Davor Čelan: Vratite nam “stranku opasnih namjera”!

Vratite nam “stranku opasnih namjera”!

Prije godinu dana, kada smo kao i danas zaključivali godinu, mnoge osobe, pa i sami članove HDZ-a su konstatirali, kako je tadašnja 2017. godina, bila jako loša za HDZ. Mnogi su se i tada upitali, kako loša za HDZ, kada je HDZ na lokalnim izborima u svibnju odnosno lipnju 2017. godine, ostvario sveukupno sjajan rezultat. Međutim, osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, u koje trebamo svrstati i mnoge članove HDZ-a, konstatirali su, kako godina, u kojoj je sklopljena koalicija s HNS-om, premještena ploča HOS-a iz Jasenovca, pa i sve ono što se na koncu i dogodilo oko Agrokora, ne može biti pozitivna za RH, a kada nešto nije dobro za RH, onda ono ne može biti dobro ni za HDZ, barem za onakav HDZ, kakvim ga je utemeljio dr.Tuđman. Današnji HDZ, zahvaljujući posebice njegovom trenutnom briselskom vrhu, doista ima samo još malo poveznica s izvornim HDZ-om, iz 90-ih godina. Iako su mnogi i nakon koalicije tvrdili, kako se radi samo o pragmatičnosti, te da HDZ neće izgubiti one istinske vrijednosti koje je posjedovao i 90-ih, to se najkasnije svim sramotnim potezima trenutnog vrha HDZ-a, ove godine promijenilo. Naslutit će te vjerojatno koja je poanta ove kolumne, a ako ipak niste naslutili, odgovor je vrlo jednostavan. Poanta je analizirati neke od poteze HDZ-a, posebice u ovoj burnoj godini, na hrvatskoj političkoj sceni, s kuta kršćansko-suverenističkog gledišta, te referirati se i na gore postavljenu tezu, “stranka opasnih namjera”.

Marakeški sporazum, vrhunac loših poteza, trenutnog vrha HDZ-a!  

Kako bismo pravovaljano mogli analizirati neke od poteza HDZ-a, te kako bismo mogli doći do pametne konstatacije, potrebno je napraviti malu digresiju. Želim se sada vratiti u 90-te godine, kada je dr. Tuđman  na čelu s drugim osobama, utemeljio Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja je bila jedan bitan instrument, u stvaranju suverene Hrvatske države. Tada je Ivica Račan, osoba jugokomunističkog uvjerenja, sa svojim suradnicima, odnosno istomišljenicima tvrdio, da je HDZ “stranka opasnih namjera”. Naravno da znamo, da je za Račana i njegove istomišljenike, kojih nažalost i danas ima u HDZ-u, svako rušenje komunističke Jugoslavije “opasna namjera”. Danas se pak u ovoj kolumni želim referirati na tu postavljenu tezu sa strane Ivice Račana, koju su mnogi od njegovih istomišljenika konstantno ponavljali. Isto tako, bitno je analizirati da li se HDZ, posebice nakon  prošle političke godine odmakao od teze, da je “stranka opasnih namjera”, ili ju je pak potvrdio.

Mnogi potezi koje su ove godine dolazile sa strane vlade RH, pa kako je HDZ glavna karika u njoj, i sa strane trenutnog vrha HDZ-a, bi za RH mogle imati vrlo neugodne posljedice. Svi znamo što se događalo u ožujku ove godine, nakon što je Andrej Plenković dobio naputak iz Brisela, kako treba ići u ratificiranje zloglasne Istanbulske konvencije. Hrvatski narod odlučio je reći dosta ukidanju hrvatskih vrijednosti, sa strane HDZ-a, istog tog HDZ-a, koji je 90-tih godina bio personifikacija, velikog dijela vrijednosti hrvatskog naroda. Nezadovoljstvo hrvatskog naroda, s najavljenim ratificiranjem zloglasne konvencije, kulminiralo je velikim prosvjedima u Zagrebu i Splitu, u ožujku, odnosno travnju, ove 2018. godine. Međutim, unatoč spoznajama i u vrhu HDZ-a, da bi takva konvencija mogli imati doista neugodne posljedice za RH, ali i političke posljedice za HDZ, posebice ako na HDZ gledamo kao kršćansko-suverenističku stranku, Andrej Plenković je odlučio provesti plan, odnosno naputak koji je dobio iz Brisela, te ratificirati konvenciju. Osjetilo se veliko nezadovoljstvo, posebice nakon trenutka, kada je u Hrvatskom saboru HDZ dobio pljesak sa strane SDP-a, te od “stranke opasnih namjera”, de facto postao “stranka dobrih namjera”, za sve osoba lijevoga, odnosno više volim koristiti riječ globalističkog, ali i komunističkog opredjeljenja.

Trenutni vrh HDZ-a, s duboko kompromitiranim osobama poput Plenkovića, Kušćevića, Jandrokovića itd., svakim danom brisao je sve više program izvornog HDZ-a, pa tako rezultirajući s time i program dr. Franje Tuđmana, te je sve više počeo implementirati vrijednosti koje je zastupao Ivica Račan, protiv kojih se hrvatski narod, na čelu s dr. Tuđmanom besprijekorno borio. Tako je s očiju antihrvatskih elemenata nestala paradigma “stranka hrvatskih namjera”, te su ovakav HDZ čak počeli i podržavati. Želim se samo referirati na riječi prof. dr. Zdravka Tomca, koji je konstatirao, kako je pljesak SDP-ovaca u Hrvatskom saboru, jedan od najvećih poraza HDZ-ove politike. Ako sada imate sumnje u to, te se zapitkujete, kako mogu konstatirati da je HDZ postao čak prihvatljiv osobama jugokomunističkim opredjeljenja. Onda postavljam pitanje, kako drugačije objasniti činjenicu, da su neki od dojučerašnjih članova SDP-a počeli podražavati vladu, na čijem je vrhu HDZ? Kako drugačije objasniti činjenicu, da je mnogim članovima SDP-a, prihvatljivija osoba za premijera RH, poput čelnika HDZ-a Andreja Plenkovića, nego osoba poput Davora Bernardića. Konstatiram, izvorni HDZ, Tuđmanov HDZ, osobama antihrvatskog opredjeljenja nikada neće biti prihvatljiv. Ipak, ovakav HDZ, posebice trenutni vrh HDZ-a, koji je izgubio svaki hrvatski sadržaj, te ga zamijenio globalističkim sadržajem, itekako je prihvatljiv osobama jugokomunističkog opredjeljenja. Složit ću se također s osobama, koje smatraju, da HDZ, umjesto hrvatskih elemenata nije prihvatio nužno elemente, koje se mogu nazvati jugokomunističkim. Međutim, trenutni vrh HDZ-a, prihvatio je sve globalističke elemente, što je doživjelo svoju kulminaciju, potpisivanjem Marakeškog sporazuma, kako su globalistički elementi, poput Istanbulske i Marakeške štetni za RH, oni se itekako dopadaju antihrvatima. A razlog tome je, da se osobama jugokomunističkog uvjerenja, sviđaju svi potezi, koje imaju negativne konotacije, za suverenu i neovisnu RH.

Što preostaje osobama kršćansko-suverenističkog uvjerenja?

Mnoge osobe kršćansko-suverenističkog opredijeljena, koje traže stranku, koja će ne samo odobravati Tuđmanove poteze, već ih i provoditi, u koje pripada i moja malenkost, razočaravajući gledaju na trenutnu hrvatsku političku scenu, te se zapitkavaju, koja im politička opcija preostaje, kojoj bi mogli dati svoje povjerenje. Smatram, da ovakav HDZ, koji pod vodstvom Andreja Plenkovića provodi politiku pod direktivom Brisela, nikako ne može biti opcija za osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, Istanbulska je jednostavno bila kap koja je prelila čašu, a autoritarno postupanje prema referendumskim inicijativama, sviđale se one nama ili ne, jasno su pokazale da je trenutni vrh HDZ-a jasno okrenuo leđa, politici dr. Tuđmana, rezultirajući s time i hrvatskom narodu, te se okrenuo osobama, koje su tu stranku 90-tih godina smatrali “strankom opasnih namjera”.

Isto tako smatram, da stranka koja nema jasan stav o Hrvatima BiH, te o sjajnoj ideji hrvatskog naroda u BiH, Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, nikako ne može biti idealno rješenje za osobe, koje teže za suverenom politikom, vjerujem da će te pogoditi na koju političku platformu mislim. Međutim, dijagnoza je svima jasna, posebice što se tiče trenutnog vrha HDZ-a. No sasvim legitimno pitanje koje se meni a vjerujem i drugim osobama postavlja je, kakve opcije preostaju za osobe koje doista žele birati suverenističko-kršćansku opciju, bazirajući se tako na predstojeće EU-izbore, u svibnju naredne godine. Sada bih se želio referirati na gore postavljeno pitanje, što preostaje osobama kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, te vezano s time i na temu, koje opcije tim osobama, u koje pripada i moja malenkost, preostaju na sljedećim izborima, onima za EU-parlament, koji nas čekaju već u svibnju naredne godine.Koliko god pojedinci smatrali, da neće biti opcija, ipak smatram da će ih biti. Naravno, da takva opcija neće imati ni približne kapacitete koje bi imao HDZ, da se ponovno okrene izvornom programu iz 90-ih, ali ta opcija svakako može doprinijeti do toga, da se nakon EU-izbora, i u HDZ-u počnu događati promjene, prije svega u samom vrhu stranke. Isto tako ta opcija bi barem malo mogla preuzeti onaj prostor, koji je pod Plenkovićevom briselskom direktivom izgubio HDZ, približavajući se centru i ljevici. Unatoč i toj opciji, koja će se vjerujem do izbora u svibnju iskristalizirati, suludo bi bilo očekivati da bi ta neka nova suverenistička opcija, mogla preuzeti neku bitniju ulogu, što se tiče izvršne vlasti u skorijoj budućnosti.

Mnogi, koji su nakon svih tih zbivanja napustili HDZ, tvrde, kako se HDZ ne može mijenjati iznutra. I osobno smatram da je jako teško prejudicirati što će se dogoditi u budućnosti, i dati ispravni odgovor na to pitanje, no ipak sam uvjerenja, da od HDZ-a ne treba odustati, sve dok u njemu postoji potencijal, da se vrati izvornom programu, odnosno politici, koja je provođena 90-ih, na čelu s Tuđmanom i Šuškom. Takav potencijal u HDZ-u, postoji po meni sve do trenutka, dok su u njemu osobe, poput Penave, Krpine, Škorića itd. Svi oni koji tvrde, da se HDZ-u ne može pomoći  u tome, da HDZ, ponovno postane stranka kakva je bila 90-ih, “stranka opasnih namjera”, po meni nisu u pravu. Teze, da se ovakvom HDZ-u više ne može pomoći, su potpuno deplasirane.

Zašto je tomu tako?

Vrlo jednostavno, biranjem druge suverenističke opcije, koja će se vjerujem do EU-izbora koliko toliko iskristalizirati, HDZ-u će se poslati jasan glas, da nema više veliku podršku među hrvatskim narodom. Ne želim prejudicirati, ali siguran sam da će u HDZ-u krenuti velika panika, u slučaju neuspjeha na sljedećim izborima, kako to u HDZ-u već redovno biva, mogao bi prvo biti smijenjen predsjednik HDZ-a, u ovom slučaju Andrej Plenković, a nadam se s njim, konačno i osobe poput Jandrokovića. Ipak, u slučaju, da osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja ne izađu na EU-izbore, te izlaznost kao i do sada bude ponovno jako mala, Plenković će sigurno uspjeti mobilizirati mnoge od svojih birača, na centru, pa čak i ljevici, što bi imalo rezultat, da bi HDZ i dalje ostao ovakav, kakav je trenutno, posebice u vrhu, bez ikakvog hrvatskog sadržaja. Za to dolazim do konstatacije, da osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja, itekako mogu svojim sudjelovanjem na EU-izborima pokrenuti proces vraćanja HDZ-a osobama, koji su spremni braniti i provoditi onu politiku, koju je HDZ na čelu s dr. Tuđmanom provodio 90-ih. Do tada, želja velikog dijela hrvatskog naroda će ostati, da HDZ što prije postane “stranka opasnih namjera”, koju će prezirati Račanovi istomišljenici, dok današnji HDZ preziru nažalost istomišljenici, predsjednika svih Hrvata, dr. Tuđmana. Za nadati se, da će HDZ uskoro postati “stranka opasnih namjera”, koja će na svojem čelu imati vizionara koji će biti spreman besprijekorno voditi hrvatski narod, do novih pobjeda, i program, koji će biti suverenistički, domoljubni, kršćanski. Te postati stranka, koja će za dobrobit hrvatske, imati hrabrosti oduprijeti se i lošim briselskim planovima ako treba. Onoga trenutka, kada istomišljenici Ivice Račana, ponovno budu upotrebljavali paradigmu, “stranka opasnih namjera”, znat ćemo, da je HDZ ponovno na dobrom putu, a na koncu onda i naša domovina Hrvatska.  

Davor Čelan/Hrvatsko nebo