P .Merčep: Najtragičniji datum u hrvatskoj povijesti

Vrijeme:3 min, 30 sec

 

 

 Namjeravao sam prešutjeti jučerašnji  datum, ali eto… ponukan moram progovoriti, jer kako kaže veliki Tin :

„Dužan sam kriknuti ili ću glavnjom planuti“!

1,prosinca je, po meni, najtragičniji datum u hrvatskoj povijesti. Bilo je dana koji su bili daleko krvaviji i bolniji, ali za Hrvate je 1. prosinca 1918. datum s najtežim posljedicama koje i danas osjećamo.

Bolno je vidjeti da neki Hrvati taj dan slave kao stotu godišnjicu ujedinjenja s „bratskom“ Srbijom. Ono što oni vide kao ujedinjenje ogromna većina hrvatskog naroda osjetila je kao jaram.

Žalosno je da i danas tvrde da je „pobedonosna srpska vojska“ oslobodila Split i Zagreb, a činjenica su nešto drukčije. Prvi svjetski rat je završio 11. studenog 1918. a srpska vojska je u Split došla 20. studenog, dakle Split su oslobodili devet dana nakon završetka rata (?). Od koga? Sa Zagrebom stvar stoji malo drukčije, jer iako su u Zagreb srpski vojnici ušli tek 5. prosinca 1918. ipak su ga „oslobodili“. Oslobodili su ga mitraljeskim rafalima po nenaoružanim hrvatskim vojnicima i civilima koji su prosvjedovali protiv ujedinjenja. Zapovijed za pokolj je izdao dr. Budislav Grga Anđelinović koji je poslije u Beogradu izjavio da se ponosi svojim krvavim rukama. Taj isti Anđelinović je tijekom Drugog svjetskog rata bio pristaša četničkog pokreta iako je rodom Hvaranin, a onda, gle čuda nakon završetka rata se mirno vratio i umro u Splitu prirodnom smrću. Anđelinović nikad nije ni suđen niti osuđen, a da je genetika zeznuta stvar, najbolje pokazuje Vesna Pusić koja je u bliskom srodstvu s njim.

Drina je granica svjetova, ali nakon 1918. je prijeđoše Cincari, granica između Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva je prijeđena.

Zanimljivo je da je nakon proglašenja kraljevine SHS zapovjeđeno da na svim crkvama zvona slave, a što je i učinjeno svugdje osim na crkvi u Medovu Docu, malom selu Imotskog dekanata, a što je još zanimljivije župnik u Medovu Docu je svom zvonaru izdao zapovijed da „breca“, odnosno da zvoni onako kako se zvoni za pokojnike. Mnogi će se iznenaditi kad saznaju da se taj svećenik zvao don Piero Franceschi i bio je Omišanin, a podrijetlom Talijan. No usprkos tome, suživio se sa svojim pukom i bio je veći Hrvat i domoljub od mnogih svećenika koji su novu vlast prihvatili kao Božju volju.

Don Petar, koji je i ime kroatizirao, je objasnio svom puku zašto je potrebno da zvona brecaju, doslovno je rekao:

Ovi što nama dosad vladaše bijahu gospoda, a kralj gospodin i konja skrletnim plaštem prekriva, a sad nam za vrat zajaši svinjarska dinastija, a svinjar će i tvoj mutap ukrasti.

 Na žalost ove proročke riječi plemenitog don Petra su se obistinile vrlo brzo.

 Nastali su takvi progoni i zvjerstva kakva ni ovaj napaćeni narod nije dotad doživio. Zatirala se svaka hrvatska misao, svaka ideja. Kazamati se napuniše hrvatskim domoljubima, a na one koje ne mogaše ni taj način ušutkati izvršiše atentat na zvjerski način kao na Stjepana Radića, Đuru Basaričeka, Pavla Radića, Ivana Pernara i Ivana Grandžu 20. lipnja 1928. u Skupštini u Beogradu. Ni taj zločin ne mogaše ušutkati hrvatske domoljube kao  primjerice Milana Šufflaya, pa su ga kao psa zatukli željeznim šipkama 18. veljače 1931.

Spomenimo još i Stipu Javora koji je mučeničku smrt podnio u Sremskoj Mitrovici.

Kardinal Stepinac svjedoči o nevjerojatnoj bešćutnosti žandara koji ženi šalju račun za streljivo kojim su joj ubili supruga.

S nastankom Jugoslavije u što se 1929. prometnu ta nesretna Kraljevina SHS položaj Hrvata se nimalo nije poboljšao. Dominacija Srba nad ostalim stanovništvom te nesretne države se nastavila i kroz staru i novu Jugoslaviju.

Nezamislivo je stoga da neki slave ovaj datum, a imaju obraza Hrvatima se zvati. Slaviti stogodišnjicu osnutka tvorevine koja je bila tamnica i mučilište tvoga naroda previše je čak i za poznati hrvatski mazohizam.

1.prosinac može Hrvatima poslužiti kao podsjetnik na svo zlo koje je uslijedilo nakon tog nesretnog dana prije sto godina, potaknuti ih na molitvu za sve žrtve te sotonske tvorevine, a isto tako ih opomenuti da ne srljaju u slične asocijacije, kao guske u maglu, kako reče Stjepan Radić i sam žrtva te monstruozne tvorevine.

1.prosinca nastala, na zlu i krvi stvorena, u krvi nestala. Nikad više ne bilo Jugoslavije niti ikakve njezine inačice.

 

 

Petar Merčep/Hrvatsko nebo