Politička filozofija Muslimanskog bratstva (III. dio)

Djelovanje i provođenje političke filozofije Muslimanskog bratstva u Hrvatskoj ima drukčiji modus operandi no u (zapadnoj) Europi, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, Hrvatska je povijesno europsko preziđe kršćanstva i Osmanlije su zaustavljeni upravo ovdje.

Prije svega, Hrvatska je povijesno europsko preziđe kršćanstva i Osmanlije su zaustavljeni upravo ovdje. Nakon povlačenja Turaka koji jesu ostavili trag čak i u hrvatskoj kulturi, a napose u srbijanskoj i bošnjačkoj, “na ovim prostorima” jačaju pokreti za stvaranje nacionalne države sukladno europskim trendovima 19. stoljeća. To je važna prepreka preobrazbi islama u “nacionalnu” odrednicu, budući se naglasak stavljao na etnos i pripadnost narodu, a ne vjeroispovijesti.

Domaći je puk pod Turcima prešao na islam da bi spasio živu glavu, ali i radi ekonomskih razloga (šerijat zabranjuje kamatu i propisuje stalnu dadžbinu u vidu danka ili poreza), međutim, to su bili i ostali manje-više Hrvati islamske vjeroispovijesti ili Srbi islamske vjeroispovijesti, barem što se tiče 19. i prve polovice 20. stoljeća, što nije nikakav hrvatski ili srpski nacional-šovinizam nego činjenica.

Mađari su 19. stoljeću shvatili da su u jezičnom smislu potpuno izolirani (na sjeveru i istoku slavenski jezici, a na zapadu i jugu germanski i slavenski jezici) i da će izgubiti samobitnost stoga se krenulo u plansku (državnu) zaštitu mađarske kulture i mađarskoga jezika pod svaku cijenu što je dovelo do revolucije ’48. godine i kasnije do Austro-Ugarske nagodbe, a državotvorni i nacionalni element Mađara je (kako vidimo) ostao do dana današnjeg.

Analogno tomu, za očekivati je bilo potpuni nestanak muslimana u jugoistočnoj Europi, kako zbog kršćanskog okruženja tako i udaljenosti islama. Komunizam ’45. godine je za muslimane na području bivše Jugoslavije trebao biti posljednji čavao u lijesu, no dogodilo se upravo suprotno, zahvaljujući djelovanju Muslimanskog bratstva.

Neka netko objasni kako je 1961. godine, dakle netom nakon razdoblja najtvrđeg i najnemilosrdnijeg jugoslavenskog bezbožničkog komunizma, Bošnjacima dopušteno na popisu stanovništva pod stavkom ‘narodnost’ izjašnjavati se kao Musliman? Iste godine nastaje “Pokret Nesvrstanih” u kojem dominiraju arapske zemlje na čelu s Egiptom (gdje je, podsjetimo, osnovano Muslimansko bratstvo tridesetak godina ranije). S jedne strane, komunisti su muslimanima išli na ruku jer su njihovo izjašnjavanje narodnosti prema vjeri smatrali dobrim oruđem za prevladavanje nacije, odnosno nacionalizma kao glavnog neprijatelja komunizma. No, u svojoj mržnji spram nacije i zbog potpunog nerazumijevanja vjerskog čuvstva, idealni i željeni “Jugoslaven” je prešao na islam.

Razmislimo li bolje, komunistička logika ima smisla, jer, gdje su mogli stasati i nastati “pravi” Jugoslaveni nego u vjerskom i nacionalnom “melting pot”-u koji se zove Bosna i Hercegovina?!

Arapi su Jugoslaviju koristili za prodor u Europu (Beograd je bio glavno terorističko središte u ovom dijelu svijeta), a zaustavili su se u Sarajevu shvativši da i u Bosni ima muslimana, sa svih strana okruženih “neprijateljima”, no i pomalo su se iznenadili bošnjačkom inačicom islama (svinjetina, šljivovica i t.d.).

Otkako je “Nesvrstanih”, u Bosnu dolaze doznake iz sjeverne Afrike i Arabije, gospodarska suradnja, sveučilišna razmjena, sportska događanja s muslimanskim zemljama i uskoro dobivamo “prvi naraštaj” utjecajnih muslimana pod izravnim tutorstvom Muslimanskog bratstva: Džemal Bijedić, braća Pozderac (Vuk Jeremić im je nećak), Raif Dizdarević, Fikret Abdić i Alija Izetbegović.

Današnji tipovi poput Bakira Izetbegovića ili Željka Komšića savršen su dokaz i potvrda višedesetljetnog truda i rada Muslimanskog bratstva: odijevajući se u odijelo komunizma, socijalizma, ljevice ili “građanštine”, uvijek se promiče i potiče islam i samo islam, jer je to konačan cilj. I nema tu nikakve potrebe za ljutnjom; muslimani znaju da u islamskoj državi nema mjesta za narode i narodnosti ili druge vjeroispovijesti, a mi, pa bili mi Hrvati, Srbi, Crnogorci ili Talijani, bismo isto to trebali znati, samo što se cijeli zapad pravi blesav te još i potiče dolazak “hardcore” muslimana iz pravih šerijatskih zemalja.

No, ovim bi svakako trebali najviše biti zabrinuti oni muslimani koji nakon ručka “drmnu čašicu”… . Oni su prvi na udaru šerijata!

Razlike između Karamarka i Hasanbegovića te  Mirele Ahmetović, Emira Tire i Ivana Pernara

U prošlom smo nastavku spomenuli, obrađujući sprovedbu političke filozofije Muslimanskog bratstva, infiltraciju istih u uglavnom lijeve političke opcije, no i napomenuli da, otkako su se Europljani počeli buditi, infiltracija postupno ide i u smjeru desnih pa i “krajnje desnih” stranaka i opcija, ovisno o prilikama.

Nesumnjivo, prvi bi kandidat za potonje u hrvatskim prilikama bio Zlatko Hasanbegović, no čini se da je on jedan izolirani slučaj kojeg možemo pripisati sarajevskim vezama Tomislava Karamarka.

Često se zaboravlja na Karamarkovu prvu suprugu – Enisu Muftić – koja potječe iz ugledne zagrebačke muslimanske obitelji Osmana Muftića, a u tazbinskim su vezama i s (uglednom) obitelji Prohić (slučaj Ane Lederer) i t.d. Radi se o “pitomim” muslimanima, građanima u pravom smislu, kojima je, kao i mnogima, komunizam oduzeo puno, a dao malo.

Uzgred, NDH je najveću podršku uživala uprav među hrvatskim muslimanima; ta ipak je to “cviet hrvatstva”! Stoga, ne možemo govoriti o infiltraciji u pravom smislu riječi, jer, koliko se dade naslutiti, njima je samobitnost određena prvo narodnošću, a potom vjeroispoviješću, kao i većini Hrvata. No, da latentna mogućnost ne postoji, ne možemo kazati.

S druge strane, integracija (infiltracija) muslimana u lijevi (“hrvatski”) politički spektar bitno je otežan i zbog činjenice da “hrvatsku” ljevicu vode Srbi zamaskirani u Jugoslavene. O odnosima Srba i muslimana ne treba posebno govoriti. Uzmemo li primjer SDP-a, jasno je zašto na višim stranačkim i državnim položajima iz njihovih redova uglavnom nema muslimana. To je i jedan od razloga nesmiljenog medijskog linča kako prema Karamarku, tako i prema Hasanbegoviću.

Školski primjer infiltracije muslimana u hrvatski politički život (doduše neuspješan) imali smo prilike vidjeti povodom izvještačenih prosvjeda protiv LNG terminala na Krku. Briga za okoliš, životinje, more, izvrstan su temelj za “pogurati” bilo koga u medije, a zatim i u politiku.

Hrvatska je svoju crveno-zelenu “heroinu” našla u Mireli Ahmetović, načelnici Omišlja. Ne ćemo ulaziti u to što se tijekom lažnog gospodarskog procvata u bivšoj državi planski naseljavao živalj iz srednje i zapadne Bosne na područje sjevernog hrvatskog primorja, i što je upravo SDP ili SKJ provodila industrijalizaciju ne mareći za okoliš od Martinščice, preko Urinja i Bakra do Omišlja upravo kako bi mogli usmjeravati stanovništvo i miješati jabuke i kruške, i tako danas imamo biračko tijelo Partije gdje ga ne bi trebalo biti.

Mirela Ahmetović ima repove, druži se s ljudima bliskima bošnjačkim obavještajnim službama, a i Partija ne voli muslimane, pa je njezina “slava” bila kratkoga vijeka, a da se radi o europskoj zemlji, bila bi ušla u parlament na listi zelenih ili kojekakvih koristeći retoriku zaštite okoliša i tako se infiltrirala.

Druga je priča s Goranom Beusom Richemberghom rođenim kao – Emir Tiro. Prkačin tvrdi da je Tiro junačko prezime; vjerovat ćemo mu na riječ. Lažni Nijemac u lažnoj narodnoj stranci (sad, pak u „Glasu“) zastupa militantne liberalno-četničke ideje u Hrvatskom saboru. On je već  više od desetljeća pri samom vrhu hrvatske politike, umrežen i upućen. K tomu je predsjednik „Hrvatsko turske udruge prijateljstva“ putem koje sprovodi Erdoganovu politiku. Da jabuka ne pada daleko od stabla, vidimo i na primjeru njegovog sina Ivora Beusa (19) kojega je policija saslušala glede njegove upletenosti u šverc migranata s pakistanskim agenturama, o čemu nas novinari ili kako reče Glasnović, „moralni tifusari“, nisu izvijestili.

Slijedom navedenoga, manevarski prostor Muslimanskog bratstva je u Hrvatskoj zbog spomenutih povijesnih i političkih okolnosti sužen pa ne mogu djelovati isključivo putem svojih članova, nego posežu za domaćim korisnim budalama, kakav je nesumnjivo Ivan Pernar.

https://www.youtube.com/watch?time_continue=1&v=abhSQGC838M

No Pernar svakako nije izolirani incident. Takvih je mnogo, od bivših predsjednika do trenutnih saborskih zastupnika čije su izjave i medijski nastupi tako usklađeni s drugim dužnosnicima drugih zemalja da se jednostavno to ne može proglasiti slučajnošću, a o čemu će biti riječi u sljedećem nastavku.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/12/09/politicka-filozofija-muslimanskog-bratstva-i-dio/

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/12/15/politicka-filozofija-muslimanskog-bratstva-ii-dio/

Nastavlja se…

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo