Velikobošnjački nacionalizam i tisuću kilometara zajedničke granice…

Na granici Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, dugoj gotovo 1000 kilometara, događaju se procesi koji će uvelike utjecati i na fokusiranost hrvatske države i njene vanjske politike u narodnom periodu. Jer, nemoguće je ostati imun na ono što se događa u vlastitom dvorištu, pogotovo, ukoliko je u te procese uvučen i dio vlastitog naroda koji živi izvan granica Hrvatske.

A ti procesi neodoljivo podsjećaju na procese kakvih se hrvatski narod nagledao u svojoj povijesti, od Austro-Ugarske, do prve i druge Jugoslavije. Princip djelovanja je uvijek isti – preglasavanje, korištenje državnog aparata kao instrumenta politike i na koncu – otvoreno nasilje…

Većina aktualnih političkih problema u Bosni i Hercegovini svoje korijene vuče još iz 19. stoljeća, kada Austro-Ugarska vojska okupirala BiH. Nova uprava vješto je balansirala etničkim i vjerskim razlikama u BiH, te ih je produbljivala i poticala kako bi lakše vladala novo pripojenim posjedima. Na neizliječene rane iz vremena K.uK. monarhije nadovezala se velikosrpska politika iz prve i druge Jugoslavije, a sve je kulminiralo u krvavom ratu devedesetih godina prošlog stoljeća. Danas, pod patronatom tzv. međunarodne zajednice i Ureda visokog predstavnika, rađa se dijete začeto 1994. na drugom Kongresu bošnjačkih intelektualaca – bošnjačka nacija.

Pritom Međunarodna zajednica, preko svog visokoga predstavnika, služi kao inkubator za razvoj najmlađe nacije u Europi. Interesantna je povijesna poveznica odnosa u današnjoj Bosni s nekadašnjom Austro-Ugarskom upravom. Naime, današnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH je Austrijanac – Valentin Inzko. I gle čuda, kao i nekadašnja Austro-Ugarska uprava u BiH, i Inzko danas igra na kartu jedne nacije protiv druge. Naravno, ponovno na štetu Hrvata, favorizirajući Bošnjake…

Tko je žrtva, a tko agresor…?

No, u čemu je problem bošnjačke nacije u odnosu na ostala dva konstitutivna naroda u BiH? Evoluirajući iz vjerske odrednice Muslimana u naciju bošnjaka prije samo 24 godine, ova najmlađa nacija u Europi je preskočila sve uobičajene faze nacionalne homogenizacije i diferencijacije. Dok je većina europskih nacija svoje nacionalne okvire postavila u stoljeću naroda – 19. stoljeću – Bošnjaci su sve faze razvoja nacionalne svijesti bili prisiljeni razvijati u samo dvadesetak godina. Pritom su vremenski nedostatak, nedostatak institucionalnih, kulturnih i povijesnih kapaciteta odlučili nadoknaditi nevjerojatnom količinom agresije u odnosu na ostale dvije formirane nacije u Bosni i Hercegovini.

Kako bi razgraničili fenomen bošnjačke nacije i svega što se popratno događa uz formiranje ove nacije, potrebno je, iako će to djelovati pomalo nemoguće, BiH promatrati odvojeno od ratnih događanja devedesetih godina i Daytonskog mirovnog sporazuma. Prije svega, jer bošnjački etnos, uz svesrdnu pomoć međunarodnih predstavnika u BiH, gradi kult viktimizacije, a to mu poslije služi kao glavno oružje u raspravama o unutarnjem uređenju države. Tko je žrtva, a tko agresor u BiH, najbolje bi se moglo vidjeti po etničkim kartama iz 1991. i 2018., prema kojima su Hrvati gotovo iščezli iz svih dijelova BiH na kojima nije bilo HVO-a, odnosno gdje su haračile Vojska RS-a i Armija BiH…

Srednjevjekovna bosanska država

Dakle, vratimo se na glavne odrednice novoformirane bošnjačke nacije i militantnog nacionalizma koji prati njeno formiranje. Prateći radove vodećih bošnjačkih (muslimanskih) intelektualaca, ali i medija koji nekritički, spremno brane stavove vlastite inteligencije, nalazimo na nevjerojatne konstrukcije. Ono što su bošnjački povjesničari i intelektualci konstruirali kao temelje vlastite nacije, djeluje kao diplomski rad na temeljima SANU-a i njenih povijesnih izleta krajem 80-ih godina prošlog stoljeća.

Bošnjački intelektualci temelje svoje nacije vide u bogumilima i srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Prema njihovim intelektualnim opservacijama, oni, Bošnjaci, direktni su potomci te navedene države. Dolaskom osmanlija, bogumili su masovno prešli na islam, jer je bio mnogo liberalniji od Rima koji je protiv krstjana Crkve bosanske (bogumila) vodio niz križarskih pohoda. Ako ste mislili kako je ovaj dio nategnut, pričekajte s drugim dijelom ovog nacionalnog narativa.

Tako, prema bošnjačkim intelektualnim krugovima, Hrvati i Srbi su uvezeni elementi u Bosnu i Hercegovinu. Oni priznaju samo bosanske katolike i bosanske pravoslavce. Kako tvrde, ovi nacionalni elementi su u BiH uvezeni na temelju vjerske pripadnosti nakon formiranja nacija u susjednim državama, a za vrijeme Austro-Ugarske uprave. Dakle, potpuno se negira nacionalna posebnost druga dva konstitutivna naroda…

Stoga je jedno od povijesnih uporišta za današnju politiku zagovaranja građanske države, u velikobošnjačkim krugovima – i navedena konstrukcija. Nova sintagma građanske države lansirana je iz bošnjačkih nacionalističkih krugova uz potporu Ureda visokog predstavnika. Ukratko, ukoliko nema nacija – nema ni potrebe za konstitutivnim narodima… Sve navedeno možemo ovih dana pratiti kroz parole – „Manje Daytona, više Bruxellesa”!

Hrvatska politika i velikobošnjačke pretenzije

Ne ulazeći u stranačke politike Hrvata u BiH, treba kazati kako su Hrvati, kao narod u BiH, postigli vrlo visok stupanj nacionalnog konsenzusa oko Hrvatskog narodnog sabora, kako bi se suprotstavili navedenim nasrtajima na vlastitu nacionalnu posebnost i konstitutivnost. Međutim, njihov glas bi, uz već poznati stav međunarodne zajednice preko Ureda visokog predstavnika, ostao usamljen, da se u čitavu priču nije umiješao službeni Zagreb.

RH je gotovo 15 godina nijemo promatrala šutiranje Hrvata u BiH i njihovo svođenje na status nacionalne manjine. Prve naznake promjena takve politike, dogodile su se nakon ulaska RH u Europsku uniju. Tada je, valjda, otklonjen onaj strah od istočnog hrvatskog grijeha, odnosno miješnja u poslove BiH, zbog čega su europski diplomati godinama kritizirali vlade u Zagrebu. A one su, od Račana do Kosor, bježale od BiH Hrvata – kao od gubavaca. Prvi koji je promijenio trend hrvatske politike, bio je, vjerovali ili ne – Zoran Milanović. On je prekinuo odnose sa SDP-om BiH, nakon što je shvatio bit bošnjačke politike kamuflirane u građansku BiH. Bio je to prvi ozbiljniji udarac iz Zagreba za Komšić – Lagumdžija osovinu.

Marginalci oko Mesića i Pusić

Malo pomalo u hrvatske medije i javni prostor počela se probijati puna istina o položaju Hrvata u BiH. Više nije dominirala samo Mesić – Pusić politika, prema kojoj su Hrvati svoja prava trebali tražiti u – Sarajevu. Veliki posao u formiranju jedinstvene nacionalne politike prema BiH odradili su i hrvatski eurozastupnici, Tonino Picula i Davor Ivo Stier. Oni su postavili temelje nadstranačke politike što je urodilo jedinstvenom deklaracijom koju su potpisali svi hrvatski eurozastupnici, a deklaracijom se osuđuje, ne samo bošnjački unitarizam u BiH, već i praksa da jedan narod drugom bira predstavnike…

Danas Hrvatska ima snažnu i jedinstvenu, nadstranačku nacionalnu politiku prema BiH. Protivnici novog smjera hrvatske politike su minorni politički marginalci okupljeni oko Stipe Mesića i Vesne Pusić. Bez snažne potpore političkog Zagreba velikobošnjački nacionalisti u BiH, već bi odavno potpuno nadjačali malobrojne Hrvate…

Perspektive bošnjačke politike prve nacije

Nameće se logično pitanje perspektive velikobošnjačke politike u BiH, odnosno, razmjera štete koju radi na opstojnost BiH i vijeka njenog trajanja…? Potpuno je jasno kako velikobošnjačka politika ima vijek trajanja koliko i Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Danom njegova zatvaranja, nestat će i agresivni revizionizam povijesti i pokušaji prekrajanja nacionalnih i političkih odnosa u BiH, ili će barem izgubiti onu agresivnost koju sada ima uz Inzkovu potporu.

Ne treba stoga čuditi što Hrvati i Srbi sve snažnije zagovaraju hitno zatvaranje njegova ureda. Međutim, ostat će gorak okus koji će biti teško isprati, kao što je teško isprati i ratna zbivanja iz devedesetih godina na teritoriju BiH. U stvari, dugoročno, velikobošnjačka politika prve nacije s naglaskom na negiranje nacionalne posebnosti druga dva naroda, u BiH nikada i nije mogla uspjeti na dugim stazama. Jednostavno, takva politika u okruženju matičnih država dvaju konstitutivnih naroda, može uspijevati dok ima potporu međunarodnih supervizora.

Bošnjačka i bosanska nacija

I bošnjački intelektualni krugovi su shvatili kako na terenu sve teže prolazi negacija druga dva naroda, te kako će unutarnje odnose biti moguće održati samo na temelju Daytonskog sporazuma koji jamči konstitutivnost svih naroda. Međutim, prema navedenom sporazumu, iako su najbrojniji, oni su tek jedan od tri konstitutivna naroda, ali oni žele biti dominantni i žele prevlast.

Najnoviji konstrukt Bošnjačkog instituta i velikobošnjačkih političkih krugova je četvrta nacija – nacija Bosanaca u BiH. Uporište pronalaze u presudi Sejdić – Finci na Europskom sudu za ljudska prva, kojom se nalaže institucijama u BiH da omoguće kandidiranje i biranje svim građanima, a ne samo Bošnjacima, Hrvatima i Srbima.

Pokušaj uvođenja bosanske nacije na političku scenu u BiH, napravio je nedavno vođa SDA, BiH Bakir Izetbegović, tvrdeći kako u BiH postoji i četvrta grupa, građanska, koja se izjašnjava kao – Bosanci. U eventualnim izmjenama Daytonskog mirovnog sporazuma, velikobošnjačka politika će sigurno i za ovu – „građansku” – opciju u BiH, tražiti stolicu u Predsjedništvu BiH, ali i za stolom konstitutivnih naroda. Uvođenjem nove nacije u Ustav, velikobošnjačka politika bi zadržala kontrolu nad sustavom u BiH.

Teritorijalne pretenzije problematičnih susjeda

Najbitnije je za Republiku Hrvatsku u narednom razdoblju, da zadrži jedinstvenu i konzistentnu politiku prema Hrvatima u BiH koja jamči njihovu opstojnost. Hrvatskoj je više nego ikome u cilju stabilna susjedna zemlja u kojoj živi velik broj Hrvata, ali i s kojom ima 1000 kilometara zajedničke granice. Posljedice naraslog nacionalizma kod Bošnjaka, već smo nedavno vidjeli prilikom rasprave oko Pelješkog mosta, ali to je tek jedna od epizoda nabujalog mladog nacionalizma kod naših susjeda.

Bošnjački nacionalistički forumi i razne stranice pune su raznih karata „povijesne bošnjačke države” koja obuhvaća čitavu jadransku obalu, do Zadra. Stoga, hrvatska država, a posebno njene obavještajne službe, trebaju budno motriti što se događa u inkubatoru bošnjačkog nacionalizma. Pogotovo ako nakon izglednog poraza u bitci za potpunu prevlast nad Bosnom i Hercegovinom, nacionalistički tok skrene u islamistički ocean…

Željko Primorac

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo