Dinko Pejčinović: KOLOS SA PELJEŠCA

Krimski most

Najnovije zaoštravanje odnosa između Rusije i Ukrajine izazvalo je opravdanu zabrinutost u čitavom svijetu, a kao neposredni povod poslužio je pomalo nejasan incident u kojem su Rusi zarobili tri ukrajinska broda u neposrednoj blizini novosagrađenog Krimskog mosta. U Azovskom moru, koje poluotok Krim i spomenuti most zatvaraju s juga, Ukrajina i Rusija imaju nekoliko luka, od kojih je najveća polumilijunski grad Mariupol. Prema sporazumu koji je trenutno na snazi obje zemlje imaju pravo slobodnog pristupa Azovskom moru i tamošnjim lukama, pri čemu Rusija, iz sigurnosnih razloga, zadržava pravo nadzora brodova koji plove ispod Krimskog mosta. Sam most ima izuzetnu stratešku i gospodarsku važnost jer se krimskom poluotoku do svibnja ove godine moglo pristupiti kopnenim putem jedino s teritorija Ukrajine. Da bi izbjegao Ukrajince i povezao anektirani poluotok s „majčicom“ Rusijom predsjednik Putin dao  je izgraditi najduži most u Europi (18 km!), a sama izgradnja koštala je skoro tri milijarde eura. (Za usporedbu, Pelješki most s pristupnim cestama trebao bi koštati 420 milijuna eura.) Da bi se osigurao nesmetan prolaz brodovima Krimski most je na jednom dijelu podignut na visinu od 35 metara iznad mora što se, barem do sada, pokazalo sasvim zadovoljavajućim i za Ruse i za Ukrajince. (v. sliku!) Otprilike istu visinu trebao je imati i Pelješki most; međutim, zbog prigovora iz Sarajeva visina našeg mosta projektirana je na kolosalnih 55 metara iznad mora, kako bi i najveći brodovi mogli doploviti u neumsku luku. Nevolja je jedino u tome što Neum nije luka nego maleno turističko mjesto u kojem je, zbog konfiguracije terena i uskog zaljeva, izgradnja lučkih kapaciteta nemoguća. No, to ipak nije smetalo mudrijašima iz Sarajeva da postave apsurdne zahtjeve koje je Hrvatska na kraju prihvatila, a rezultat sada vidimo: „kolos“ sa Pelješca visinom je debelo nadmašio svog konkurenta na Krimu, a da nikome nije jasno tko će to ispod njega ploviti?! Uz pretjerane dimenzije, izvođači bi se mogli suočiti s brojnim drugim problemima, o kojima govori i članak na wikipediji: „Projektiranje i gradnja Pelješkog mosta veliki je izazov: raspon od 2400 metara je drugi raspon u Europi za ovješene mostove, uvjeti temeljenja izrazito su loši, a lokacija mosta podložna je djelovanju jakih vjetrova i nalazi se u zoni velike seizmičke aktivnosti.“

Tri roga u vreći

Ovdje se na djelu još jednom pokazala sva besmislenost bosansko-hercegovačke vanjske politike, za koju je karakteristično nepostojanje zajedničkog stajališta konstitutivnih naroda o manje-više svim bitnim pitanjima, pa tako i o Pelješkom mostu.  Muslimani u BiH ponašaju se kao da su jedini vlasnici čitave države, pa ustrajno zahtijevaju od Hrvatske da se gradnja mosta odgodi dok oni ne daju zeleno svjetlo. Srbi, bilo da je riječ o Dodiku ili njegovom prethodniku Ivaniću, naglašavaju da nemaju ništa protiv izgradnje Pelješkog mosta, i da u tom pitanju Banja Luka neće ucjenjivati Zagreb. Hrvati u BiH zadovoljni su što će se izgradnjom mosta rasteretiti Neum, iako ne bi imali ništa protiv nekog  jednostavnijeg i jeftinijeg rješenja. Kako god okrenuli, očito je da pogranične probleme stvaraju jedino Muslimani-Bošnjaci i njihovi predstavnici, poput „hrvatskog“ člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji je u obraćanju javnosti, odmah nakon izbora, žestoko napao Hrvatsku i zatražio hitnu obustavu svih radova dok se na postigne dogovor o razgraničenju. Sada, kad je izgradnja mosta konačno započela, jasno je da Sarajevo gubi posljednju polugu pritiska na Hrvatsku, što mnoge tamošnje fanatike dovodi do bjesnila. Potpuno iste reakcije imali bismo i da je Pelješki most ostao na prvobitno predviđenih tridesetak metara visine, pa je razumno postaviti pitanje zašto se uopće pristalo na sulude zahtjeve sarajevskih ekstremista, od kojih na kraju ni oni sami neće imati nikakve koristi?!  

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo