Zorica Vuković: „ONOGA SITA“ U ŠKOLSKOJ KNJIŽNICI

Babilonci su i ove godine obilježili Međunarodni dan nasilja nad ženama kojega su ustanovili Ujedinjeni narodi 1999. godine kao spomen-dan na ubijene aktivistice  sestre Mirabal (Patria, Minerva, Dede i Maria Teresia). Sestre je smaknuo režim diktatora Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici protiv kojega su se one borile. Smatra ih se i feminističkim simbolom otpora. Aktivistice protiv nasilja u obitelji ovaj dan obilježavaju od 1981. godine.

A naši vrli ‘aktivisti’ taj dan su obilježili u Vladi, 23. 11. o. g. . Tom prilikom potpisan je Sporazum o suradnji u području sprječavanja i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji s ciljem uspostave novog Nacionalnog tima i novih županijskih timova za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Evo nama još dodatnih izdataka, poreza i prireza!

U priopćenju sa sastanka navodi se da je cilj  sporazuma osiguranje zajedničke i koordinirane suradnje radi sveobuhvatne zaštite žrtava nasilja i unaprjeđenje rada nadležnih državnih tijela i organizacija civilnog društva kroz provedbu zajedničkih programa obrazovanja.  Sporazum su, uz prisutnost predsjednika ‘moje vlade’, potpisali Marija Pejčinović Burić, Davor Božinović, Dražen Bošnjaković, Lovro Kuščević, Milan Kujundžić, Blaženka Divjak i Nada Murganić, koja će biti predsjednica Nacionalnog tima. Bila je tamo i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. Sve sami ‘nenasilni, nasmijani  i dobronamjerni’ ljudi. Falila im je samo Lora i ekipa ‘pupavih manjinaca’.

„Očekujem od svih resora, institucija i organizacija civilnog društva da učine zajedničke napore u suzbijanju tog fenomena, kažnjavanju nasilnika i omogućavanja žrtvama ne samo da deklariraju problem nego da okrenu novu stranicu u svome životu, hrabro i odvažno i uz pomoć društva, državnih institucija i cijele zajednice,“  dao je zadatak AP.

I okrenuše stranicu ‘razdjelnik i kurikularka’ i ucijeniše ‘vjerodostojnog’: „Ako ono … ne, oni će… bla…bla…“ čisto ‘nenasilnički’. Onako kako ih poučava radikal Saul Alinsky, štovatelj Lucifera. To dolazi do izražaja kad netko trguje glasovima (recimo u Saboru), onda se od ‘trgovca’ traži sve više ustupaka i tjeranje vode na svoj mlin. ‘Trgovac pili granu na kojoj sjedi’, ali uvidi to kasno.

Sluti li to ‘trgovac’?

Na sv. misi u Vukovaru 18.11., upozorio ih je na to i biskup Egidije Živković: „Obraćam se i vama poštovani političari! Prestanite gubiti zdrave snage na stalna rušenja svoje hrvatske Vlade i Sabora. Narod vas je izabrao da budete konstruktivni, a ne destruktivni. Budite graditelji, a ne rušitelji sami sebe.

Kaže sv. Ivana Pavao II.: ‘Podržite uvijek ono što je pozitivno, dok korigirate ono što je negativno.’

Gledajte naprijed i ističite pozitivne uspjehe Hrvatske. U vašoj domovini ima puno dobrih ljudi i događaja. Morate znati i moći vidjeti dobro. Obrišite stakla svojih naočala koja su ponekad zamagljena osobnim interesima.“

Koliko je ovo upozorenje dirnulo ‘drage političare’?

Toma (FB): „Slika govori više od tisuću riječi. Grč na njegovom licu je onaj bolan osjećaj vraga koji stoji pred oltarom.“

Julija (FB): „Ja sam to dobro pratila! Najprije na direktnom, tj. službenom prijenosu plenkovićevsko-radmanovske HRT; nisu prikazivali reakcije, onako, da se ne vidi! A u ‘Bujici’ smo vidjeli upravo to. Nakon svake opaske biskupa, koja se odnosila naravno na ‘preuzvišenog’ Plenkovića novinar-snimatelj  je ekspresno prebacio kameru na Plenkovića … Bilo je zabavno gledati kako se kuha u svom sosu!“

Nažalost. Bilo pa prošlo. A paradigma ‘razdjelnik-kurikularna reforma’ djeluje. Tako je u listopadu o. g.  iz Divjakičinog ministarstva zatraženo ‘očitovanje’, a onda i otkazano predavanje don Damira Stojića u Školi za modu i dizajn (Zg), na ‘pritisak javnosti’. Uzalud je ravnateljica dr. sc. Maja Dadić Žeravica objašnjavala da je odlazak na predavanje dragovoljan: „Don Damir gostuje u našoj školi kao i drugi predavači.“ Ministrica je ustrajala u svom ‘nenasilju’.

Nešto slično, na ‘pritisak javnosti’, dogodilo se i u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga, Zg.

Iako se u toj školi više od četvrt stoljeća odvijaju razna predavanja, književne večeri, seminari, moralo je predavanje Julienne Eden Bušić, na temu „Za što ste se spremni žrtvovati?“, biti otkazano. ‘Javnost’ je bila Onoga Sita iliti profesorica engleskog jezika A. P. na dotičnoj školi koja je putem twittera, uz malu pomoć zborničkog ‘likovnjaka’ Drage i novinara Jasmina Klarića, ‘raskrinkala teroriste’.

U pozivu na predavanje, pisalo je: „Upoznajte čudesnu priču o bezuvjetnoj ljubavi, odanosti i žrtvi, strasti i idealima mladosti i borbi za hrvatsku neovisnost.“ Kome je smetao ovaj opis? 

Možda Jasminu bez biografije.

Za ‘babilonce’ nikad ne možete saznati ni tko su ni što su, a često puta ni otkuda su.

No profesorica A. P. ima svoj ‘profil’, pa se može saznati da je bila pionirka, da se voljela slikati po zahodima i da voli boraviti u prostorima učionice iz fizike.

Draga joj je i partizanska lektira iz SFRJ-e.

Ona se silno trudi zaštititi učenike jer njihovi roditelji ‘nisu dali suglasnost da ih se podučava terorizmu’.

I opet se oglasilo famozno ministarstvo tražeći  ‘hitno očitovanje, kako bi imali potpunu informaciju’. Onda je došla obavijest iz škole da je ravnatelj otkazao predavanje.

Što bi bilo da su ravnatelji bili hrabriji i dozvolili predavanja? Bi li bili razriješeni? I hoće li ovi primjeri biti katalizator novim ‘piljenjima’ ili čak  autocenzurama?

Kako je bilo tih dana u PŠVP, opisala je na twitteru Onoga Sita. Iz svoje perspektive.

Proziva Onoga Sita pedesetogodišnji prosjek svojih kolegica, a ni ona nije daleko od toga.

A kako je tek bilo Julienne-i, možemo zamisliti.

Julienne Bušić, supruga Zvonka Bušića, se na nakon njegove smrti posvetila književnosti.

Objavila je tri romana, a bavi se i prevođenjem hrvatskih djela na engleski jezik. Osvojila je Nagradu ‘Fra Lucijan Kordić’ Društva hrvatskih književnika za memoare Ljubavnici i luđaci (1996.) te Nagradu ‘Antun Branko Šimić’ (2012.) i nagradu ‘Bili smo prvi kad je trebalo’ (2012.) za roman Živa glava. Nagradu je dodijelila Udruge branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke za najbolji roman iz Domovinskog rata.

Nije jasno što je Ministarstvu znanosti i obrazovanju sporno u činjenici da nagrađivana književnica drži predavanje u školskoj knjižnici, a održala je već čitav niz predavanja i u knjižnicama i drugim prostorima.

I dok ‘babilonci’ obilježavaju dan nasilja nad ženama, u spomen žrtava jednog diktatora, dotle se pljuje i vrši nasilje nad onom koja je, zbog ljubavi, svoj život posvetila ljubavi svoga života prema njegovoj voljenoj domovini koja je patila pod diktaturom  ‘ljubičice bijele’.

Stoga joj pripada jedna od najljepših ljubavnih pjesama koju je napisao ruski pjesnik Konstantin Simonov.

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da zaboraviš da te nade lažu.

Nek’ povjeruju i sin i mati da više ne postojim,

neka se tako umore čekati i svi drugovi moji,

i gorko vino za moju dušu nek’ piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima, i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me ubiti neće.

Nek’ kaže tko me čekao nije: Taj je imao sreće!

Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu,

naprosto, ti si čekati znala kao nitko na svijetu.

A ‘antifa’ frustracije twitterašice Onoga Sita neka odnese kristalna ljepota božićnih pahulja.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo