Davor Čelan: Koliki su izgledi predsjednici RH za drugi mandat?

Koliki su izgledi predsjednici RH za drugi mandat?

Ova 2018. godina bliži se svome kraju. Godina u kojoj je obilježeno mnogo političkih turbulencija, no kako ova godina završava, zanimljivo je okrenuti se novoj, te pogledati što nas tamo na političkoj sceni, koja je u hrvatskoj pretežito turbulentna, očekuje. Zanimljiv će svakako biti razvoj situacije na političkoj sceni, posebice nakon EU-izbora koji mnogi s nestrpljenjem očekuju, jer bi oni trebali biti prvi test, aktualnoj neprirodnoj vladi RH. Svi ti događaji trebali bi doživjeti svoju potpunu kulminaciju na predstojećim izborima za predsjednicu odnosno predsjednika RH, koji bi se vjerojatno trebali održati na kraju naredne godine, vjerojatno za godinu dana. Postavlja se sasvim legitimno pitanje, posebice za osobe kršćanskog-suverenističkog opredjeljenja, koje im se sve političke opcije nude, odnosno koja je to istinska „desna“ opcija, za hrvatski narod.

Ipak umjesto „desne“ opcije, više volim upotrebljavati termin suverenističko-kršćanska opcija, iz razloga što se mnogo negativnog u vezi „desna“ opcija, povezalo na hrvatskoj političkoj sceni svih ovih godina. Mnogi kao prvo, posebice oni birači iz suverenističko-kršanskog bazena, u koje pripada i moja malenkost nestrpljivo čekaju prvu priliku, da pokažu što misle o trenutnom vrhu HDZ-a, koji je pod Plenkovićem snažno skrenuo u lijevo, odnosno postao pravi primjer globalističke opcije, što je u potpunoj kontradikcije politike dr.Tuđmana, utemeljiteljem državotvorne stranke HDZ. Međutim, poanta je analizirati već četvrtgodišnji mandat, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, te s time odgovoriti na sasvim legitimno pitanje, da li je ona doista pravo rješenje za poziciju predsjednika RH. Kada krenemo u analizu bitno je analizirati neke njene poteze, posebice to želim analizirati s pozicije suverenističko-kršćanskog gledišta, jer se i predsjednica u javnosti često voli deklarirati, kao osoba suverenističko-kršćanskog opredjeljenja, zahvaljujući čega je i pobijedila izbore, protiv mrzitelja Hrvata notornog Ive Josipovića.

Izbor KGK, Hrvatima je udijelio novu nadu!

No kako bismo kvalitetno mogli analizirati trenutnu predsjednicu RH, te s time povezanim i njene izglede za ostanak na toj poziciji i nakon sljedećih izbora, trebali bismo početi od početka njenoga mandata. Sada ću napraviti malu digresiju, te se vratiti u konac 2014. godine, kako bismo zajedno shvatili koliko su tada predstojeći izbori bili bitni za RH, i koliko je Grabar-Kitarović probudila emocije u hrvatskom narodu, što je na koncu rezultiralo njenom pobjedom jedanaestoga siječnja 2015. godine. RH je pod vodstvom jugokomunističkoga dua, Milanovića i Josipovića, sve više težila prema Beogradu umjesto zapadu, što su zajednički provodili tadašnji predsjednik RH Josipović, i predsjednik vlade RH Milanović. Cilj takve politike takvoga dvojca, bio je nastaviti politiku detuđmanizacije, koja je započela s Tuđmanovom smrti, te preuzimanjem vlasti, Mesića i Račana, jasnih i otvorenih zagovornika propale komunističke Jugoslavije, koja je po hrvatski narod, ma gdje god on bio u svakom pogledu bila kobna. Nije zato začuđujuće, da je se među hrvatskim narodom budio ponovni revolt, kako bi se zajedničkim snagama suprotstavilo Josipovićevoj politici, te guranju RH od strane Josipovića u krilo službenog Beograda, što je de facto značilo obnavljanje nove Jugoslavije. U svim tim problemima, koji je hrvatski narod u tom trenutku imao, probudila se nova nada s imenom Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinje tadašnjega HDZ-a, koja se činila kao jedina opcija, koja bi se mogla suprotstaviti Milanovićevoj vladi, te na koncu povesti našu domovinu putem, koji je predsjednik svih Hrvata dr.Tuđman započeo 90-ih. Hrvatski narod se ponadao, da će izborom KGK prestati vladati teze u hrvatskom društvu, poput onih, da u hrvatskoj ponovno buja fašizam. Do danas ne znam na koji su fašizam zagovornici tih teza mislili, međutim to je sada manje bitno. Mnogi su u tom trenutku prepoznali u KGK, novu nasljednicu dr.Tuđmana, upravo je to razlog, koliko god mnogi to nijekali, radi kojega je predsjednica vrlo tankim brojem glasova iznad Josipovića pobijedila, te tako šokirala sve zagovaratelje Jugoslavije, odnosno mrzitelje Hrvatske države.

Pobjedom predsjednice među hrvatskim narodom probudila se nova nada u ispunjenje onakve Hrvatske, kakvom su je sanjali predsjednik Tuđman, ministar Šušak i svi hrvatski branitelji 90-ih godina. Kako drugačije objasniti činjenicu, da je unatoč svim jugokomunističkim anketama, pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović a ne Josipović. Kako drugačije objasniti činjenicu, da su se Hrvati diljem svijeta digli na noge, kako bi glasali za KGK. Kako drugačije objasniti činjenicu, da su ljudi u Mostaru čekali satima, da bi svoj glas povjerili KGK. Kao osoba, koja tada nije imala veliki broj godina, odlučio sam se unatoč nemogućnosti sudjelovanja na izborima podržati KGK. Upitat će te se sasvim legitimno, kako sam ja kao mlada osoba koja nije imala nikakvog političkog utjecaja, a kamoli pravo glasovanja na izborima, mogao kvalitetno podržati KGK. Odgovor je vrlo jednostavan, uvjeravanjem roditelja, bake, djeda i stričeva itd., kako je KGK u tom trenutku jedino idealno rješenje, te osoba koja može nastaviti s onime, što je započeo predsjednik svih Hrvata dr. Tuđman. Neki su odobravali moja razmišljanja, neki su me pak uvjeravali, da ne postoji osoba, koja bi u potpunosti mogla biti istinski nasljednik Tuđmana, dok su me neki prezirali, da kao mlada osoba, doista mlada osoba u tom trenutku, nemam nikakvog političkog iskustva, te me uvjeravali, da se na izbore ne isplati ići, jer su svi političari isti.

Ipak mnogi koje sam uvjeravao u program KGK, odlučili su svoje povjerenje dati njoj. Što s time želim reći. U toj priči sam najmanje bitan ja, koji sam kao doista mladi dečko, koji je tada volio, a hvala Bogu i danas voli svoju domovinu, odlučio koliko god mogu argumentirano potaknuti osobe u mojoj obitelji odnosno rodbini da svoje povjerenje daju po meni tada jedinoj istinskoj kandidatkinji, Kolindi Grabar-Kitarović. No ponovit ću, u toj priči sam najmanje bitan ja, a najbitniji Hrvatski narod, koji je uzdajući se u Boga izabrao prvu predsjednicu Hrvata, KGK, vjerujući da je ona puno bolje rješenje, od notornoga Josipovića, pa čak savršeno rješenje.

Da je milijun puta bolje rješenje, u to sam uvjeren i danas, da li je savršeno rješenje, obrazložit ću u nastavku kolumne, čija je poanta analizirati izglede KGK za drugi mandat. Hrvatski narod, pa i moja malenkost, koja se tek počela upoznavati u hrvatsku politiku, osjetili su, da nas KGK može doslovno izvući iz komunističke jame, u koju smo kao hrvatski narod od 2000-te ponovno počeli upadati. Za izbor KGK za novu predsjednicu RH, želio bih upotrebiti termin salbutamol. Vjerojatno će te se sada začuđujuće upitati, zašto salbutamol, što ja to pričam. No odgovor je jasan, metaforu salbutamol (lijek protiv Astme) upotrebio sam iz razloga što se nakon tih izbora lakše disalo među hrvatskim narodom, dok su Jugokomunisti pali u veliku političku depresiju. Sva ta zbivanja, krajem 2014. i 2015. godine, daju meni tada doista mladome dečku, koji se tek počeo upoznavati s političkim smjernicama u hrvatskoj za pravo, kao i svima onima koji su se besprijekorno zalagali da KGK zasjedne na vrh RH, da ju dobronamjerno kritiziramo, i da upozorimo na moguću promjenu, na sljedećim predsjedničkim izborima, za godinu dana.

Lutanje između dobrih i nažalost loših poteza!

Sada nakon što sam pokušao obrazložiti trenutak izbora 2014., pa i iz osobnog kuta, te nakon što sam došao do konstatacije, da je izbor KGK, u hrvatskom narodu probudio veliku nadu, želim krenuti u analizu nekih od poteza do današnjega dana, predsjednice KGK. Možda smatrate, da sam previše vremena u ovoj kolumni potrošio na činjenice, koje su rezultirale pobjedi KGK na predsjedničkim izborima 2014. Međutim smatram, da je bilo potrebno pa i iz osobnog kuta objasniti, koji su to razlozi pobjede KGK na izborima, kako bismo mogli ustvrditi kriterije za njen mandat u prethodne četiri godine, koje želim u nastavku prokomentirati. Ako se pitate koji su to sada kriteriji, onda ću se referirati na gore već postavljene teze. Kriterije su, da bude nasljednica Tuđmanove politike, da provodi kršćansko-suverenističku politiku, te da u svakom pogledu, provodi miljama bolju politiku od one Josipovićeve.

Još jedan kriteriji koji je postavljen, a veže se uz pitanje, da li se KGK suprotstavila Milanovićevoj vladi, a s odmakom vremena, možemo postati kriterij, u kojem ćemo analizirati, da li se suprotstavlja Plenkoviću i njegovoj politici, koja je u potpunosti pod direktivom Brisela. Sada u nastavku, kronološki želim analizirati dosadašnji mandat predsjednice, referirajući se na gore postavljene kriterije.

Kao prvo započeo bih s pitanjem, da li je KGK tada označavala otpor prema Milanovićevoj politici? Odgovor je apsolutno da. Već s govora u izbornoj noći, pa kroz posjetu hrvatskim braniteljima u Savskoj (danas trg Nevenke Topalušić), govora na inauguraciji, sjajnog govora na 20. obljetnicu dana pobjede u Kninu, dalo se naslutiti, da će KGK provoditi politiku koja je u potpunoj suprotnosti s politikom Ive Josipovića, politike traženja ustaških guja, omalovažavanja Domovinskog rat itd., te tako biti doista snažan otpor tadašnjoj vjerujem da će se većina vas složiti sa mnom, Jugokomunističkoj vladi, Zorana Milanovića. Čak smatram sjajnim potezom, s kojim se KGK suprotstavila pro migrantskoj politici Zorana Milanovića i Angele Merkel, te svakako treba pohvaliti činjenicu da se usudila prozvati Angelu Merkel, što budimo sigurno Plenković nikada ne bi učinio.

Ponovit ću, upravo iz tih svih razloga, u svakom pogledu smatram, da je KGK ispunila kriterij suprotstavljanja Milanovićevoj antihrvatskoj vladi. Sada se želim prebaciti na aktualniju temu, odnos KGK s Plenkovićem, te se tako referirati na gore postavljeno pitanje, da li KGK pruža snažan otpor prema briselskoj politici Andreja Plenkovića, te koji su to potezi, kojima ju je pokušala zaustaviti. Nije tajna, da postoje mnoge polemike između Pantovčaka i Banskih dvora. Počevši od pitanja demografije, do pitanja Marakeškog sporazuma. Smatram dobrim prozivanje KGK na račun Plenkovića, za mnoge stvari u kojima Plenković svojom politikom, namjerno ili ne, nije bitno, doista griješi. Međutim daleko je to od nekoga snažnoga otpora, i istinskog zastupanja suverenističko-kršćanske politike. Recimo, da je situacija oko Marakeškog sporazuma pokazala, lutanje predsjednice i njen nažalost ne jasan stav o vrlo bitnom pitanju, kao što je bio Marakeški sporazum za RH. Uvjeren sam, da nitko od nas sa sigurnošću ne može reći, da li na koncu KGK podržava Marakeški sporazum ili ga ne podržava.

Svojim nejasnim stavom, kao u mnogim pitanjima, dovela je do nejasnoće među suverenističko-kršćanskim opredijeljenim osobama. Posebice današnjom smjenom svojih savjetnika, više se pomakla prema Plenkoviću, vjerujući kako će joj on donijeti pobjedu na sljedećim izborima, zanemarujući činjenicu, da joj drugi mandat mogu donijeti samo osobe kršćansko-suverenističkog opredjeljenja. Uzimajući u obzir sve to, konstatiram, kako je predsjednica pružala u nekim trenutcima otpor, Plenkovićevoj briselskoj politici, međutim ne u potrebnoj žestini, te je se nejasnim stavom oko mnogih itekako bitnih tema, sama često kompromitirala. Da bismo mogli zaključiti, da li KGK provodi politiku, koja je hrvatskoj nužno potrebna, onu dr. Franje Tuđmana, moramo analizirati neke njene poteze, u kontekstu sa suverenističkom i kršćanskom politikom.

Sada se želim referirati, na konstataciju koju sam postavio gore, zaključujući, da je KGK pružala snažan otpor Zoranu Milanoviću. Sve do trenutka parlamentarnih izbora, koje su se održavale osmoga studenog 2015. godine, po meni je KGK vukla kvalitetne poteze, koji bi vjerujem, da je imala veće ovlasti, rezultirale kvalitetnom boljitku na svim poljima za RH, posebice što se tiče pozicije vanjske politike. Međutim u tom trenutku me začudilo, da kao predsjednica nije ponudila mandat za sastavljanje vlade Tomislavu Karamarku, na što je u skladu sa svojim ovlastima imala pravo, koliko god neki tvrdili suprotno, te je tako doprinijela parlamentarnoj krizi, koja je onda rezultirala političkim eksperimentom zvanim Tihomir Orešković, što je posebice u kontekstu prijepora koje su HDZ i MOST imali, bilo osuđeno na propast.

U slučaju da je mandat za sastavljanje vlade, nakon potpunih službenih rezultata DIP-a, povjerila Karamarku, jasno bi ojačala njegovu pregovaračku poziciju prema MOST-u, a otežala onu Milanovića, što bi možda dovelo do rezultata, da umjesto Oreškovića, Karamarko postane premijer. No, priznajem lako je biti general poslije bitke, pa smatram da je to neprovjeravanje mandata Karamarku sa strane predsjednice najmanji problem, kada sagledamo sve njene loše poteze, koje je nažalost imala. Nadalje, smatram katastrofalnim potezom predsjednice u vezi službenog primanja Vučića u RH, posebice način na koji je taj posjet Vučića hrvatskoj izveden. Nakon odmaka vremena možemo ustvrditi, da taj posjet nije donio nikakve pozitivne rezultate, te treba konstatirati, da se s tim potezom, KGK sama duboko kompromitirala. Čak ju je Plenković izjavom, da se treba pokrenuti pitanje o ratnoj odšteti uspio diskreditirati, što mu je bio i smišljen cilj, ali se mora priznati u tom trenutku i pametan politički potez. Vjerujem, da je nakon tog posjeta KGK s odmakom vremena priznala, da je on bio u potpunosti pogrešan, da bi gnjev među njenim biračkim tijelom, u suverenističko-kršćanskom biračkom bazenu bio znatno manji. Nazivajući svoje birače marginalcima, nanijela je veliku štetu svojemu ugledu, kao državnice koja bi trebala biti.

Svakako treba pohvaliti činjenicu, da je iz svog ureda s početkom mandata izbacila bistu, krvavoga bravara Josipa Broza Tita, međutim imenovanjem nekih od savjetnika, taj svoj sjajan potez je zasjenila. Unatoč nekim od savjetnika, smatram da je vukla vrlo dobre poteze u prvoj godini svojega mandata. Međutim kao što sam i malo prije rekao, lutanjem u potezima nakon prve godine, probudila je opravdanu sumnju među svojim biračkim tijelom, da li je doista najbolje rješenje za poglavara Hrvatske države.

Smjena Davora Domazeta Loše, koji je personifikacija suverenističke politike, u potpunoj je kontradikciji s potezima i vrijednostima koje bi kao predsjednica izmučene RH trebala vući odnosno zastupati. Isto tako, nedopustivo je, da predsjednica koja je izabrana od birača pretežito kršćanske orijentacije, nema jasan stav o Istanbulskoj konvenciji, te da se nije dovoljnim intenzitetom zalagala, da ta zloglasna konvencija ne bude izglasana. Međutim kako ne bih ispalo da ju samo kritiziram, bitno je naglasiti da je imala i sjajne izjave odnosno poteze. Primjerice svakako treba pohvaliti inicijativu triju mora, Jadran-Baltik, za koju se doista zalagala, te je s time hrvatskoj donijela zasigurno neke vrijedne bodove, ne samo u političkom smislu. Isto tako treba pohvaliti činjenicu, da je za razliku od drugih, konstantno i hrabro upozoravala na brujeći islamizam u BiH, i opasnost koja vezana s time postoji za hrvatski narod. Nadalje bila je jedna od rijetkih, koja je pred presudu „šestorci“ dala veliku potporu, posebice generalu Praljku, iako naravno uvijek može bolje. Nažalost na sjednici UN-a o haaškom sudu, njeno obraćanje nije bilo onako hrabro, kao što priliči jednoj državnici, što ponovno ide u prilog tezi, da često luta između dobrih i loših poteza. Mnogo još ima stvari koje su bili i dobre ali nažalost i loše, pa tako i one odluke u vezi pomilovanja, koje su po mene bile pretežito deplasirane. Međutim treba priznati i reći da je doista imala mnoge loše poteze, te da nije u punoj mjeri zadovoljila svoje birača. Pa tako dolazim do konstatacije, da su potezi predsjednice daleko lošiji od onih dr. Tuđmana, i da njeni potezi nisu ni nalik njegovima. Međutim ti su potezi barem mala satisfakcija, kada sagledamo poteze njenih prethodnika, iako nedovoljni za bolju budućnost RH. Treba reći da je KGK imala mnoge dobre, ali nažalost u istoj mjeri loše poteze, koje su uspjeli djelomično diskreditirati i one dobre, iz razloga što i one dobre radi ograničenih ovlasti, nisu mogli uroditi velikim plodom.

Izgledi za drugi mandat, ni nisu toliko loši, kako se na prvi pogled čini!

Sada se želim pozabaviti onome što je zapravo poanta ove kolumne, a to su izgledi Kolinde Grabar-Kitarović za drugi mandat, odnosno kolike su njene šanse za pobjedu na predstojećim izborima, uzimajući u obzir ono što sam prethodno spomenuo u kolumni. Unatoč činjenici, da je KGK povukla mnoge poteze koje su u kontradikciji sa suverenitetom i kršćanstvom, i činjenici, da o mnogim temama koje su duboko vezane uz suverenitet RH ali i uz kršćanstvo nije pokazala jasan stav, smatram da ipak ima dobre izglede da pobjedi na sljedećim predsjedničkim izborima. Sada si možda postavljate sasvim legitimno pitanje, odakle crpim to svoje mišljenje. Mišljenje crpim iz činjenice, da bi protukandidat KGK mogao biti notorni Zoran Milanović, osoba koje potenciraju sve više s ljevice, u slučaju, da se u drugom krugu odlučuje između KGK i Milanovića, uvjeren sam, da bi unatoč mnogim pogrešnim potezima KGK, osobe suverenističko-kršanskog opredjeljenja, u koje pripada i moja malenkost, svoje povjerenje dali KGK, jer je naspram Milanovića puno bolje rješenje, ako ništa vodit će nas više prema zapadu nego Beogradu, izuzev službenog posjeta Vučića u Zagreb.

No ipak, KGK i njen tim moraju biti oprezni, zadnja godina njenoga mandata, odnosno izborna godina, termin koji se u javnosti često upotrebljava, mogla bi biti od velike važnosti za KGK. Ukoliko nastavi zbližavanju politike prema Plenkoviću, uistinu bi mogla izgubiti ogromnu podršku iz suverenističko-kršanskog bazena, što bi ju zasigurno koštalo pobjede. KGK bi trebala znati, da će kao što je to bio i slučaj 2015. godine, samo uz besprijekornu podršku, suverenističkih i kršćanskih birača dobiti izbore, a zbližavanjem prema Plenkoviću, rezultirajući s tim i prema ljevici, izgubit će mnoge glasove a zauzvrat neće dobiti ništa. Tu treba jasno diferencirati mogućnosti koje posjeduje Plenković i one koje posjeduje KGK, posebice što se tiče potencijalnog biračkog bazena. Naime, Plenković skretanjem u lijevo, gubi ogromnu podršku u suverenističko-kršćanskom bazenu, međutim dobiva i mogućnost da zauzvrat dobije podršku od nekih glasača SDP-a, koji će radije glasati za Plenkovića, jer se on za razliku od Bernardića doista nameće kao lider neke lijeve opcije, odnosno globalističke opcije. Za razliku od Plenkovića, KGK nema te mogućnosti, ona čak i da krene prema biračima recimo lijevoga centra, gubi ogromnu podršku među suverenistima i kršćanima, a zauzvrat od lijevih birača ne dobiva ništa. Sada će te se vjerojatno upitati, kako sam toliko siguran, da ne bi dobila neke lijeve birače. Siguran sam iz razloga, što je KGK biračima SDP-a u potpunosti neprihvatljiva, iz razloga što je politički potpuno suprotno formirana od SDP-a, posebice SDP-ovim glasačima ne bi bilo ni na kraju pameti, da glasaju za KGK ako na drugoj strani imaju Milanovića.

Iz svih tih razloga konstatiram, da KGK izbore samo može pobijediti ako ponudi suverenističko-kršćanski program, te ga potkrijepi snažnim argumentima. Ne želim prejudicirati, međutim i sada nakon svega smatram da KGK ima dobre izglede, da osvoji drugi mandat, ali bi joj oni u slučaju i dalje nejasnoga stava, u vezi strateško bitnih tema za RH, svakim danom do izbora mogli padati. Unatoč svemu smatram, kakvi god da bili njeni potezi, oni od Milanovićevih ne mogu biti gori, pa u slučaju da se na kraju biranje svede na KGK i Milanovića, prednost je po mojem mišljenju na strani KGK. Isto je tako ljepše gledati kada netko sa žarom navija za “Vatrene”, nego nekoga tko će ići u Beograd na utakmice. Naravno da ste upravu kada kažete, da to ne smije biti kriterij da netko postane predsjednik RH. Međutim u slučaju da KGK pobjedi i nastavi biti predsjednica RH, HDZ ako, nadam se dođe do promjene na njegovom vrhu, može ići u pripremanje novoga kandidata nakon KGK, koji je spreman besprijekorno podržati suverenističko-kršćansku politiku. Štete bi, posebice što se tiče vanjske politike, za RH u slučaju da ne daj Bože Milanović postane predsjednik bile ogromne, i za novoga budućega kandidata za predsjedničke izbore 2024. problematične, jer bi trebao uložiti mnogo truda da ih sanira. Kao što je i KGK vjerojatno trebala uložiti mnogo truda da nadoknadi dugogodišnje štete, drugova Mesića i Josipovića. U svakom pogledu, iz gore navedenih razloga, KGK se čini kao puno bolje rješenje od Zorana Milanovića. Međutim da se pojavi osoba suverenističko-kršćanskog profila, sa stranačkom mašinerijom, ona bi naspram KGK sigurno kod birača suverenističko-kršanskog opredijeljena imala prednosti. Međutim, trenutno stanje na hrvatskoj političkoj sceni nam jasno pokazuje, da bi bilo suludo takvo nešto očekivati.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo