Ostali nosivi mitovi Titove države i neojugoslavizma: “raskid” sa Staljinom i kraj iluzije o klasnom jedinstvu međunarodnog proletarijata, samoupravljanje. Što se “valja” iza “kroatiziranja” jugoslavenskog antifašizma?

Konačni kraj tlapnje o tomu da dolaskom boljševika na vlast i uspostavljanjem klasnog jedinstva kao integrativnog temelja radničkih država i njihove međusobne suradnje automatski započinje doba međunacionalnog, odnosno međudržavnog mira, uslijedio je već 1948. godine. Tada je Staljin izbacio KPJ iz Informbiroa (IB), organizacije koja je 1947. osnovana kao nasljednica 1943., pod pritiskom zapadnih saveznika, raspuštene Kominterne. Razlog isključivanja leži u prevelikoj samosvijesti koju su jugoslavenski komunisti počeli manifestirati nakon što su svoju komunističku revoluciju dijelom iznijeli vlastitim snagama.

Historiografija bivše države koja stoji na stajalištu KPJ, čitav događaj predstavlja kao opravdanu borbu za jugoslavensku ravnopravnost. Činjenica je međutim da u dotadašnjim odnosima unutar međunarodnog komunističkog pokreta nije bilo nikakve ravnopravnosti, odnosno da su svi komunisti smatrali kako je najbolji način za zaštitu njihovih interesa u bespogovornom primanju direktiva od najvišeg autoriteta, a to je bila sovjetska komunistička partija, odnosno Kominterna kao njezina ispostava. Takvo je stajalište bilo logično, jer u vremenu prije i tijekom rata, računalo se da će svim komunističkim partijama biti bolje ukoliko sve one budu štitile interese jedine države kojom su uspjeli zavladati komunisti i koja je jedina pomagala međunarodno radništvo. I Kominterna je više puta jasno naznačila da je “bit proleterskog internacionalizma obrana SSSR-a”. U vrijeme dok sami nisu imali nikakve političke moći, tu su logiku bespogovorno slijedili i Jugoslaveni koji u to vrijeme nisu bili ništa drugo nego agenti prosovjetske Kominterne. Istu su logiku nastavili slijediti i na nekim od prvih sastanaka IB-a kada su zbog “nacionalističkih zastranjenja” odnosno samostalnih postupaka predstavnika nekih partija koji nisu bili dogovoreni na tom forumu međunarodnog radništva, žestoko kritizirali predstavnike drugih zemalja.

Međutim titoisti su istovremeno počeli voditi vlastitu ni s kim usuglašenu vanjsku politiku. Pokušaji ujedinjenja s Albanijom i Bugarskom, neodgovorna potpora komunističkim ustanicima u Grčkoj, sve su to bili potezi za koje KPJ nije imala razumijevanje prosovjetskog IB-a, koji je osjetio da Titovim avanturističkim postupcima nije ugrožen samo dotadašnji način rada tog tijela – oličen u općeprihvaćenom vrhovnom autoritetu SSSR-a – nego je na kušnju stavljena i teškim pregovorima uspostavljena ravnoteža snaga između komunističkog Istoka i građanskog Zapada, što je moglo potaknuti novi rat.

Zbog svega toga došlo je do raskola koji su Sovjeti protumačili kao “jugoslavensko nacionalističko skretanje” i razaranje klasnog jedinstva koje se, – što je do tada prihvaćala i KPJ – ostvarivalo kao neupitna sovjetska premoć. Jugoslaveni su pak, rascjep doživljavali kao posljedicu sovjetske hegemonije koja je po njima narušila načelo klasnog jedinstva. To su jedinstvo međutim, u poratnim godinama titoisti sve više počeli shvaćati na pomalo “nacionalan” način, tj. kao posljedicu “ravnopravnosti i uvažavanja mišljenja” kompartija raznih zemalja, a ne više kao sovjetski diktat koji su dotada s entuzijazmom slijedili. To je odgovaralo njihovoj novoj, u ratu samostalno izgrađenoj, političkoj samosvijesti.

I jedni i drugi su djelomično bili u pravu, jer Jugoslaveni jesu prekršili dotada važeća pravila međunarodnog radničkog pokreta koja su do 1948. bez zadrške slijedili, dok Sovjeti u praksi zaista jesu bili hegemoni tog pokreta. Obje su zemlje međutim bile u krivu glede osnovne postavke o klasnom jedinstvu kao temelju koji nužno stvara nekonfliktne odnose u međunarodnom radničkom pokretu. Postalo je jasno da jednoglasna potpora koju su predstavnici svih komunističkih partija do 1945. pružali SSSR-u, nije stvar koja automatski proizlazi iz klasnog jedinstva međunarodnog proletarijata kako je predviđao dijamat, nego posljedica kratkotrajnog podudaranja interesa manje utjecajnih europskih komunističkih stranaka i njihova moćnog zaštitnika SSSR-a. Kada je interesnog suglasja nestalo, radničke su se države počele ponašati jednako svim drugim državama: slijedile su svoje interese, što je otvorilo prostor za – kako je pokazao prvo primjer Jugoslavije a u narednim desetljećima i Mađarske, Čehoslovačke te Poljske – ne samo potencijalne konflikte njihovih državnih suvereniteta. Pokazalo se da je klasno uvjetovana beskonfliktnost odnosa među državama, makar njima vladali svjesni boljševici, još jedna marksistička utvara. S ovim događajem završava razdoblje traumatičnih prevrata koji su od početka tridesetih godina prošlog stoljeća, u vidu nekonzistentnih promjena političkih stajališta, potresali međunarodni i jugoslavenski radnički pokret. Sukobi koji su uslijedili nakon toga, poput sovjetskih intervencija u zemljama Varšavskog pakta, odvijaju se po koordinatama koje su zadane opisanim jugoslavenskim otpadništvom.

Samoupravljanje i njegove “zasluge” za jačanje hrvatskog suvereniteta

Opširni uvod o izbacivanju Jugoslavije iz IB-a što je u jugo historiografiji jednostrano pretumačeno u Titovo veliko NE Staljinu, bio je potreban da bismo se dotaknuli samoupravljanja za koje se tvrdi da je drugi veliki povijesni događaj nakon 1945. koji je omogućio hrvatsku samostalnost. Ta interpretacija tvrdi otprilike da je odmah nakon rata Tito Hrvatima “dao” federalnu jedinicu kao državnu formu, a da joj je samoupravljanjem dan sadržaj u vidu visoke razine nacionalnih, tj. republičkih sloboda u unutarjugoslavenskim odnosima. To naravno nije točno.

Važno je obratiti pozornost na praktične i teorijske razloge koji su doveli do “otkrića” samoupravljanja. U praktičnom smislu presudan je kontekst raskida sa SSSR-om i modelom realnog socijalizma koji je i na političkom i na gospodarskom planu podrazumijevao strogi centralizam kao sredstvo ostvarenja diktature proletarijata, odnosno komunističke partije. Sve do početka pedesetih godina prošlog stoljeća, znači skoro dvije godine nakon raskida sa Staljinom Jugoslavija je neupitno nastavila slijediti taj sustav. Razlozi za to bili su u vjerovanju da je to jedini “naučno” tj. dijamatom utemeljen i u praksi dokazani model izgradnje socijalizma, kao i u očekivanju jugoslavenskog vrha da će se “bratska” razmirica sa SSSR-om izgladiti i da će se Jugoslavija vratiti u krilo Istočnog bloka koji je taj sustav njegovao. Tek kada je postalo jasno da od potonjeg neće biti ništa, došlo je do propitivanja do tada neporecivih dogmi, pa je kao potpuna suprotnost iznenada omrznutom i odbačenom sovjetskom centralizmu, osmišljen pojam samoupravne de-centralizacije. Prelazak s centralizma na njegovu suprotnost prema tomu nema nikakve veze sa željom za utemeljenjem bilo čije državnosti, nego s jasnom željom da se po svaku cijenu bude različit, po mogućnosti suprotan centralizmu kao dominantnoj značajki sovjetskog uređenja.

Drugi razlog prelaska na koncept samoupravljanja predstavljala je činjenica da je ono teorijski utemeljeno u Marxovim Ekonomsko – filozofskim rukopisima kod nas objavljenima 1953, odnosno, kako u predgovoru drugom izdanju iz 1960. navodi P. Vranicki, upravo “u jeku napora jugoslavenskih marksista…da prevladaju birokratsko etatističke (čitaj sovjetske, op. E.K.) koncepcije socijalizma”. Okretanje Marxu jugoslavenskim je komunistima omogućilo da – pozivajući se na izvorno marksističko “sveto pismo” a ne na sovjetske izvedenice – završe vlastitu emancipaciju od dojučerašnjih uzora i ujedno istaknu kako su oni jedini istinski sljedbenici “pravog marksizma”.

Važno je naglasiti da hijerarhijski, samoupravljanje započinje na razini početne političke jedinice, u komuni, tj. općini. Kao takvo ono je revolucionarna negacija kapitalističkih odnosa i predstavničke demokracije te predstavlja model neposredne demokracije, odnosno utopijsku teoriju političko – klasnih prava izvedenih iz sudjelovanja u procesu proizvodnje u najužoj lokalnoj zajednici, zbog čega baš i nije pogodno da se iz njega izvede pojam nacionalne suverenosti. Što su komunisti mislili o zajednicama iznad razine komune na kojoj teorijski počiva čitav koncept radničkog upravljanja, vidljivo je iz brojnih rasprava na partijskim forumima s kojih se neprekidno upozoravalo da posljedica samoupravljanja ne bi smjela biti zamjena državnog centralizma i etatizma njegovim republičkim istovjetnikom (ekvivalentom). Prema tomu KPJ je izravno upozoravala da se kao posljedica samoupravnih reforma ne smije dogoditi takav prijenos ovlasti sa savezne države na republike, koji će od potonjih napraviti nova središta državne moći. Cilj samoupravljanja je decentralizirana, deetatizirana, gotovo anarhistička zajednica radničko – klasnih komuna bez ikakve natruhe nacionalnih elemenata, a ne nacionalna država kako se danas sugerira.

U stvarnosti, unatoč velikim riječima, samoupravljanje se nije znatnije udaljilo niti od diktature koju je u ime “vladajuće klase” provodila svemoćna Partija. Uz dozu humora čitav bi se sustav mogao opisati riječima da su i dalje samo oni (tj. komunisti) upravljali. Jedino je čitav sustav vremenom postao slabije razvidan i cjepkanjima na sitne decentralizirane političke feude kompliciran, a nerijetko i do razine apsurda nefunkcionalan. No u ključnim je aspektima poput vojske i sigurnosnih službi ostao ili jedinstven ili jasno hijerarhijski prohodan sve do samog kraja. Jednako kao ni 1945. bombastično proglašena Federalna Država Hrvatska, ni samoupravljanje nije niti u primisli imalo ideju o jačanju državnosti jugoslavenskih republika, dapače. Druga je stvar što ni ono, osim na deklarativnoj razini, nije funkcioniralo, pa je vremenom – mimo volje njegovih stvaratelja i unatoč upozorenjima da ne smije doći do jačanja “republičkih etatizama” – vlastitom inercijom i kasnijim političkim i ekonomskim pokušajima “krpanja” nefunkcionalnog sustava, sve više cjepkalo tkivo jugoslavenskog centralizma. To je dovelo do uništenja ne samo državnog, nego na kraju i partijskog jedinstva, no to nije bio svjesni projekt. Taj je nepravocrtni i često kontradiktorni proces, nakon puno stihijskog lutanja, igrom slučaja ipak završio jačanjem republičkih ovlasti. Ali takvim razvojem nisu stvorene, kako se često tumači, nacionalne države ovdašnjih naroda, niti je to bila namjera ijednog od tadašnjih političkih aktera. Ono što je nastalo bio je skup, po zadanim jugokomunističkim vrijednostima koje su i dalje morale slijediti, međusobno vrlo sličnih, jugoslavenskih republika, zarobljenih u ideologeme bratstva i jedinstva. Kako se bližio kraj zajedničke države, daljnjim raspadanjem sustava i protokom vremena, jugoslavenske su republike ovu “svetu” i još uvijek neupitnu zajedničku ideološku ostavštinu počele tumačiti svaka na svoj način i u skladu sa svojim interesima.

Ipak, političko cijepanje započeto prvim samoupravnim pokušajima pedesetih stvorilo je “džepove” izvan partijske kontrole u kojima se – i dalje potiho – ponešto moglo i slobodnije reći, napisati ili napraviti i to uglavnom u oblasti kulture, dok je većina javnog djelovanja i dalje bila čvrsto usmjerena matricom naslijeđenih jugoslavenskih vrijednosti, zajedničkih svim republikama bivše države. Važno je naglasiti da ni navedeni zakloni od svemoći partijsko-državnog aparata nisu bili oaze svjesno darovane samoupravne slobode, kako se danas želi reći, nego neželjena posljedica postupne degradacije sustava koja je započela iznuđenim izmišljanjem samoupravljanja. Koliko su te “slobode” bile široke, svjedoče slučajevi hrvatskih komunista poput Ivana Šibla, Većeslava Holjevca ili Franje Tuđmana koji su u mjeri u kojoj su napuštali svoju anacionalnu fazu i nacionalno se osvješćivali, postajali predmetom obrade represivnog sustava, u izgradnji kojeg su i sami sudjelovali. Sudbina političkih neistomišljenika koji nisu imali partijski “pedigre”, bila je neusporedivo teža.

Komu treba mit o komunističkom utemeljenju Hrvatske

Kako se Jugoslavija mijenjala i kasnije urušavala, s njom su se mijenjale odnosno propadale i njezine vrijednosti. Prvo je silom prilika odbačen boljševičko centralistički model društva i zamijenjen također rigidnim samoupravnim titoizmom, sustavom u kojem ste mogli kritizirati staljinizam, ali ne i jugoslavenske komuniste. Kao posljedica raskida iz 1948. nastala je i vanjskopolitička praznina koja je ubrzo nadomještena izmišljanjem Pokreta nesvrstanih, nove Titove pozornice na kojoj “naš velikan” nije morao biti u sjeni “velikog Staljina”. Samoupravljanje, nesvrstanost i jugoslavenska država postali su i sve do pred raspad bivše države tvorili trolist vrijednosti na kojima je počivala ta zemlja.

S obzirom da su pri kraju jugoslavenske ere prvo “nagriženi”, potom i odbačeni, kako ekonomski neučinkovito i najvećim dijelom tek deklarativno samoupravljanje tako i megalomanski i nerealni koncept nesvrstanosti, na braniku bivše države ostali su samo oni koji su se okupili oko jugoslavenstva kao posljednjeg i najžilavijeg ideala iz Titovog doba. Oni danas nisu, (a znatnim dijelom nikada nisu niti bili) ni komunisti, ni neokomunisti, još manje boljševici, iako bi se da mogu, rado poslužili nasilnim metodama navedenih sustava. Većina je njih na “Titov put” kročila isključivo zbog jugoslavenstva koje su shvaćali kao poželjni represivni korektiv hrvatstva (zagovornici jugoslavenskog federalizma), ili čak kao njegovu potpunu negaciju (jugoslavenski nacionalisti i unitaristi). U samostalnoj Hrvatskoj ovim se jugoslavenskim državotvorcima poniknulim u partijskim redovima pridružilo nekoliko mlađih naraštaja apatrida. Kako se sljedbenici ovog (neo)jugoslavensko-(a)nacionalnog saveza smatraju nadređenima prizemnostima pojedinačnih nacionalnih jugoslavenskih identiteta, nije im draga pomisao ni na jedan od ovdašnjih zasebnih nacionalnih kolektiviteta. Ipak, najveći problem im je Hrvatska i to zbog “ekstremnog nacionalizma” te nesklonosti političkim rješenjima s predznakom “Regije”. Unatoč prividu anacionalne svijesti, a pod utjecajem dominantnih starijih jugo kadrova, politički prostor ove skupine jasno je omeđen granicama pokojne države, s posebnim naglaskom na jedinstvo štokavskih krajeva, jer mi se “međusobno razumijemo”. Ovom je – na strateška mjesta u javnom životu, dobro raspoređenom društvu – svaka Jugoslavija, zbog svoje multietničnosti, u humanističkom, ali i praktično političkom smislu nadređena Hrvatskoj, koju kao državu oslonjenu na suverenitet hrvatskog naroda, već samim time smatraju šovinističkim projektom, ili bolje rečeno neprimjerenim političkim ispadom.

Priprema za nova “preformiranja” i “žestoka razlaganja” hrvatstva

I tu počinje problem ove neformalne skupine, s obzirom da djeluje u okolnostima samostalne Hrvatske, koja je za njih neželjeno i neprijateljsko okruženje. Stoga su kao i njihovi komunistički prethodnici prinuđeni prikrivati svoje prave namjere, pa kako još uvijek nije politički isplativo otvoreno zazivati pokojnu državu, oni to čine na razne posredne načine. Najčešće se pozivaju na međuetničku toleranciju što im služi kao razlog za zagovaranje Regije, kao da se nacionalnu i općenito političku snošljivost ne može njegovati i unutar Hrvatske. No za to bi bilo nužno da se svi, pa i naši Jugoslaveni/apatridi, odreknu vlastitih ekstrema, a to se baš ne događa. Naprotiv, čim njihovi predstavnici dođu na vlast, iznova ukidaju državna tijela ustrojena za istraživanje poratnih zločina, te i dalje slave „humanizam“ jugoslavenskog “antifašizma” koji je te pokolje osmislio i proveo.

Posebno su ponosni na “antifašističke temelje” Hrvatske u čemu ne bi bilo ništa lošeg kada bi oni zaista i postojali. No pozivanje na ove nepostojeće fundamente hrvatske državnosti nije izraz hrvatskog ljevičarskog domoljublja kako se želi prikazati,, nego još jedan od poteza ove grupacije zamišljen s „figom u džepu“. Tradicija ZAVNOH-a je naime janusovska, dvostruka. S jedne strane ona je kratko vrijeme bila umjereno državotvorna, hebrangovska i na nju se ovi krugovi pozivaju kada žele zadobiti nacionalni legitimitet. Bez nje bi kao ostatci u ratu poraženog i neomiljenog jugoslavenstva u samom startu bili eliminirani iz političkog života. Nakon što tako kupe ulaznicu za hrvatsko tržište političkih ideja, opet nastavljaju po starom.

U drugom i odlučujućem koraku, njihovo apokrifno “antifašističko hrvatstvo” pokazuje osobine zavnohovskog naličja, tj. kasnijeg – samo po imenu hrvatskog – ZAVNOH-a, poznatog po čvrstoj i bezuvjetnoj uglavljenosti u jugoslavensku državu i progonu hrvatstva. Zazivanje ZAVNOH-a prema tomu ne predstavlja izraz hrvatskog ljevičarskog domoljublja, nego pokušaj da se pod domoljubnom maskom Hebrangova ZAVNOH-a stekne lažni nacionalni legitimitet a potom neprimjetno sklizne u najgoru zavnohovsko – jugoslavensku bakarićevštinu s pozicija koje rigaju vatru po procesima hrvatskog osamostaljenja. Shodno tomu u njihovoj su vizuri „devedesete“ prikazane kao razdoblje šovinističkog mraka, kojemu suprotstavljaju, gle čuda, multietničku idilu“ Jugoslavije. Domoljubno, zar ne? Tako jugoslavenska nagnuća naših bivših partijskih simpatizera i mlađih im anacionalnih suputnika, javnosti bivaju prigodno upakirana kao „istinska“ demokratska i domoljubna alternativa „ekstremnom“ hrvatskom nacionalizmu.

Ako prihvatimo tumačenje da je Hrvatska stvorena 1945., Domovinski (“Tuđmanov”) rat i Hrvatska nastala nakon pobjede u tom sukobu, nisu ništa drugo nego potpuno nepotrebni šovinistički eksces i na to ciljaju ljevičarski „domoljubi”. Kao što je “hrvatsko ljevičarsko antifašističko domoljublje” potpuno lažna kategorija, lažna je i milozvučna “demokratska” kritika hrvatskog “ekstremizma” devedesetih koja se na njega nadovezuje. Niti to nije pokušaj dosljedne kritike hrvatskih negativnosti iz ratnih godina, nego, kao i dreka oko ZAVNOH-a, sredstvo ocrnjivanja procesa hrvatskog osamostaljenja od Jugoslavije. I ljevičarsko “domoljublje” i kritika tuđmanizma, samo su poluge revizije povijesti kojima se Hrvatsku želi okrenuti unatrag, prema “dobroj” jugoslavenskoj prošlosti. To su u domoljubno demokratski celofan umotani jugoslavenski državotvorni otrovi, koje se nastoji ubrizgati u temelje hrvatske državnosti nastale osamostaljenjem od Jugoslavije ne bi li se ove tako rastočilo. Vrhunac ove puzajuće neojugoslavenske agresije predstavljaju teze o fašizaciji današnje Hrvatske koje se recikliraju svaki put kad neki društveni procesi u Hrvatskoj krenu za njih neželjenim smjerom.

Dvoličnost “antifašističkih” mjerila najvidljivja je po tomu što, u isto vrijeme dok optužuju Tuđmana za zločinačke pothvate i zagovaraju pravdu za svaku žrtvu pojedinačnih zločina hrvatske strane počinjenih u sukobu devedesetih godina prošlog stoljeća, goleme i ni sa čim u Domovinskom ratu usporedive sustavne ratne i poratne komunističke zločine prikrivaju otrcanom frazom o “okretanju budućnosti” ili, ako ih već moraju spomenuti, onda ih minimaliziraju tvrdnjom da se radilo o nekontroliranoj osveti. A, uz dužno poštovanje prema svakom u ratu ugašenom ljudskom životu, sve žrtve hrvatskih zločina Domovinskog rata stale bi u u jednu, prema kriterijima Titovih umjetnika zločina, omanju grobnicu, koju se ne može niti usporediti s nekoliko tisuća masovnih stratišta kakva su titoisti ostavili iza sebe.

Cilj ove interesne skupine je redefinirati hrvatsko povijesno sjećanje metodom instaliranja antifašističkog mita u njegovu srž. Time bi, vjeruju, potpuno razvodnili hrvatski identitet i pripremili ga za nova, bakarićevski rečeno, “žestoka” anacionalna “preformiranja” i “razlaganja”. Shodno vremenu u kojem živimo, hrvatstvo ne bi kao u Titovo vrijeme bilo pretapano u klasni kolektivitet, nego bi bilo rastočeno uz pomoć radikalnog individualizma karakterističnog za današnji ekstremni liberalizam. Ovaj put to nije moguće provesti pokoljima i otvorenom represijom, pa se kao najbolje sredstvo primjereno današnjim okolnostima nadaje “meka sila”, tj. obrazovno medijski preodgoj.

Egon Kraljević

NAPOMENA: Izvorno objavljeno u časopisu Politički zatvorenik 274, 275/2018

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo