Poziv na predstavljanje nove knjige Nenada Piskača u srijedu 5. prosinca u 18 sati u Europskom domu u Zagrebu

Nedavno je iz tiska izišla nova knjiga našega kolumnista Nenad Piskača „Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018.“ koja je 1. prosinca predstavljena u Zaprešiću, a u srijedu 5. prosinca u 18 sati će biti predstavljena u Zagrebu u Europskom domu.

Knjigu će u Zagrebu predstaviti Zdravko Grabušić, urednik, Damir Borovčak, publicist i član HKV-a, dr. Ante Birin, povjesničar, Nenad Piskač, autor, kolumnist Portala HKV-a.

Povodom zagrebačkog predstavljanja razgovarali smo s književnikom, novinarom i publicistom Nenadom Piskačem.

Razgovor s Nenadom Piskačem povodom izlaska i predstavljanja knjige „Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018.“

Nedavno je iz tiska izišla nova knjiga našega kolumnista Nenad Piskača „Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018.“ koja je 1. prosinca predstavljena u Zaprešiću, a preksutra će biti predstavljena i u Zagrebu. Povodom zagrebačkog predstavljanja razgovarali smo s književnikom, novinarom i publicistom Nenadom Piskačem.

Uskoro će, 5. prosinca 1991., u Zagrebu biti predstavljena Vaša nova knjiga „Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018.“. Možete li ukratko sumirati bitne teme i naglaske iz knjige?

Pišem o dobro poznatim povijesnim činjenicama i aktualnim politikama koje spadaju u stoljetni kontinuitet srbijanskoga terora nad Hrvatima, ali je prepušten programiranom zaboravu. Prepustio bih čitateljima neka sami definiraju osnovne naglaske i ključne figure toga terora. Ovdje bih spomenuo samo jednu paradigmatičnu usporednicu. Naime, iz povijesti i svijesti nestali su srbijanski koncentracijski logori za Židove, u okolici Beograda bilo ih je u fašističkoj Srbiji četiri. A u naše doba nestaju pred našim očima srbijanski koncentracijski logori otvoreni za Hrvate tijekom devedesetih godina. Zato na predstavljanje knjige zovem autentične, žive svjedoke, koji su prošli kroz njih. Da skratim, hrvatski interes nije ćirilizacija Hrvatske, već istina o srbijanskim logorima.

Što ste ovom knjigom željeli poručiti?

Ona je logičan nastavak tematika kojima sam se u prošlom desetljeću bavio u knjigama „Poražena Hrvatska“, „Nebeska Srbija u Hrvatskoj“ i „Haag protiv Hrvatske“. Dakle, osnovna mi je intencija bila pridonijeti razvitku svijesti da uopće postoji stoljetni kontinuitet srbijanskoga terora. Poražene snage u Domovinskome ratu, mislim na jugokomuniste i velikosrbijance, ulažu nemale napore i sredstva kako bi iz kolektivnoga znanja i svijesti hrvatskoga naroda izbrisale taj neviđeni teror koji je u pojedinim svojim fazama prelazio u genocid. Kako im se suvremene guske u magli ne suprotstavljaju, pomislio sam da im treba pomoći i jednim publicističkim naslovom namijenjenim širokoj publici skrenuti pozornost na nedvojbeni teror čije posljedice i danas u znatnoj mjeri trpimo na demografskom, teritorijalnom, kulturalnom i gospodarskom planu. U tom pogledu osobito je na udaru hrvatski obrazovni sustav, on odgaja nove naraštaje kao da toga terora s pripadajućim teroristima, nije bilo. O ostalim motivima koji su doveli do ovoga naslova reći ću na zagrebačkom predstavljanju.

Je li slučajno što će knjiga biti predstavljena 5. prosinca u Zagrebu?

Knjiga nije slučajno predstavljena javnosti 1. prosinca 2018. u Zaprešiću na stotu obljetnicu hrvatske veleizdaje i srbijanske okupacije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Nije slučajno da je 5. prosinca 2018. odabran za zagrebačko predstavljanje, na dan kad su 1918. pale prve žrtve stoljeća srbijanskoga terora. Htio sam i odabirom nadnevaka podsjetiti na tragično stoljeće iza nas. Knjiga će u Zagrebu biti predstavljena u zgradi s koje je 5. prosinca 1918. mitraljirano po hrvatskim prosvjednicima koji nisu željeli Hrvatsku „prisajedinjenu“ Kraljevini Srbiji.

Ministar policije bio je tadašnji svenazočni arbitar Svetozar Pribićević. Današnji njegovi ideološki nasljednici rade isti posao drugim metodama, još se ne usude pucati… pa Hrvatima na Trgu bana Jelačića isključuju struju, medijski prekomjerno granatiraju narod i državu, obmanjuju domaću i međunarodnu javnost, ismijavaju hrvatske vrjednote, smišljaju predizborne i postizborne izdaje i malo pomalo rade posao za interese Beograda. I uglavnom su na hrvatskoj nevjerojatno izdašnoj proračunskoj sisi. Takvo stanje je zapravo okupacija Hrvatske. Zbog nje smo na začelju EU i lokomotiva Zapadnoga Balkana. To jest nigdje, a najmanje u srednjoeuropskom kontekstu kojemu smo pripadali i pripadamo.

Jugoslavija je srušena 1991. godine, no govori se o sto godina srbijanskog terora. Tko su akteri terora nakon 1991.? Imaju li saveznike u Hrvatskoj?

Saveznici su poražene snage na prvim demokratskim izborima i u Domovinskome ratu. U međuvremenu regionalno su se umrežile. Pod budnim okom Londona, Bruxellesa i Berlina te su poražene snage uvele Hrvatsku u stanje neoproštene pobjede. Pobjedu u nametnutom ratu nikad nam ne će oprostiti. Već ju nazivaju „pogromom“ stvarajući novi mit o Oluji, jer u mit o Jasenovcu više nitko ne vjeruje. Beograd je uvijek u Zagrebu imao svoje agente i plaćenike. On trajno potiče geganje hrvatskih gusaka u beogradske magle.

Hrvatska s druge strane nikad nije oskudijevala s guskama i izdajicama. Imate kontinuitet od Vladimira Čerine do cijele plejade koja po Hrvatskoj i sad provodi srbijanske državne interese. Evo dva-tri svježa primjera beogradsko-zagrebačkoga savezništva. Pučka pravobraniteljica ničim izazvana objavila je neki dokument kojim uvaljuje Hrvatsku u fašistički kontekst u koji ju je Srbija uvaljala nekoliko puta tijekom ove godine, uključujući i „izložbu“ u New Yorku. A zagrebački list, notorne Novosti, ovih dana proslavile su „29. novembra“, dan države čije su vojne i paravojne formacije 1991. izvršile agresiju na Hrvatsku počinivši zločin protiv mira i cijelu paletu zločina koji ne zastarijevaju… Ili, primjer sa filmom redatelja Jakova Sedlara – kad ga je napao srbijanski predsjednik i ministar unutarnjih poslova, mediji u Hrvatskoj počeli su doslovce prepisivati srbijansku državnu kritiku toga filma.

Saveznicima Beograda trajna je zadaća pripremati teren za „oslobođenje“ i „prisajedinjenje“ u bilo kom obliku „svih srpskih oblasti“ i „svih srpskih krajina“. Pritom su se sva dosadašnja „oslobođenja“ i „prisajedinjenja“ događala u jugoslavenskom ili velikosrbijanskom formatu. I uvijek uz nevjerojatno brutalne zločine koji ne zastarijevaju. Osim u Hrvatskoj. U nas se pod tepih guraju zločini počinjeni u ime Jugoslavije i u ime velike Srbije. Takvo je stanje bolesno i neodrživo.

Koliko je ideja jugoslavenstva koristila velikosrpskoj ideji?

Rekao bih da velikosrbijanska ideja u Hrvatskoj nema nikakve šanse za afirmaciju bez potpore otvorenih i prikrivenih poklonika jugoslavenske ideje, dojučerašnjih jugokomunista. Kad djeluju usklađeno sa velikosrbijancima, onda su izuzetno opasan protivnik svake hrvatske države, budući da djeluju iznutra, a rukovode se načelom „što slabija Hrvatska, to bolje, a najbolje je nikakva Hrvatska“. Samo se slaba hrvatska država može „prisajediniti“. To je Beogradu odavno jasno.

Našim političkim elitama izgleda nije, one su „zaboravile prošlost i okrenule se budućnosti“. Prema mojemu osjećaju za stvarnost rekao bih da je jugoslavenska ideja sluškinja velikosrpskoj. Obje su sa stajališta Ustava – protuustavne, budući da njihovo operativno provođenje, kojemu smo svako malo svjedoci, mogu dovesti do novoga balkanskoga udruživanja u bilo kojem obliku. Taj proces formalno traje od studenoga 2000., pa se pitam u kojoj su mjeri politički sustav, pa i politike cijelih stranaka usklađeni s Ustavom. Sjećamo se da je do 2000. Hrvatska bila regionalna sila. Što je danas? Regionalni talac.

Planirate li nove promocije izvan Zagreba?

Kratkoročno gledano planiram se u prosincu odmoriti i tijekom Došašća na zornicama napuniti baterije. Potreban mi je odmor i unutarnji mir. Kad dođem do daha onda ću zajedno s Nakladnikom, koji okuplja hrvatske dragovoljce Domovinskoga rata, razraditi i plan plasmana knjige. Interesa za nju ima. Začudio sam se kad sam u Zaprešiću vidio da ljudi kupuju i po nekoliko primjeraka. Kako je krenulo trebat će razmisliti o drugom izdanju i o prijevodima. Dva cilja smo ostvarili – Stoljeće srbijanskoga terora je izišlo do 1. prosinca. Prethodno smo u listopadu i studenome postavili na noge Festival domoljubnoga filma Gordan Lederer. Ostale ciljeve ne ću otkrivati, zato da poraženim snagama, njihovim tihohođama i svjesnim ili nesvjesnim saveznicima Beograda ne olakšavam posao…

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo