D.Pešorda: Kršćani na kušnji

Stanoviti je John Allen Chau  pokušao širiti Božju riječ među pripadnicima zaštićenog plemena koji žive na otoku Sjeverni Sentinel izolirani od civilizacije. Oni su ga ubili jer napadaju svakog tko se približi njihovu otoku. Inspiriran tim tragičnim slučajem, Mato Kapović, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na svom je Facebook profilu napisao: ”Došo  naviještat Isukrsta da bi shvatio da Andamanci nisu baš zainteresirani.” Ne ulazeći u profesorovu pravopisnu razbarušenost i misaonu plitkost, moram primijetiti da komentar iznimno zlurad, čisto u ljudskom smislu.

  Prije smrti, svjestan gdje odlazi, Chau je napisao roditeljima: ”Molim vas, ne ljutite se na njih ako me ubiju. Umjesto toga, živite svoj život i slušajte Isusov poziv, a mi se ponovno vidimo na drugoj strani. Ovo nije besmislena stvar – vječni životi domorodaca su u pitanju i jedva čekam da ih vidim oko Božjeg trona kako ga na svojem vlastitom jeziku štuju baš kao što piše u Otkrivenju 7:9-10.” Različiti ljudi, različite poruke. Međutim, svakom časnom čovjeku intuitivno je jasno da je ljudskije svoj život dati za nešto nego se zlurado radovati tuđoj smrti.

  Svoje junake, premda nešto drukčije, ima i novinarka Jutarnjeg lista Ivanka Toma. To su tri žene i jedan svećenik. Oni se, misli Toma, korumpiranom i primitivnom okruženju usprkos bore za pravednije i bolje društvo. Tri žene su Lora Vidović, Nataša Novaković i Ivana Ninčević Lesandrić, a svećenik je, naravno, Tvrtko Barun. O njemu Ivanka Toma kaže: ”I, na kraju, jedina osoba koja mržnjom, nesnošljivošću i strahom inficiranom narodu otvara oči i ukazuje na patnje izbjeglica koje prolaze kraj nas, a mi ih ne vidimo ili ih u strahu prokazujemo, jest isusovac Tvrtko Barun. No, i on je sam. Živi kao neželjeno dijete pod krovom majke Crkve i tu je samo zato što nema gdje drugdje biti i svi se prave kao da ga nema.” Na stranu sad što Barun udobno živi ”pod krovom majke Crkve”, puno udobnije nego prosječni građanin ove zemlje – iz kojega je vražjeg prsta Ivanka isisala da hrvatski narod inficiran ”mržnjom, nesnošljivošću i strahom”!? Iz Pupovčeva?

  Barun možda zaslužuje divljenje Ivanke Tome, no kao svećenik je podbacio. Zar nije glavna misija kršćanskog svećenika širiti riječ Božiju, baš kao što je i tragično stradali Chau htio? Uostalom u Novom je zavjetu zapisano:  ”Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Idite i učinite sve narode mojim učenicima. Krstite ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 18-19) Pomažući migrantima, Barun možda čini dobra i boguugodna djela, međutim ne propovijeda kršćanstvo niti pokušava preobratiti muslimane na kršćanstvo. A morao bi ako želi slijediti Krista. Međutim da jest bio bi napadnut sa svih strana, a možda bi ga i Crkva odbacila.

  Baš kao što se sprema odbaciti formulaciju ”I ne uvedi nas u napast” iz Očenaša. Kažu, ne uvodi nas Otac u napast nego Sotona. To je točno, međutim malo je čudno da se nitko tijekom protekle dvije tisuće godina nije sjetio mijenjati Sveto pismo!? Evanđelja su do nas došla na grčkom jeziku, i točan prijevod izvornika, kažu mi znalci, jest:”I ne uvedi nas u napast (iskušenje).” Bog uistinu ne uvodi čovjeka u napast, ali je stvorio kontekst u kojemu je moguće i griješiti. Jer u čemu je slava pravednika ako ne postoji iskušenje!? Bez mogućnosti za grijeh čovjek ne bi bio čovjek. Uostalom, i predloženu zamjena ”I ne napusti nas u napasti” netko bi zloban mogao protumačiti kao traženje Božje podršku u grijehu. Stoga je Očenaš mogao ostati kakav je i bio, jer kada se te stvari počnu mijenjati, onda tomu nema kraja.

  A to, čini se, i jest sukus cijele te stvari. Promjena za promjenom, što na kraju treba dovesti do neprepoznatljivosti onoga što se mijenja. Rastuća neprepoznatljivost svijeta koji nas okružuje izaziva strah i priziva kaos. Kad kaos stari red sroza do neprepoznatljivosti, onda se uvodi novi red, novi poredak. Kršćanin koji ozbiljno shvaća svoju vjeru mora suprotstaviti. I to na dva načina: prvo, ne smije dopustiti osvajanje i destrukciju svoje zajednice; drugo, mora pokušati privesti nevjernike i otpadnike svojoj vjeri. Chau je svoje kršćanstvo očito shvaćao ozbiljno, međutim nije postupio mudro. Vjerojatno je bilo i boljih načina da se širi Božja riječ. Isusovac Barun unaprijed odustaje od širenja Božje riječi i pod krinkom dvojbenog humanizma  de facto pripomaže prodoru islama u ateiziranu Europu.

  Oni koji su kršćani samo u kulturološkom smislu – a takvi su, vjerujem, još uvijek brojniji od protukršćana – za očuvanje kršćanske Europe trebali bi se brinuti još više od kršćana vjernika. Jer ako ne vjeruju u Krista i vječni život, njima je ovo ovdje sve što imaju.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo