Između dva totalitarizma nema razlike – osim što je jedan vojno poražen a drugi se sam urušio

Tlapnja o antifašizmu, odnosno nekakvom omekšanom Titovom komunizmu, još živi na svim razinama političkih besmislica i na svaki način želi uspostaviti novu-staru i jednako jednoumnu neokomunističku diktaturu pod okriljem lažnog i lažljivog liberalizma, a hrvatsku državu iznova baciti u ropotarnicu prošlosti.

Partija je opet u teškim frakcijskim borbama, nedostaje drug Tito i drugovi pa samo što nisu zapucali jedni po drugima, ali strpljenja. Drug je skočio na druga, na djelu je frakcionaštvo i pravi boljševički kanibalizam.

U tijeku je već viđena nemilosrdna borba nož na nož, prsa o prsa za što veći komad bratskoga mesa. U komunističkom praktikumu poučci s Golog otoka nimalo ne zastarjevaju, jer nema mržnje do one bratske unutar istog legla. To je razlog zašto YUTA i partijska nomenklatura, u javnosti prepoznati kao antifa, neprestano pokušavaju skrenuti pozornost na navodnu povezanost Republike Hrvatske i NDH, na navodnu genocidnost hrvatskog naroda i na hrvatsku državu kao jedini generator zla u jugoistočnoj Europi.

Ta se povika na utvarno ustaštvo upravo pojačava, jer treba skrenuti pozornost s frakcijskih borbi u Partiji, a blaćenje Hrvatske svodi se na nekoliko geopolitičkih tlapnji i povijesnih laži kojima antife truju hrvatsku i svjetsku javnost: „Hrvatska je kriva što se raspala Jugoslavija i stoga mržnji usmjerenoj prema hrvatskoj nema kraja, i za antifu svaka je hrvatska država samo oživljena NDH“. To su sveti komunistički kanoni iz kojih se iščitava cilj antife: zbrisati Republiku Hrvatsku s lica zemlje te prostor negdašnje Jugoslavije vratiti u približne teritorijalne granice i takvu državnu tvorevinu, pa zvala se ona i Zapadni Balkan, preimenovati Republiku Hrvatsku u Socijalističku Republiku Hrvatsku i privesti je diktaturi (neo)komunizma.

No, i to je za Hrvatsku određeni napredak, jer na taj način bar oni priznaju da uopće postoji Republika Hrvatska – makar kao glavni im i jedini neprijatelj – inače je Hrvatska do sada bila samo privremeno stanje “povampirenog ustašluka” dok se Partija ne sabere i ne sredi te ponovno uspostavi srpsko sveslavenstvo u Trećoj Jugoslaviji.

Te „napredne snage“ podupire Filozofski fakultet i Fakultet politički znanosti u Zagrebu, dvije kule zla. Podupire i Sveučilište u Rijeci, ali zbog bijedne znanstvene razine i šarlatanstva njegov je utjecaj zanemariv. Žalosno da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na Fakultetu političkih znanosti upisala doktorski studij i tako poduprla njegov značaj u hrvatskoj javnosti. Mogla je to ona obaviti i na nekom uglednom europskom ili američkom sveučilištu, a ne da joj dežurni jugoslavenski marksisti i komunistički ideolozi drže lekcije; osobi koja je bila visoka dužnosnica NATO-a i kao predsjednica Republike Hrvatske sudjelovala u bitnim promjenama europske i svjetske geopolitike.

Mađutim, jednom za svagda i na svim razinama, od osnovne i srednje škole do sveučilišta, treba hrvatskoj javnosti i antifi svih „boja i fela“ reći da komunizam, Tito i Partija ne spadaju u antifašizam niti su se oni ikad borili protiv nacifašizma. Tito je nepovratno svrstan među prvih deset svjetskih diktatora i krvoloka! Istoznačnost antifašizma i komunizma je izmišljotina komunističkih ideoloških komisija, lažirane povijesti i profesorskih perjanica na FFZ i FPZ u Zagrebu, a onda je laž zapisana u komunističkoj historiografiji i prikazana u agitpropovskim partizanskim filmovima, „ozakonjena“ u udžbenicima i Krležinim enciklopedijama. Ali to jednostavno nije istina.

Povijesna je činjenica da su se komunisti u II. svjetskom ratu i poraću isključivo i svim sredstvima borili za uspostavu komunističke države, a njihov rat s nacifašizmom može se podvesti pod sukob ranijih saveznika. Komunisti, neokomunisti i njihova krovna organizacija SDP kao da žele zaboraviti da su nacifašizam i komunizam 23. kolovoza 1939. javno i službeno u Moskvi sklopili „Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a“ i kreirali podjelu Europe koja je bila na snazi sve do 1990.

Nacisti i komunisti konačno su pali u bratski zagrljaj. Taj je pakt precizirao podjelu interesnih sfera, ustvari uključio političke i teritorijalne podjele kao i etničko čišćenje u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Likvidacijom preko trideset tisuća Poljaka u Katynskoj šumi sovjetski je komunizam promovirao preporučenu metodu konačnog riješenja svih oponenata i način etničkog čišćenja, a masovna strijeljanja i koncetracijski logori ostali su specijalnost nacifašista.

Na osnovu sporazuma Hitler – Staljin okupirana je i razgrabljena tadašnja Poljska od strane nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a, a u komunističkom ždrijelu nestale su Litva, Latvija i Estonija, isto kao i dijelovi Finske i Rumunjske. Po odluci Europske parlmenta iz 2009. 23. kolovoza se obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

To je i Republici Hrvatskoj, pogotovo Ministartvu uprave naputak kako treba tretirati obilježja i znakovlje nacifašističkih i komunističkih ideologija. Ako je „za dom spremni“ ustaški znak, „smrt fašizmu sloboda narodu“ je komunistički i obe parole treba tako tretirati i nemaju pravo građanstva u Republici Hrvatskoj. Osim u slučaju HOS-a koji je pod tom parolom iskrvario braneći svoju Hrvatsku od četničkog fašizma. Isto je i sa slovom „U“, „petokrakom“ i „svastikom“ i nema drugog i drugačijeg rješenja – nego nema im mjesta u Hrvatskoj. Hrvatski je narod u prošlosti teško pogođen s obadva totalitarizma, a najviše mrziteljima slobodne i suverene hrvatske države, onima koji se kriju pod antifašizmom i crvenom zvijezdom petokrakom.

U razdoblju od sklapanja Sporazuma Hitler – Staljin do 22. lipnja 1941. kad je Njemačka napala SSSR, ustaše i komunisti bili su saveznici, iskreni kameradi u svakom pogledu, i to je ono što postkomunistička antifa danas pokušava sakriti: istoznačnost crnog i crvenog nacifašizma, njihovu ideološku izjednačenost u jednoumlju, u jednom i jedinom Vođi, po istim metodama istrebljivanja svojih neprijatelja, po genocidnosti i etničkom čišćenju osvojenih teritorija. Najviše žele da svijet zaboravi vojni savez nacifašista i komunista.

Nema razlike između nacifašizma i komunizma osim što je nacifašizam vojno pobjeđen, a komunizam se samo urušio, ali je itekako preživio. Nije li dovoljno pogledati sadašnju hrvatsku Vladu i hrvatsko samoupravno gospodarstvo, tj. dogovornu postkomunističku ekonomiju?

Saveznici u II. svjetskom ratu borili su se protiv nacifašizma i vojno ga pobijedili; američka, australska, kanadska, novozelandska i britanska mladost, milijuni njih, izginula je u Europi i na Pacifiku samo da zlo crnog jednoumlja ne zavlada svijetom. Da nije bilo američke tehnologije i političke odluke, nacistički bi Berlin do danas bio glavni graf nacističke Europe. SSSR se američkim ratnim donacijama borio protiv svog bivšeg saveznika i ideološkog dippelgängera – nacističke Njemačke – te pod okriljem oslobođenja od nacifašizma uspostavljao komunističku diktaturu.

Tito i Patija su ratovali i činili strašne zločine nad svima koji nisu prihvaćali komunističku diktaturu, a ne samo nad nacifašistima; provodili svoju strahovladu pod parolom „osloboditelja“. I nikog komunistički antifašizam nije oslobodio, nego je nacifašističku okupaciju zamijenjenio komunističkom. Stvorena je jugoslavenska komunistička diktatura, država čija se granica čuvala dugim cijevima, ali ne od vanjskog neprijatelja već je tvrda državna granica čuvala da stanovništvo ne utekne iz tog jugoslavenskog komunističkog “raja”.

Tlapnja o nekakvom omekšanom Titovom komunizmu, ili trećem putu, „nešto između“, još živi na svim razinama političkih besmislica i na svaki način želi uspostaviti novu-staru i jednako jednoumnu neokomunističku diktaturu pod okriljem lažnog i lažljivog liberalizma, a hrvatsku državu baciti u ropotarnicu prošlosti.

Damir Nuić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo