Povodom deklaracije Bože Ljubića

Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini izazvala je živahnu raspravu u Hrvatskom saboru, u kojoj su, kao što se moglo očekivati, sve stranke zauzele uobičajena stajališta. Lijevo-liberalna oporba istaknula se neodmjerenim prigovorima (koje je predlagač deklaracije Božo Ljubić spretno odbijao) i uobičajenom netrpeljivošću prema Hrvatima u BiH i njihovim predstavnicima. Zastupnik SDP-a Joško Klisović uporno je od predlagača i ministrice vanjskih poslova tražio odgovor na pitanje o legalnosti izbora Željka Komšića; zastupnik Gordan Maras (SDP) otvoreno je podržao komšićev izbor za „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH; Nenad Stazić (SDP) pokušao je zbivanja u BiH svesti na HDZ-ovsku borbu za vlast; zastupnik Živog zida Branimir Bunjac zgrozio se nad dosadašnjom suradnjom Dragana Čovića s Miloradom Dodikom „koji ne priznaje genocid u Srebrenici“. Istu priču ponovila je i uvijek zajedljiva Vesna Pusić pitanjem: – Zar smo došli do toga da hrvatsku politiku vodi Milorad Dodik?“ Za Pusićku je i sama deklaracija „miješanje u unutrašnje stvari BiH“.

Za razliku od lijeve oporbe, centar i umjerena desnica zamjerili su deklaraciji mlitavost i podržali konkretna rješenja kojima će se poboljšati položaj Hrvata (Božo Petrov, Most), odnosno uspostaviti treći entitet (Hrvoje Zekanović, Hrast). Najzapaženiji istup imao je predstavnik „Neovisnih za Hrvatsku“ Zlatko Hasanbegović. U svom govoru okomio se na srpski entitet, „brata Dodika“ i akademika Čovića, te predložio da se članovi predsjedništva – „Hrvat, Srbin i Bošnjak“ – biraju na čitavom teritoriju države.

Zastupnik HDZ-a iz Bosne i Hercegovine Željko Raguž zamjerio je prethodnim diskutantima na skretanju s teme i pretjeranom kritiziranju Republike Srpske, istaknuvši da su i druge zaraćene strane provodile etničko čišćenje. Prema njegovim podacima Srbi su tijekom rata protjerali 586.000 ljudi, Muslimani 529.000, a Hrvati 112.000. Osim toga, usporedba etničkog sastava 1991. i 1997. godine pokazuje da se na prostoru današnje Republike Srpske udio Srba značajno povećao (s 54% na 96%), a isto vrijedi za Muslimane na području Federacije, čiji je udio skočio s 52% na 72%. Jedino su Hrvati ostali gdje su i bili, na skromnih 22% udjela u stanovništvu Federacije neposredno prije i nakon rata, tvrdi Raguž.

Čovićevi partneri

Osvrnimo se sada na neka pitanja o susjednoj državi koja se neprestano ponavljaju i zbunjuju hrvatsku javnost. Što se tiče „inkriminirane“ suradnje Dragana Čovića s Miloradom Dodikom, najbolji odgovor ponudio je Božo Ljubić, koji je objasnio da Hrvati u BiH nisu u poziciji birati sugovornike na drugoj strani, odnosno da svaki konstitutivni narod ima pravo sam birati svoje predstavnike. S ovim se teško ne složiti! Uostalom, potpuno isti prigovor Čoviću moglo bi se uputiti i zbog suradnje s Bakirom Izetbegovićem, sinom zloglasnog Alije Izetbegovića, za kojega naš najpoznatiji vojni povjesničar Davor Marijan tvrdi da je najodgovorniji za izbijanje hrvatsko-muslimanskog rata 1993. godine. Ali, rekao bi zastupnik Bunjac, Dodik negira genocid u Srebrenici! Pa, potpuno istu priču iznosi i Bakir Izetbegović, koji uporno tvrdi da muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH, nije odgovorna ni za kakve masovne zločine nad Hrvatima; po Bakiru, riječ je samo o pojedinačnim incidentima!

Svidjelo se to nekom ili ne, Hrvati u BiH prisiljeni su surađivati s „tim i takvim“ susjedima ili se pomiriti s trajnim gubitkom vlasti na svim razinama. Što je alternativa Dodiku (ili Izetbegoviću)? Možda SDS, stranka čiji je osnivač osuđeni ratni zločinac, i koja se zalaže da državom upravljaju samo Srbi i Muslimani, bez Hrvata? Što o tome misle neznalice i prikriveni bošnjački lobisti u Hrvatskom saboru?

Neovisni za Hrvatsku (NHR)

Zlatko Hasanbegović u svom saborskom istupu sasuo je „drvlje i kamenje“ na vodeće hrvatske i srpske političare u BiH. Što se tiče treće strane, stidljivo je spomenuo nekakvo „samoubilačko bošnjačko sektaštvo“, bez podrobnijeg objašnjenja o čemu se radi. Ukoliko je Hasanbegović mislio na agresivnu protuhrvatsku muslimansko-bošnjačku politiku koja se vodi u Sarajevu, mogao je slobodno izbaciti riječ „samoubilačka“. Naime, Muslimane u BiH danas više nitko ne ugrožava niti može ugroziti osim njih samih. Prema (osporavanom) popisu iz 2013. godine, ali i vlastitim hvalisanjima, Muslimani su „temeljni“ narod Bosne i Hercegovine s udjelom u ukupnom stanovništvu od oko 50%. Pripadnici tog naroda suvereno vladaju svim većim gradovima u državi (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, istočni Mostar); Srbi nadziru Banja Luku, a Hrvati samo zapadni Mostar. Kakvu god „sektašku“ politiku vodili muslimanski političari, malo je vjerojatno da bi ona mogla završiti nacionalnim „samoubojstvom“. Možda se i u tome krije objašnjenje sarajevskog ekstremizma, koji umnogome podsjeća na Beograd početkom devedesetih.

Legalno i legitimno

Dosta zabune u našoj javnosti izaziva i tvrdnja da je Željko Komšić legalno izabrani hrvatski član Predsjedništva BiH. Zamislimo na trenutak da je to istina koju svi akteri prihvaćaju! Što će se dogoditi ako i drugi političari na Balkanu prihvate praksu po kojoj malobrojnije narode (ili nacionalne manjine) može zastupati bilo koja protuha koja je po volji većinskom narodu. Ne trebamo ići daleko da bismo ustanovili kakve bi to razorne posljedice imalo. Što bi se dogodilo kad bi, primjerice, Albanci na Kosovu okrenuli pilu naopako i nametnuli tamošnjim Srbima nekog Sejdu Bajramovića po svom ukusu? Bi li Europa i Srbija to prihvatili?

Zamislimo da u Makedoniji većinski narod, Makedonci, odluči izmijeniti izborne zakone i nametnuti albanskoj manjini nekog svog kandidata koji će se založiti za uspostavu građanske države i ukidanje „diskriminatornog“ Ohridskog sporazuma. Zamislimo i to da hipotetski „albanski“ predstavnik u Sobranju zaprijeti Albancima mitraljezima i nestankom ako se ne pokore „građanskoj“ većini. Kako bi reagirale zapadne ambasade u Skopju? Kako bi reagirali liberalni ljevičari u našem saboru?

Slučaj Komšić ima potencijal za destabilizaciju čitavog Balkana, a ne samo Bosne i Hercegovine. Ne terenu se već vide posljedice višegodišnjeg preglasavanja Hrvata u BiH. Poučeni muslimanskim podvalama, i Srbi u svom entitetu počeli su namještati svoje kandidate da predstavljaju druga dva naroda. Najpoznatiji takav slučaj spominje nedavno priopćenje Neovisnih za Hrvatsku, u kojem se ističe primjer Emila Vlajkija, tobožnjeg hrvatskog predstavnika u vlastima Republike Srpske. Ono što kritičari srpskih izbornih manipulacija zaboravljaju, jest da su s prevarama prvi započeli sarajevski ekstremisti, a tek naknadno pridružili su im se kolege iz Banja Luke.

Vlajkijev primjer pomalo je zastario, ali dobro ukazuje na to što će se dogoditi ukoliko Muslimani nastave manipulirati s nacionalnim izjašnjavanjem. Taj proces već je ušao u novu, višu fazu, jer Sarajevu više ne trebaju čak ni hrvatski izrodi, komšići i sejde; sada je već dovoljno da se „Mujo i Haso“ izjasne kao Hrvati i stvar je riješena. Najsvježiji takav slučaj dolazi nam iz Goražda, u kojem je stanoviti Edim Fejzić navodno već zauzeo poziciju u hrvatskom klubu Doma naroda Federacije BiH. Naša javnost također bi trebala znati da su skoro čitav srpski klub u Domu naroda Federacije Muslimani popunili svojim kandidatima. Što bi na to trebali Srbi, pognuti vrat poput Hrvata?

Ako se ovakva praksa zapadnih demokracija nastavi, uskoro možemo očekivati potpuni cirkus na Balkanu, pa će tako Hrvate u Federaciji zastupati Edim Fejzić i Emir Hadžihafizbegović (on već ima dokaz da je Hrvat, dobio je domovnicu od Ranka Ostojića!), Muslimane će u srpskom entitetu zastupati Milorad i Života, Srbe na Kosovu Zeqiri i Memeti, a Albance u Skopju Toše i Lazar. Ima li pilota u avionu?

Dinko Pejčinović/HKV/http://hrvatskonebo.com/Hrvatsko nebo