Te noći…

„Božić se temelji na jednom prekrasnom i namjernom paradoksu; paradoksu da se rođenje beskućnika slavi u svakome domu“, nezaboravne su riječi engleskog spisatelja i obraćenika na katoličanstvo G. K. Chestertona. Prekrasan i namjeran paradoks… Upravo tako.

Veliki Sv. Augustin napisao je da otajstvo utjelovljene Riječi ne mogu shvatiti oholi. On veli: „Za nas je svanuo dan slave, ponavlja se svake godine; danas se rodio Gospodin i Spasitelj naš Isus Krist: iz zemlje je niknula istina, dan se iz dana rodio u naš dan. Kličimo i radujmo se! Koliku nam je blagodat donijela poniznost preuzvišenog Boga to dobro razumiju kršćanski vjernici, bezbožna srca to ne mogu razumjeti, jer Bog je te stvari uskratio mudracima i umnicima, a objavio ih malenima.“

U danima pred ovogodišnji Božić čitam i razmišljam, između ostalog, o prvim glasnicima tog događaja, pastirima; o prvim živim jaslicama; vraćam se ponovno čitanju jedne stare Božićne priče.

Pastiri

„A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja“ (Lk 2,8s).  Papa u miru Benedikt XVI. u svojoj knjizi Djetinjstvo Isusovo (Verbum, 2012.), dijelu trilogije Isus iz Nazareta, pastirima posvećuje znatnu pozornost. Pastiri koji bdiju prvi su svjedoci velikog događaja. Napominje da se mnogo razmišljalo da o tome zašto su pastiri prvi primili poruku. „Meni se čini da u ovo pitanje ne bi trebalo unositi previše oštroumnosti. Isus je rođen izvan grada u području gdje su se nalazili pašnjaci s pastirima i njihovim stadima. Tako se samo po sebi nametalo da ih se kao one koji su živjeli najbliže ovom događaju prve pozove k jaslama.  Dakako, misao je moguće i dalje razviti: oni su samo ne izvanjski, nego i iznutra živjeli bliže događaju  od građana koji su mirno spavali. Ni iznutra oni nisu bili daleko od Boga koji je postao dijete. S time se podudara i to da su oni pripadali siromasima, jednostavnim dušama, koje je Isus proglasio blaženima, jer je poglavito njima dan pristup Božjoj tajni (usp. Lk 10,21s). Oni predstavljaju Izraelove siromahe, siromahe uopće, prvu Božju ljubav.

Daljnji je naglasak stavila posebno monaška predaja: monasi su bili oni koji su bdjeli. Oni su htjeli u ovom svijetu biti budni – najprije svojom noćnom molitvom, ali poglavito budni iznutra, otvoreni za Božji zov po znakovima njegove prisutnosti“, napisao je papa u miru Ratzinger. On podsjeća i na pripovijest o Davidovu izabranju za kralja. Bog je odbacio Šaula, a Samuel biva poslan Jišaju u Betlehem gdje po Božjem naputku za kralja pomaže Davida, najmlađeg od Jišajevih sinova koji je čuvao ovce, bio pastir. „Došavši od ovaca koje čuva David  biva postavljen za Izraelova pastira (usp. 2 Sam 5,2). Prorok Mihej gleda u daleku budućnost i naviješta da će iz Betlehema doći onaj koji će jednom pasti izraelski narod (usp. Mih 5,1-3; Mt 2,6). Isus je rođen među pastirima. On je veliki Pastir ljudi (usp. 1 Pt 2,25 Heb 13,20).“

Pastiri su pohitali te su pronašli Mariju, Josipa i novorođenče u jaslama. Papa podsjeća da je na sličan način evanđelist izvijestio i kako je Marija nakon anđelova ukaza o trudnoći njene rođakinje Elizabetepohitala u Judeju, u grad Elizabetin i Zaharijin. „Pastiri su pohitali, jamačno i iz ljudske radoznalosti, da vide ono veliko što im je bilo naviješteno. Ali sigurno im je krila dala i radost zbog toga što se sada stvarno rodio Spasitelj, Mesija, Gospodin, kojeg je sve iščekivalo i kojeg oni prvi mogu vidjeti.

Koji to kršćani danas hitaju kada se radi o Božjim stvarima? Ako nešto zaslužuje hitnju – jamačno nam to evanđelist želi potiho reći – onda su to upravo Božje stvari. Anđeo je pastirima naveo kao znak da će naći novorođenče gdje leži povijeno u jaslama. To je znak prepoznavanja – opis onoga što se moglo utvrditi očima. To nije ‘znak’ u smislu da bi se Božja slava dala vidjeti, da bi se jasno moglo reći: ovo je pravi Gospodar svijeta. Ništa od toga. U ovom smislu znak je istodobno i ne-znak: Božje siromaštvo je njegov stvarni znak. Ali pastirima, koji su vidjeli sjaj Božjeg svjetla na svojim pašnjacima, taj znak je dovoljan. Oni vide iznutra. Vide ovo: ono što je anđeo rekao, istinito je. Stoga se pastiri vraćaju radosni. Slave i hvale Boga za ono što su čuli i vidjeli (usp. Lk 2,20)“, napisao je o pastirima papa u miru Benedikt XVI.

Franjine jaslice

Toma Čelanski, životopisac Sv. Franje Asiškog, ostavio nam je zapisano da je upravo Sv. Franjo bio začetnik božićnih jaslica. Za njega je Božić bio „svetkovina nad svetkovinama“. U zanosnom nadahnuću prve žive božićne jaslice uprizorio je sa svojom braćom 1223., kao polnoćno bogoslužje, u jednoj spilji kraj mjesta Greccio u blizini Asiza, godinu dana prije no što je zadobio stigme, tri godine prije svoje smrti. Toma Čelanski, u Prvom životopisu Sv. Franje, donosi nam izvještaj kako se to zbilo: „Treba se sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni ono što je Sv. Franjo učinio tri godine prije svog slavnog preminuća kod gradine koja se zove Greccio na Dan rođenja Gospodina našeg Isus Krista. U onom je kraju živio neki čovjek imenom Ivan. Uživao je dobar glas, a bio je još boljeg života. Blaženi Franjo ga je na poseban način ljubio jer, premda je u svom kraju uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha. Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: ‘Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.’ Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutom mjestu pripravio sve što je svetac rekao.

I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi neobična misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik.

Svetac Božji oblači levitsku haljinu, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime Isus, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek je imao viđenje. Vidio je, naime, kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg Sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće od sna probuditi.

To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdijenje i svi se radosni povratiše kući“, zapisao je Toma Čelanski.

Franjino božićno iskustvo u Grecciu zbilo se u vrijeme velike kušnje koja ga je mučila 1223., kada je mislio sve napustiti i prepustiti drugima. Dijete Isus donijelo je poruku i njemu. Darovalo mu se jer je i on svega sebe darovao Gospodinu. Može li se Božić uopće drukčije i slaviti?

Božićna priča

Božićna priča ili Božićna pjesma, slavnog engleskog spisatelja Charlesa Dickensa je do danas ostala jedna od najpopularnijih i najdugovječnijih božićnih priča. Roman je prvi put objavljen tjedan dana prije Božića 1843. (19. prosinca) i odmah je postigao ogroman uspjeh kod čitatelja. Dickens ga je napisao u šest samo tjedana, a do Badnjaka je bio prodan u tada gotovo nevjerojatnih u 6 000 primjeraka. Ni danas nije izgubio ništa ni na svojoj aktualnosti, a ni na popularnosti. Možemo reći da je Božićna pričaklasični evergrin kršćanske kulture.

Priča počinje na Badnjak, točno sedam godina nakon smrti Jacoba Marleya, poslovnog partnera Ebeneezera Scroogea direktora Londonske banke. Ebeneezer Scrooge je sebičan, škrt, osvetoljubiv i otuđen od ljudi. Jedina stvar do koje mu je stalo je zgrtanje novca. Prezire siromašne i potrebite; ne drži do bližnjih, mrzi i Božić kao što mrzi smijeh i ljubaznost…

Scrooge mrzi sudjelovati u badnjoj radosti: ne prihvaća poziv na večeru svoga nećaka, odbija dati milostinju za siromahe i nevoljko daje slobodan dan za Božić svom pomoćniku koji mu naravno neće biti plaćen. Na Badnju večer Scrooge se zaputi svojoj samotnoj kući spreman za spavanje, sam, ne obazirući se na svetkovinu koja je pred vratima.

No, te Božićne noći sve će se promijeniti. U snu Scrooge dolazi duh njegova pokojnog poslovnog partnera Marleya, koji u zagrobnom životu plaća cijenu vlastite bešćutnosti za života. Iskupljujući se, Marley želi pomoći Scroogeu da izbjegne sličnu sudbinu i prizna mu kako će ga u tu svrhu posjetiti tri duha. Kada ga duhovi Božića prošlih, sadašnjih i budućih dođu povesti na putovanje koje mu otkriva istine s kojima se ne želi suočiti, on shvaća da kako bi poništio godine ispunjene zlobom mora otvoriti svoje srce prije nego bude prekasno.

Duh prošlih Božića pokazuje tako Scroogeu prizore iz njegova djetinjstva – samotni Božić u internatu, daleko od okrutnog oca, božićnu svađu s djevojkom koja ga ostavlja zbog njegove pohlepe za novcem. Posjećuje ga potom Duh sadašnjeg Božića pokazujući mu radost u obitelji njegova pomoćnika Cratchita, u središtu koje je njegov sin Tim. Najpotresniji od svih, Duh budućih Božića donosi Scroogeu sliku vlastite smrti i smrti malenog Tima. Svaki od duhova utječu na starca, prikazujući mu prije svega njegovu savjest, koju je odavno zaboravio da ima. Zadnji mu potom ukazuje na to kako je i on samo smrtnik, koji se ne razlikuje od drugih, koji voli i želi biti voljen, a tu je ljubav zamijenio pohlepom prema novcu… Scrooge na kraju spašava Tima i odlazi na proslavu Božića kod nećaka.

Promjena koja se dogodila u Scroogeovu životu bila je – promjena srca. To je ono što treba svakom čovjeku, a što Dickens kroz ovaj roman poručuje. Scrooge je na Božić postao novi čovjek s novim srcem po uzoru na Onoga koji je rođen te noći.

Brane Vrbić

KT/nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo