Antonia Sikavica Joler, prof.1. gimnazija, Zagreb: Kurikul Hrvatskoga jezika i dalje se tako ne zove!

U javnu raspravu o nacrtu Prijedloga nacionalnoga kurikula Hrvatskoga jezika uključujem se drugi put s obzirom da recenzije Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU-a, koje su objavljene u dvjema knjigama („Prilozi za raspravu o obrazovnoj i kurikulnoj reformi – kritike i vizije“, Hrvatski pedagoško-književni zbor, 2017. i „Prilozi za raspravu o Cjelovitoj kurikularnoj reformi“, Sveučilište u Zagrebu, 2016.) kao ni recenzija Razreda za filološke znanosti HAZU-a ni u jednoj inačici kurikula nisu prihvaćene. U recenziji HAZU-a ističu se u ocjeni kurikula : „nedosljednosti, nesuvislosti (…), a koriste se i znanstveno neutemeljeni pojmovi“, što je nedopustivo ignoriranje akademske struke u najnovijoj inačici kurikula.

• Odmah na početku osvrćem se na nedopustiv naziv ovoga iznimno važnoga nacionalnog dokumenta, a to je kurikulum, što je u suprotnosti s gramatičkim pravilima o tvorbi riječi hrvatskoga standardnog jezika i na što je svaki put u recenzijama i javnoj raspravi upozoreno. (A ovo je već četvrta inačica kurikula Hrvatskoga jezika.) Zašto autori novih inačica kurikula nisu slijedili preporuke koje je dao HAZU: „treba sustavno i dosljedno koristiti termin „kurikul“?!? Kako (i zašto) autori kurikula – a samim time i odgovorne osobe u Ministarstvu znanosti i obrazovanja – od učenika kao ishod njegova školovanja očekuju da „primjenjuje jezičnu normu hrvatskoga standardnog jezika: pravopisnu (…), gramatičku, leksičku i stilističku“ (str. 177.) ako ju oni sami u nazivu ovoga dokumenta ustrajno ignoriraju?!?
• Sljedeća primjedba tehničke je prirode, ali je na nju također u recenzijama već upozoreno, a to je nepreglednost teksta ovoga dokumenta, tj. kurikula, što je osobito važno s obzirom da su zajedno predstavljeni kurikul za osnovnu školu i za gimnazije. Naime, u pregledu Sadržaja ne postoji broj stranica pojedinih naslova (od ukupno 243 stranice), što znatno otežava snalaženje, posebice zbog uglavnom tabličnoga prikaza sadržaja kurikula. U recenziji HAZU-a ističe se i: „nejasnoća i zamoran didaktički metajezik“. Također je već napisano da abecedni popis autora književnih djela nije dobro rješenje, posebice stoga što je naveden kroz cikluse, a ne po razredima, što svaki nastavnik u sklopu važećega zadanog plana i programa rada svake školske godine mora planirati. Štoviše, zašto su u razradi ishoda navedeni razredi s pripadajućim tjednim nastavnim brojem sati,  a u popisu lektirnih djela navode se ciklusi, što stvara određenu zbrku?!
• Također se i dalje inzistira na orijentaciji na ishode učenja („dogmatski pristup“ prema recenziji HAZU-a), a ne na temeljna znanja kojima bi učenik trebao ostvariti odgojno-obrazovne ishode. HAZU u recenziji navodi da su ishodi („neodređena riječ“): „donekle primjereni i neprimjereni dobi učenika“. U kurikulu se za svaki razred uglavnom neprekidno ponavljaju – najčešće samorazumljive – fraze („čita i interpretira reprezentativne tekstove razvijajući iskustva čitanja“, „stvara pisane i govorne tekstove“, „opisuje i pripovijeda (…), analizira i uspoređuje (…), oblikuje natuknice“, „ razgovara“) uz eventualnu promjenu glagola ovisno o razredu o kojemu je riječ: „odabire informacije“ ili „istražuje informacije“ ili „prepoznaje različite moguće izvore informacija“, što su zapravo nijanse istih ili sličnih značenja riječi. (Podcrtala ASJ.)
• U tablicama su detaljno razrađeni ishodi i razine usvojenosti, a da se tek rijetko navode sadržaji (plan i program rada) koje bi učenici trebali usvojiti kako bi se ostvarili navedeni odgojno-obrazovni ishod. Za sve razine usvojenosti ponavlja se sintagma „primjenjuje pojmove“, ali nije navedeno koje pojmove i što znači glagol ‘primjenjivati’ na određenoj razini. Jednako je ostao nejasan glagol ‘opisivati’ u sintagmama kao što je „opisuje funkcionalne stilove“ s obzirom da je učenik prethodno naučio da se opisuju osobe ili predmeti, a ne književno-znanstveni pojmovi. Također, na razine usvojenosti već je u prethodnoj javnoj raspravi i recenzijama upozoreno da one sugeriraju ocjene. Također ponovno nije pojašnjeno niti razrađeno vrednovanje ZA učenje, vrednovanje KAO učenje i vrednovanje naučenoga, nego se isto samo ponavlja u svakoj od tablica.

• Pitanje izbornosti lektire izazvalo je velike rasprave i u okviru struke i u javnosti, koje se ovo pitanje svakako tiče jer i roditelji imaju pravo sudjelovati u odgoju i obrazovanju svoje djece (u skladu s njihovim vjerskim ili filozofskim uvjerenjima). Stoga je izbor lektirnih naslova u kurikulu prepušten nastavniku i učeniku, što nije u skladu s metodologijom nastave. Ističem dva ključna elementa potrebna u pristupu poučavanju književnosti i u popisu lektirnih autora i djela: a) dijakronijski pristup proučavanju književnosti i b) kanonski popis lektire. Popis obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje u 4. i 5. ciklusu ukupno sadrži 14 autora, što je iznimno malen broj (tri autora po razredu), od čega su samo dva autora iz starije hrvatske književnosti (Držić, Gundulić) na kojoj počivaju naša pismenost, kultura i tradicija. Također je i premalen broj kanonskih djela svjetske književnosti (8), što znači dva autora po razredu. Zaključak je, stoga, da bi gimnazijalci trebali godišnje pročitati samo pet obveznih djela, a sva ostala bila bi izborna. Pritom popis izbornih djela nudi mnoge naslove upitne vrijednosti (prvenstveno književno-umjetničke), a zatim zbog svoga sadržaja popis lektire otvara i čitav niz kulturoloških i svjetonazorskih pitanja uključujući i primjerenost dobi čitatelja, tj. učenika. Preporuka da: „učenike valja poticati na čitanje iz užitka“ iznimno je dvojbena u određivanju pojma užitak, posebno iz perspektive učenika. Učenik nije ‘osposobljen’, tj. nema potrebnih književnoteorijskih znanja da bi procijenio što je dovoljno kvalitetno da u njemu pobudi užitak radi literarnoga čitanja. Naglašavam da velik dio ponuđenih izbornih autora i djela nije još uvijek dobio potrebnu književno-znanstvenu (pr)ocjenu i recepciju a da bi postali sastavnim dijelom ovoga izbornog popisa. Također, sporna djela, koja su izazvala velike prijepore u javnosti (zbog elemenata pornografskog i pedofilskoga sadržaja), trebalo bi odbaciti, a posebice ona na koja ukazuju i uvaženi teoretičari književnosti, nositelji kolegija na hrvatskim sveučilištima.
• Ideja da „Učitelj i nastavnik, na temelju analize potreba učenika, planira i programira poučavanje strategija kojima njihovi učenici nisu ovladali (…)“ ne pokazuje način na koji nastavnik provodi analizu niti su svi učenici u razredu jednako ovladali nastavnim sadržajima. Stoga nije jasno kako i prema kojim kriterijima nastavnik treba izraditi plan i program rada te potrebne strategije poučavanja.
• Poveznice nastave Hrvatskoga jezika s drugim međupredmetnim temama iznimno su bitne, no postavlja se pitanje proširenja sadržaja i realnih mogućnosti ostvarivanja plana i programa rada te samim time i ostvarivanja ishoda nastave Hrvatskoga jezika gdje u prvome planu ne bi smjela biti komunikacijska komponenta.

HAZU je u svojoj recenziji upozorio na sljedeće pa to ovim putem ponavljam i zaključno naglašavam:

„Da bi se ova recenzija mogla smatrati pozitivnom, autori kurikula moraju ga ispraviti i dopuniti:

1. Satnicu hrvatskoga treba povećati barem za jedan sat tjedno.
2. Pravopisna pitanja iznimno su malo zastupljena u osnovnoj školi.
3. Naglasna norma hrvatskoga jezika posve je izostavljena.
4. U književnosti prevelika je izbornost u lektiri (…) uz tendenciju smanjivanja kanonskih naslova.
5. Nedopustiv prijezir prema tradiciji i nespornim vrijednostima (uz opća mjesta i trivijalnosti).“

U svim kurikulnim dokumentima samo se na formalnoj razini ističe odgojno-obrazovna komponenta, što je već u svome nazivu nedjeljivo gotovo u svim stranim jezicima (education). Ova komponenta mora biti razrađena u svim predmetima i na svim razinama, a ne samo u okviru međupredmetnih tema.

I na kraju, no ne i manje važno, jest snalaženje na internetu u potrazi za mrežnim stranicama na kojima su objavljeni kurikulni dokumenti, što je iznimno otežano (posebice uz četiri inačice, dvije javne rasprave: 2016. i 2018., dvije vrste kurikula – za OŠ i gimnazije te za strukovne škole, dva roka za e-Savjetovanje: prosinac 2018. i veljača 2019. itd.), a dostupnome dokumentu na poveznici: https://mzo.hr/sites/default/files/slike/2018/OBRAZOVANJE/Nacionalni-kurikulum/Predmetni-kurikulumi/nacionalni_kurikulum_nastavnog_predmeta_hrvatski_jezik_cetvrta_inacicax.pdf (pristupljeno 13. XII. 2018.) nedostaju čak 74 (!) ključne stranice (od 165. do 239. stranice).

Čitanjem i proučavanjem četvrte inačice kurikula Hrvatskoga jezika u odnosu na prethodne stječe se dojam da se autori kurikula za Hrvatski jezik nisu obazirali na već navedene primjedbe nego su mijenjali samo redoslijed nastavnoga sadržaja (tema, nastavnih cjelina i nastavnih jedinica). Bilo je uputno i poželjno da su pročitali sve recenzije kurikula s obzirom da su javno objavljivane i u tiskanome izdanju izašle, a osobito je neshvatljivo da su zaobišli recenziju Razreda za filološke znanosti HAZU-a. Smatram da je temeljni dokument za nastavni predmet Hrvatski jezik nužno bitno izmijeniti i prilagoditi ga onoj metodologiji na temelju koje se još uvijek obrazuju budući nastavnici svih nastavničkih fakulteta u Republici Hrvatskoj, a učenici pripremaju za ispit držane mature – iz četvrte inačice Prijedloga kurikula Hrvatskoga jezika ne uočava se da su autori kurikula tu činjenicu uzeli u obzir pišući kurikulne dokumente.

Antonia Sikavica Joler, prof.

1. gimnazija, Zagreb

Hrvatsko nebo