Pokorena Hrvatska za njih je zemlja ‘bratstva i jedinstva’, progresa i slobode.

“Hrvati su stoljećima razvijali i sve više prihvaćali program genocida”, napisao je osamdesetih godina prošloga stoljeća jedan profesor povijesti na beogradskom Sveučilištu (Vasilije Krestić). Te je riječi prokomentirao Vlado Gotovac u svojoj knjizi Moj slučaj (1989): “Tako glase svi razlozi u jednom razlogu!” Usput, čini nam se da bi se ovdje moglo dodati kako je Krestićeva rečenica u svakom pogledu besmislena. (Valjda se nešto prije prihvaća pa onda razvija). Hrvatima je, dakle, pripisan višestoljetni ‘program genocida’. Gotovac razumije da je nevidljiva, ali svenazočna i aktivna krivnja u pozadini svega, a hrvatski se motivi krivotvore. To što je napisao u vrijeme ‘procvata’ samoupravnoga socijalizma, oplemenjena ‘bratstvom i jedinstvom’, aktualno je i danas. Hrvatski se motivi krivotvore.

Ubrzo nakon tih Gotovčevih zapisa propala je vlast komunista, propala je Jugoslavija, a Srbija je na krilima komfašističkoga šovinizma krenula u osvajački rat, koji je izgubila. Stigla je nova poruka: izgubili smo, ali to nije konačni poraz. Počinju nove pripreme za pokoravanje ‘genocidnih’, koji su svoj ‘program razvijali stoljećima’. Danas već, udruženi s liberalnim globalistima u našoj zemlji, razvijaju nove strategije okrivljavanja Hrvata. Svjedoci smo klevetničkih udara na hrvatski narod, odnosno na onaj njegov dio koji se i dalje nije spreman odreći sebe i svoje slobode. Kao što je srpski profesor u vrijeme ‘bratstva i jedinstva’ objašnjavao višestoljetnu genocidnost među Hrvatima, tako danas, 2018, sveučilišni profesor povijesti u Zagrebu ‘uči’ da u ‘domoljubnoj’ Hrvatskoj nema mjesta za uzorne, negenocidne građane (Tvrtko Jakovina, Globus, 28. 9.2018.).

Hrvati, katolici, domoljubi

Kad čovjek malo bolje pogleda naše aktualne prilike i sve te klevete koje se plasiraju čak i preko glavnih medija, opravdano je pomisliti kako tvrdnje umnika iz soroševskoga gnijezda i nisu neka naročita novost. To je samo ‘moderni’ iskaz o hrvatskim motivima i hrvatskim ljudima: mrze Srbe, moraju biti etnički Hrvati, deklarirani katolici i glasni nacionalisti. “Ispunjavate li sve te uvjete, dopušteno vam je lagati, pa čak i ubiti za Hrvatsku”, napisao je profesor. Nije naveo gdje i kako se u Hrvatskoj ostvaruje to pravo na ‘dopušteno’ ubijanje i laganje? Kad se to pročita, prvo je pitanje: upravlja li tim profesorskim govorom razbor ili nešto drugo? I koja je svrha takva javnoga govora?

Niti su tvrdnje istinite, niti vode k dobru cilju. Posebno kad to iznosi netko tko za se kaže: “ja nisam politički organiziran, nego sam samo liberalan, za otvoreno društvo”. A trn u ‘liberalnom’ oku ponajprije je patriotizam i suverena država, ili preciznije – hrvatska država, neovisno o tomu je li otvorena ili zatvorena. Ako je u njoj većina katolika i domoljuba, a jest, to nije znakom ljubavi, nego baš suprotno, oni sigurno nekoga – mrze.

Krivnja i krimen

A što ako je svrha toga opisa baš obilježavanje cilja, označavanje ‘neuzornih građana’. ‘Neuzorni” ste ako ne skrivate da ste Hrvat, patriot i katolik pa računajte na to da ste izloženi velikoj mržnji ljudi, kojima to zbog nekoga, teško shvatljiva, razloga jako smeta. Taktika im nije baš neprozirna: lovinu okrivljuju za strast lovaca da svijet očiste od neuzornih i ‘otvore’ njihovo društvo. I zbog toga su stalno na udaru svakovrsnih neistina, krivotvorina, obmana i podvala kojima je cilj okriviti i poniziti sve što nosi biljeg hrvatskoga domoljublja i odanosti vjeri predaka. To ‘postrevolucionarno’ stanje jedan je izvrstan pisac sažeo u nekoliko rečenica: “Uzmite primjer svih primjera: sama ideja hrvatske države u to je doba (u jeziku komunističkih medija, op. IB) bila ‘delikt mišljenja’. Sada kada ta država, kakva god da jest, postoji kao činjenica, pojmovnik je pred tom činjenicom naprosto bespomoćan. Kako opisati nešto što u jeziku ne postoji?

Zato se pribjegava figurama: Tuđmanov spomenik je karikatura, Kolinda je šiparica, dresovi reprezentacije su karikatura, Crkva je pedofilsko gnijezdo, fašizam posvuda… Metonimije i sinegdohe. Sve samo zato što se, s rijetkim primjerima dosljednosti, izvorni govornici ne usude reći: u našem je pojmovniku hrvatska država, kakva god bila, i dalje ostala krimen.” (Ratko Cvetnić). Ponovimo i Gotovčeve riječi: krivnja je u pozadini svega. Da bi se tomu doskočilo, da bi krivci bili privedeni povijesnoj ‘pravdi’ trebalo je krivotvoriti njihove motive, napisati Memorandum (SANU) i pripremiti vojsku za njegovu provedbu. Početkom devedesetih, nenaoružani su se Hrvati našli na udaru okrutne sile. Zašto? “Ruševine u Jugoslaviji posljedica su brutalne želje za vladavinom srpskih političara i generala, ali i stravičnog zakazivanja zapadnoga svijeta.” (J.G. Reissmüller).Hrvati su se, ipak, obranili i oslobodili. Nakon desetak godina od uspostave demokratske hrvatske države, vlast su preuzeli zagovornici tzv. detuđmanizacije, što je bilo drugo ime za ponovnu dekroatizaciju Hrvatske.

Novi pokret protiv hrvatske države

Danas taj pokret ‘protiv hrvatske države’ ulazi u novo razdoblje. Jugoslavenski šovinisti, ili kraće komfašisti, ponovno nastupaju izazivački, primitivno i bezobzirno. Zapljuskuje nas novi val optuživanja u duhu filozofije povijesti Vasilija Krestića, koja okuplja sve protivnike “etničkih Hrvata, deklariranih katolika i glasnih nacionalista”, od liberalnih globalista do A. Vučića i I. Mandića. Krenuli su onako kako bi ‘otac srpske nacije’ D. Ćosić od njih i očekivao. (“Lagati, lagati, lagati”.). Odjedanput hrvatski javni prostor zasipaju zaglušujućim povicima da je uHrvatskoj od 1990. do 1998. bio građanski rat, da je Oluja bila etničko čišćenje, da su naziv za Domovinski rat izmislili novinari i da on ni u kom slučaju ne može biti sveti oslobodilački rat, da je jedinu hrvatsku državu bio stvorio – Tito, da je bit hrvatstva samo u protusrpstvu, da je Hrvatska neofašistička država. Pronositeljima takvih teza odjedanput je ustupljen golem medijski prostor, a njihova djela zasipana i javnim nagradama.

Etničko čišćenje

U hrvatskim državnim institucijama pod konac godine 2018. čuje se i ovakav govor: “Kada se gledaju njene posljedice akcija Oluja bila je etničko čišćenje Srba s obzirom na to da znamo koliko na tom prostoru živi danas Srba, a koliko ih je živjelo prije Oluje”, rekao je zamjenik gradonačelnika Vukovara iz redova srpske nacionalne manjine Srđan Milaković koji je i predsjednik Demokratskog saveza Srba. (Vl, 18. 12. 2018). Doista, ne bi trebalo zaboraviti 1995. Kad se doista gledaju posljedice Oluje, vidi se da su tom vojno-redarstvenom operacijom oslobođena hrvatska okupirana područja, a S. Milaković sigurno zna tko ih je okupirao, pa to što govori neistine može biti samo izazivačka provokacija. Odlazak Srba bio je posljedicom njihove memorandumske politike. Istinoljubivi ljudi među njima su to više puta jasno i glasno rekli. Zamjenik gradonačelnika sigurno zna jesu li, nakon mirne reintegracije, Hrvati 1998. pjevali Tuđmanu da im šalje salate jer će biti mesa kad pokolju Srbe, ili su televizijske kamere 1991. snimile ulazak Srba u Vukovar, pod šajkačama, četničkim znakovljem i šljemovima ‘ukrašenim’ zvijezdama petokrakama, kad su nakon višemjesečnog opkoljavanja i razaranja ratnim zrakoplovima, raketnim sustavima, tenkovima i ostalim moćnim naoružanjem, ulazili u razoreni grad ‘pjevajući’ o klanju Hrvata (Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate). Bilo je to četiri godine prije Oluje. Vukovar je tada etnički očišćen. Iza osvajača je ostala Ovčara i tisuće ubijenih ljudi. Etničko čišćenje!? Hrvate je, nakon mirne reintegracije Podunavlja, u Vukovar vodio američki general Jacques Paul Klein. Niti je tko mahao crnim zastavama, niti su povratnici bili naoružani, niti je tko poginuo.

‘Titova Hrvatska’

Dvadeset godina nakon povratka Hrvata u Vukovar, pravi bi revizionisti (koji na sve strane viču protiv hrvatskih ‘revizionista’ i povijesti pisane na temelju dokumenata i činjenica, a ne na temelju Titovih proglasa) pisali novu povijest, usklađenu s ciljevima koji su ih vodili u rat. I dok se pred Božić 2018. po europskim državama nadjačavaju politički rivali, u potrazi za pravednijim i boljim uređenjem svojih zajednica, a mnoštvo ljudi prosvjeduje po ulicama i trgovima, dotle se ovdje izmišljotinama i difamacijama udara na same temelje hrvatske države.

Opet dominira protuhrvatska retorika usmjerena na veličanje titoizma, a krivotvorenje prikaza njegove propasti i hrvatskoga oslobođenja. Jedan ovdašnji nacionalni dnevnik, svoje je stranice početkom prosinca 2018. ustupio izazivačkom govoru nekad poznatoga književnoga kritičara, koji je gotovo bez ikakve veze s istinom i logikom, a i s boljim običajima civilizirane zajednice, rekao i ovo: “A Domovinski rat kao temelj hrvatske države? To je također potpuni idiotizam jer jedina država koja je osnovana kao Hrvatska jest ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza. Ovo danas je izmišljotina popišmanjenih povjesničara koji su pogriješili u svemu što su radili zbog svoje strastvene mržnje prema srpstvu, jer antisrpstvo je danas jedini sadržaj hrvatstva.” Ne može se reći da taj govor pretendira na minimum pameti i respekta prema lako provjerljivim činjenicama.”Donijeti deklaraciju o tom ratu (hrvatskom obrambeno-oslobodilačkom, Domovinskom ratu, op.IB) kao nedodirljivoj svetosti to je uvreda zdravog razuma i jedan od koraka prema fašizaciji jer nijedan rat nije sveti, što je najbolje dokazano u srednjovjekovnim križarskim ratovima u kojima se, u ime Krista, pape i Crkve, bezumno i bezdušno klalo …” (Igor Mandić, Večernji list, 1.12.2018).

Sveti obrambeni i oslobodilački rat

Svet je samo Titov rat? U svom bijesu dekocentrirani govornik, očito, ne misli na sadržaj riječi koje iznosi, a spominjanje Krista, Crkve i pape, trebalo bi samo pojačati animozitet prema hrvatskim braniteljima, jer i njih obilježavaju Kristovi znakovi i njih povezuju s Crkvom i vjerom. A nisu ratovali za Papu, nego za svoj dom. Kritičar svoju ‘tezu’ postavlja tako kao da nitko nije ratovao u stoljećima između križara i Hrvata, kao da nitko na svijetu ne razlikuje obrambeni od osvajačkoga rata, kao da slobodoljubiv čovjek može birati kad će krenuti u obrambeni rat, kao da je napadnuti kriv za rat. U toj je usporedbi nevažno i to kad su, gdje i zašto Hrvati ratovali, nevažno je to što su njihove lađe bile privezane uz hrvatsku obalu, a ‘arkani’ su se dolazili boriti s onima koji su je htjeli oteti. Hrvatski su branitelji i osloboditelji ubijani na svom kućnom pragu. Morali su se braniti od ljudi koji su napadali u ime velikosrpske ideje da se hrvatski krajevi konačno ‘prisajedine velikoj Srbiji’. Ta obrana svoje obitelji, svoje kuće, svoje zemlje i svoga prava, jest sveta jer pokušava spasiti život i slobodu, pred nasrtajem otimača. A sadržaj hrvatstva nije bio niti je danas bilo kakvo protusrpstvo, nego odanost toj ideji slobode i opstanka. Biti protiv agresora nije znak protusrpstva nego slobodoljublja. Zbog toga Hrvati ‘strastveno’ brane sebe i svoje od osvajača ma s koje strane dolazio.

Potpirivači rata

Igor Mandić (isti izvor): “Ne kažem da je taj dokumentarac (Rat protiv rata, na HRT-u) loš, nego je glup. On praktički ismijava cijelu tehnologiju vođenja obrambenog rata nastojeći non-stop odbijati ideju građanskog rata, kao da je to neka uvreda. U tome serijalu čak je, ako me moja kratkovidnost nije prevarila, “preskočena”, iliti bila nespomenuta, važna činjenica o srpskom ustanku u Hrvatskoj “prije rata”. A zašto? Samo zato da se ne prizna, ne uvidi i ne uvaži da su Srbi, kao hrvatski građani, potpirili taj rat. Zato će se radije “preskočiti” balvan-revoluciju i nevolje koje je ona prouzročila jer, kad Srbi NISU hrvatski građani, onda nije ni moglo biti – građanskoga rata! Ja se pojmu svetosti Domovinskog rata neću klanjati jer su ga izmislili kolege koji su mi dragi i simpatični, tj. novinski pisci i redaktori Kuljiš i Grčić.” Bijedno, glupo, pokvareno.

Srbi o kojima govori nisu htjeli biti hrvatski građani i državljani. On žali što se dovoljno ne naglašava tko je ‘potpirio taj rat’, kao da ima ikoga kome to nije poznato: Srbi su ga htjeli, Srbi su ga ‘podpirili’. A kao što tom čovjeku nedostaje isticanje podpirivanja tako su podpirivači i pjesmom najavljivali da će ratovati ‘ako bude sreće’.(!?). (‘Nije mala (Srbija), nije mala, tri put ratovala, i opet će i opet će ako bude sreće’.) Ne treba ništa više reći o podpirivanju (sluteći fašizaciju Hrvatske) i o sreći. Pred nama je govor o slutnji kao uzroku agresije. Nijedan pojam, naravno, nije svet, pa tako ni naziv za hrvatski oslobodilački rat, sveta je žrtva za život i slobodu napadnutih.

Manje je važno kako se taj rat naziva, važan je njegov smisao, razlog i ishod. Podpirivali su ga osvajači, napali su i izgubili su taj rat. Ovodobni ‘križari’ nisu došli sa zapada, nego s istoka. Valjda zamišljaju da je optuživanje Hrvata za navodnu fašizaciju i ustašizaciju najbolji lijek protiv svih ideoloških i ratnih poraza. Eto novih ‘razloga’ (slutnja fašizacije) u kome su svi razlozi, kako bi rekao Gotovac. I sad, nakon više od dvadeset godina kreću u ponovni napad. Najprije klevetama, poput onih o genocidnosti.

Hrvatstvo nije protusrpstvo

Srbi na strani agresora, koji žive u Hrvatskoj, ili su u njoj živjeli, BILI SU hrvatski građani, koji su je odbili priznati svojom Domovinom. Izdali su je, napali oružjem, okupirali blizu trećine njezina teritorija i etnički ga očistili. Oni Srbi koji su je branili s Hrvatima i drugim hrvatskim državljanima, neovisno o etničkom podrijetlu, hrvatski su sinovi bili, jesu i bit će, zaslužni i dostojni njezine slobode. Književni kritičar ne drži do dokaza da su ‘balvan-revolucionari’ nastupali za ostvarenje ideje o zapadnoj srpskoj granici na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, da su huškani, naoružavani i pripremani za tu svoju koljačku ‘revoluciju’ i da su vođeni iz Beograda. Za taj je svoj govor Mandić, koji bit hrvatstva vidi samo u protusrpstvu, 2018. dobio godišnju nagradu J. P. Kamov Hrvatskoga društva pisaca, a ne za svoju knjigu (Predsmrtni dnevnik) koja je objavljena 2017. Kako bi mogao dobiti nagradu za književnost, kad njegova knjiga ne spada u žanr za koji se nagrada dodjeljuje? Evo što je o tomu rekao prije odluke o nagradi: “Znam da postoji pet-šest dobrih naših pisaca, pri čemu mislim, dakako, na beletriste, romanopisce, jer mi koji smo feljtonisti, esejisti i kritičari nažalost ispadamo iz kategorije klasično shvaćene literature.” Ipak je, nakon primitivnoga i mrziteljskoga govora protiv Hrvatske, dobio godišnju nagradu HDP-a “za najbolje inovativno književno djelo”. Nagrada očito ide za definiranje hrvatskoga oslobodilačkoga rata prema kriterijima velikosrpske osvajačke politike.

Naslućena fašizacija

Evo kritičarevih dodatnih ‘obrazloženja’:”Domoljublje je uži pojam, obrana vlastite kuće, stana, kad udari susjed na susjeda, kao što je bilo u građanskom ratu u Hrvatskoj koji su, o tome nema nikakve sumnje, započeli Srbi – oni Srbi koji su u strahu od predstojeće fašizacije digli svoj seljački ustanak i pokušali osnovati nekakvu svoju Republiku Krajinu. Seljak na seljaka, građanin na građanina.” (Tumači nam da su fašizaciju Hrvatske Srbi slutili 1990. a koju rečenicu dalje objašnjava da je usvajanje Deklaracije o Domovinskom ratu (godine 2000.) korak prema fašizaciji, op. IB) Koliko laži i obmana? Predstojeća fašizacija? Jesu li zbog slutnje ubili toliko ljudi i razorili toliko hrvatskih sela i gradova. Srpski seljaci na hrvatske nisu išli vilama i kosama nego tenkovima, niti su srpski građani palicama navalili na hrvatske nego su napadali iz ratnih zrakoplova, iz migova, uz gradove su dovukli raketne sustave, valjda, iz svoje kućne, građanske proizvodnje i krenuli preuređivati fizionomiju mnogih sela i gradova. Hrvati se, naravno, nisu smjeli braniti kako ne bi potvrdili da su ‘genocidni’.

Pisci Memoranduma SANU polazili su od pretpostavke da su Hrvati stoljećima ‘razvijali’ ‘program genocida’, a danas se posljedice ratnih huškanja i stvarnih strašnih ratnih zločina opravdavaju naslućivanjem predstojeće fašizacije, najprije 1990. a onda opet naslućivanje 2000. (Deklaracija). Preventivno djelovanje. Pišu i u svijet šalju vijesti da je naslućivanje bilo utemeljeno. I hrvatska obrana za njih je agresija i dokaz da su ‘genocidni’ i ‘fašistoidni’. Nepokorena Hrvatska za njih je uvijek fašistička. U njoj se može lagati i ubijati bez kazne. Pokorena Hrvatska za njih je zemlja ‘bratstva i jedinstva’, progresa i slobode.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo