija, kada postanu sredstvo kapitalističke eksploatacije ljudi, kada osjećaji postanu zadnji nazivnik cjelokupne jedne kulture. To je imbecilna, infantilna, kretenska kultura. To je Zapad.

Do toga da smo kreteni, velika djeca i imbecili morao je doći jedan istočnjak, Sjevernokorejac, filozof Byung-Chul Han, koji je napisao knjigu “Psihopolitika” u kojoj nam kaže da je na Zapadu na djelu nova, perfidna vrsta diktature koju je nazvao “diktaturom emocija”.

Bit je ove diktature biološka i kulturološka regresija u kojoj su emocije stavljene iznad razuma, da se emocije zajedno s instinktima nalaze u limbičkom sustavu mozga koji je predsvjestan, predrefleksivan i samim tim lako manipulativan.

Na njega pucaju reklame, političari, trgovci i zakonodavci u kontekstu politički korektnog. Mi smo raspamećena kultura gdje subjektivna emocionalna stanja bivaju uzdignuta na razinu pravne, etičke ili političke norme. Sve skupa je iracionalno.

Primjerice, cijele blagdane tema nije Isus već bivši predsjedničin savjetnik Mate Radeljić, nad kojim se liju krokodilske suze, a ja se bojim napisati da je meni veći problem što je uopće došao na tu funkciju jer je oskudnog znanja, medijski manipulator, zbog čega je izgubio sud sa Krešom Bubalom u slučaju “Perilica”, sve točno, no mogao bi me tužiti jer bi ga istina mogla uvrijediti.

Ili reći da je druga politička stranka u zemlji Živi zid totalno nesposobna demagoška skupina kojoj ne bih dao da mi čuvaju kućne ljubimce kad sam na godišnjem, kamoli da vode državu ili sjede u Saboru. To može uvrijediti Sinčićevu ženu koja je tvrdila da je ovdje u Osijeku studirala, a zapravo je lagala.

Upravo stranka poput Živog zida ili “medijski mag” Mate Radeljić koji “fataju na sentiment”, medijski ili politički, mogli su postati relevantni faktori samo zahvaljujući imbecilnoj kulturi koju je Han nazvao “diktaturom emocija”.

No pustimo Radeljića i živozidare koji su na tuđoj muci, na deložacijama, pokupili šlag. U diktaturi emocija ima tipičnog progresističkog selektivnog pristupa. Naime, ako bi neki bijelac, kršćanin, homoseksualac, antiabortist rekao da ga vrijeđa neka izjava, istraživanje ili stav koji ide protiv njihovog identiteta, ako se pozovu na svoje ljudske ili vjerske osjećaje, svejedno, moralna policija diktature emocija tu će postupiti sasvim racionalno, pozivajući se na akademske slobode, na slobodu mišljenja (eto razuma nazad) i izražavanja.

S druge strane, švedski student je stradao jer je govorio o imigrantima jezikom razuma i činjenica. Dakle, sve suprotno što rade mediji kada izvješćuju o migrantima, pucajući na emocije, prikazujući uglavnom uplakanu djecu i žene, dočim je u Bosni i Hercegovini od 20 tisuća imigranata tek petstotinjak žena i djece.

Još vam onda natandare Maju Sever koja afektira nad sudbinom migranta koji je izgubio malu slatku kćerkicu koja ili ne postoji ili nije s njim jer nije je u dvije zemlje registrirao.

Čista diktatura emocija, čitaj manipulacija. Sigurno sam ovim tekstom povrijedio nečije osjećaje, jer razum ne mogu, nema preduvjeta…

dr. sc. Ivica Šola/Slobodna Dalmacija/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo