Veliki razgovor sa Z. Gavranom o odnosu Hrvatske i srednje Europe

Razgovor s književnikom, publicistom, diplomatom i vanjskopolitičkim stručnjakom Zdravkom Gavranom (3./3.)

Gospodine Gavran, u prvom dijelu ovoga velikog razgovora razgovarali smo o globalnim međunarodnim odnosima, napose na području Europe, te o „mijenjanju svijeta… u njegovim temeljima“ koje je „započelo“. U drugom dijelu razgovor se odnosio gotovo isključivo na jugoistočnu Europu, na tzv. Zapadni Balkan odnosno na stanje i međusobne odnose šest zemalja koje još nisu članice EU-a, a to bi željele postati. U nedavnom „priopćaju“ koji je dala Poticajna skupina za osnivanje Pokreta za hrvatsku budućnost, u kojoj i Vi osobno djelujete, oštro ste se usprotivili stvaranju Zajednice sveučilišta zapadnoga Balkana odnosno ponovnom „utrpavanju“ Hrvatske u balkanski okvir na u bilo kojem pogledu. Mislim da je to pozicija svih hrvatskih ljudi koji poznaju noviju povijest ili su ju neposredno proživjeli, napose onih koji su proživjeli rat za slobodu i samostalnost Hrvatske: ne želimo se ni na koje posebne načine integrirati u balkanske odnosno jugoistočne strukture – iako prema njima nismo ni neprijatelji ni protivnici. U tom smislu, često se govori da se Hrvatska treba kulturološki i geopolitički repozicionirati tako da ojača svoju pripadnost Srednjoj Europi i da se mnogo jače nego od g. 1918. odnosno 1945. poveže sa srednjoeuropskim zemljama. Kako Vi gledate na tu ideju i na mogućnost njezine realizacije?

Tim pitanjem otvarate novo široko i za Hrvatsku perspektivno područje političkog razmišljanja i djelovanja. Ideja srednje Europe zvuči sjajno, i sigurno je da svaki „normalan“ Hrvat pozdravlja i podupire pozitivne aktivnosti u tom smjeru. Ona ima svoje zemljopisne i povijesne, kulturološke i duhovne dimenzije, ima i svoje prometne, gospodarske i energetske aspekte, a može se govoriti i o sigurnosnim, pa dakle i o „geopolitičkim“ dimenzijama. Srednja Europa sve se više promatra i kao područje na kojem su najjači otpori „federalizaciji“ (snažnijoj političkoj integraciji) EU-a. No da bi se o njoj kao „opipljivoj“ opciji za budućnost, ali i kao suvremenoj zbilji, išta ozbiljno reklo, mora se najprije razbistriti sadržaj i opseg toga pojma te sagledati kakvo je stvarno stanje u dotičnom području i u njegovim odnosima prema državama, silama i silnicama izvan njega.

Vi dakle pojam Srednje Europe ne uzimate zdravo za gotovo?

Rado bih to učinio, ali to ne bi bilo intelektualno korektno. Među nama Hrvatima želja za srednjoeuropskim samoodređenjem preklapa se ponajprije sa žalom za onom situacijom kakva je postojala prije 29. listopada odnosno 1. prosinca 1918. Riječ je bila prvo o raskidu stoljetnih sveza hrvatskih zemalja s habsburškom krunom odnosno s pripadnošću zajedničkom carstvu koje je na svom vrhuncu, prije I. svjetskog rata, obuhvaćalo golema područja između Južnog Tirola na Zapadu, Galicije (velikoga zemljopisnog područja koje je danas podijeljeno između Poljske i Ukrajine) na istoku, južne Poljske s Krakowom kao metropolom na sjeveru i Bokom kotorskom na jugu. Iako su Hrvati imali i teških i bolnih i pogubnih iskustava tijekom svoje podvrgnutosti Beču, a isto tako i Pešti, te su dugo vodili političke bitke, kovali urote ili dizali pobune s ciljem oslobađanja od njih, iskustvo i povijesno pamćenje koje se nataložilo od trenutka prelaska iz njihove u beogradsku orbitu prije stotinu godina, pa sve do oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske u Bljesku i Oluji 1995. odnosno do dovršetka mirne reintegracije istočne Slavonije, zapadnoga Srijema i Baranje 1998., stvorilo je u međuvremenu sasvim drugu i drukčiju percepciju i prevrjednovalo neka temeljna prethodna povijesna iskustva. Otkrivalo se je počevši od 20-ih godina prošloga stoljeća pa nadalje da smo imali sve više razloga žaliti za onim što smo prethodno bili odbacili, a to je, slikovito i ne-slikovito rečeno, K&K monarhija, tj. Austro-Ugarska.

Dopustite mi s time u svezi moju osobnu pripomenu. Niti je od 1102. do 1918. sve bilo dobro, niti je od 1918. do 1991. sve bilo loše. Ni u današnjoj hrvatskoj državi nije sve ni dobro niti je sve loše. Radije govorimo o lancu uzroka, razloga, partikularnih motiva, okolnosti, vanjskih utjecaja, koincidencija, širih procesa, ideologija i krupnih povijesnih što uspjeha, što neuspjeha, što pobjeda, što poraza. Te razlučujemo ono što je imalo prvorazredno značenje od onoga što je drugorazredno ili trećerazredno. U povijesti, u politikama i državnim formacija, u društvima pa i u samim ljudima pomiješano je i dobro i loše. Stvar je u tomu da se jedno i drugo odmjeri mjerilom što objektivnih rasudba, što „subjektivnih“ sadašnjih potreba, mogućnosti i procjena. A po tom mjerilu, i za onih prvih 900 godina, i za obje Jugoslavije, a i za ono „između“ njih dviju, može se s pravom izgovoriti riječi koje je asirski kralj Baltazar ugledao ispisane na bijelom zidu, a koje mu je (zatočeni) mladi židovski prorok Daniel protumačio ovako: „Mene, Mene, Tekel, Parsin.“ Mene, mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima. (Dn 5,26-28)“

Ukratko, bez idealiziranja povijesno ostvarenih političkih oblika u srednjoj Europi, ali s pojačanom naklonošću prema njezinu eventualnom novom i boljem nego nekoć profiliranju, nužno je toj ideji pogledati otvoreno u oči i razmotriti što se pod time misli, kako bi to izgledalo, i koliko se naše zamisli i interesi poklapaju sa zamislima i interesima drugih na tom području. Najprije treba definirati o kojemu je području točno riječ.

Različitost pozicija u srednjoj Europi

Da, opseg toga područja nije do kraja određen. Općenito bi se moglo reći da se misli na široku povlaku između Jadrana i Baltika, u zemljopisnom smislu, te na izrazito ili pretežno kršćansko-katolički i identitetsko-tradicijski profilirane kulture odnosno identitete i povijesna pamćenja na tom potezu…

U osnovi bi to bilo to, ali što bi to konkretno značilo za danas i sutra, i što bi u užem ili širem opsegu ozemlja uključivalo, ili isključivalo, suzuje ili širi to područje do točke da se može i takvo polazište jako relativizirati. Kao prvo, granice Austro-Ugarske, kao povijesno potvrđenog opsega i prototipa srednje Europe, ne poklapaju se s današnjim državnim granicama. Kao drugo, teško je odrediti granice srednje Europe prema zapadu i prema istoku. Ulaze li u njih, recimo, Slovenija i Austrija; nedvojbeno da. „Problemčić“ se javlja s tršćanskim i udinskim područjem te Južnim Tirolom, koji je već dosta dugo u Italiji. Nadalje, i Njemačka se dijelom nalazi na tom području, što zemljopisno, što kulturološki, na pojednostavljeno rečeno, usudio bih se ustvrditi da je neovisno o medirijanima srednjoj Europi bliska, i uvelike pripadna, Bavarska, a da to po mnogočem, osim po zemljopisnom položaju, nije istočna Njemačka, kao što to po mentalitetu i identitetu nisu doduše ni dijelovi sjeverne Poljske, okrenuti prema Baltiku i bitno određeni pozicijom između Njemačke i Rusije odnosno baltičkih i nordijskih zemalja, povijesno pojačano orijentiranih što prema Parizu, što prema Moskvi (prisilno), što prema Londonu i Washingtonu, kao dalekim „saveznicima“.

I kod Slovenaca bivši ministar vanjskih poslova te političar i politički teoretičar Dimitrij Rupel tumačio je sredinom 90-ih Slovencima da se njihova „dežela“ nalazi „med Prusi in Rusi“, tj. između Prusa (Nijemaca, Germana) i Rusa, iako je Rusija od Slovenije prilično daleko. Ujedno, Slovenija je tada sebi pridavala važnost kao kopnena spona između Italije i Mađarske odnosno panonskog bazena. Kako je sjeverno od nje vojno neutralna Austrija, inzistirali su kod g. Brzezinskog, kojeg su pozvali u goste, na sljedećemu: Ako Sloveniju ne primite u NATO, kako mislite svoje trupe u slučaju potrebe prebaciti iz Italije u Mađarsku? I kada su mu opetovanjem tog pitanja dosadili – a on tada još nije mogao pozitivno odgovoriti da će Slovenija biti primljena u NATO – odbrusio im je: Čujte, ako nam baš bude nužno prebaciti vojne snage iz Italije u Mađarsku, okupirat ćemo vas!

No, dobro, tom anegdotom želim samo posvijestiti različitost pozicija koje postoje u srednjoj Europi, a koje se i u geopolitičkom smislu drastično pokazuju na planu borbe Slovenaca da im se prizna pravo na uski morski koridor radi neometane plovidbe između svojih teritorijalnih i međunarodnih voda. U drastičnoj i teško zamislivoj situaciji, no nikad se ne zna, ako se oni recimo, hipotetski, jednom priklone Rusiji kao vojnom savezniku, a Hrvatska ostane u NATO-u, i te kako će biti važno hoće li ruski ratni brodovi moći do koparske luke doploviti (legalno) kroz međunarodne i slovenske vode, ili će morati tražiti dopusnicu od Hrvatske… Nastranu da stavimo kumulirani i sebični slovenski nacionalizam, odnosno „klaustrofobiju“, koja je glavni uzrok svem to doista nepotrebnom natezanju koje, bez izgleda da bude u dogledno vrijeme riješeno, silno opterećuje naše međusobne odnose već četvrt stoljeća. I koje može zakočiti Hrvatsku u žuđenom ulasku u schengensko područje, pa čak i „odgurnuti“ ju prema Balkanu u slučaju mogućih „diferencijacija“ unutar EU-a odnosno djelomičnog raspada Unije. Već sada, „schengenska“ je žilet-žica na slovensko-hrvatskoj i mađarsko-hrvatskoj granici…

Ideja dakle o bliskosti, zajedničkim interesima i razumijevanju među srednjoeuropskim narodima i državama nužno nailazi na brojne zaprjeke u praksi. Svaka nacija gleda na tu ideju kroz svoju prizmu. Kada s poviješću upoznat Hrvat, primjerice, govori o srednjoj Europi, ima ponajviše pred očima takozvani „Jagelonski pojas“, kakav se formirao između Baltika i Jadrana s litavsko-poljskom dinastijom Jagelovića, te potrajao od 1490. do Mohačke bitke (poraza) 1526., kada se raspao, a Hrvatska odabrala Habsburge za novu tuđinsku vladarsku dinastiju. No kada Poljak sjevernije od područja Krakowa kaže „srednja Europa“, tada mu njegovo povijesno pamćenje i geopolitičko gledište okreću pogledu više u smjeru Crnoga negoli Jadranskog mora, sukladno geopolitičkom terminu „medzumorie“. Njime se poslužio otac obnovljene poljske države, general Pilsudski 1921., kada je poljska vojska izvršila invaziju na Rusiju, a pojas između Baltičkoga i Crnoga mora (Galicija, Ukrajina) razumjela kao svoju zonu osobitog interesa te kao obrambeni štit prema Rusiji.

Poljska je u povijesti bila i osvajačka sila prema Ukrajini, isto tako i prema Litvi (spram koje je vrijedilo i obrnuto); sudarala se i s ukrajinskom samobitnošću i s ruskim pretenzijama i s germanskim „Drang nach Osten“ i sa švedskim invazijama. Slavila je Napoleona zbog pohoda na Moskvu, ali je sličan Hitlerov pohod skupo platila. Rivalstvo poljskog i ruskog naroda odnosno njihovih vladara traje stoljećima. Stoga bi bilo iluzorno očekivati da će poljski geopolitički romantizam i realizam najednom dati prednost povezivanju u smjeru Jadrana, a zanemariti druge važne dimenzije, samo zbog toga što sve više Poljaka dolazi ljetovati na hrvatski Jadran, ili zato što smo mi dva izrazito katolička naroda, ili zato što je dio naših predaka, tzv. Bijeli Hrvati, nekoć živio, prije doseljenja ovamo, na području južne Poljske… Time samo djelomice oslikavam „tvrdu“ činjenicu da se gledišta i prioriteti jako razlikuju od jednog do drugog srednjoeuropskog naroda…

Srednja ili središnja Europa

Vratimo se na određenje srednje Europe. Naznačili ste moguće granice prema zapadu i neke međusobne razlike ili čak antagonizme. Kako je s „razgraničenjem“ srednje Europe prema sjeveru, istoku i jugoistoku?

Poljska skupa s trima malim baltičkim zemljama dijeli, bar djelomice, baltičku pripadnost i usmjerenost, koja uključuje i pojačanu suradnju s nordijskim zemljama. Estoniju čak neki svrstavaju među nordijske zemlje, zbog jake gospodarske povezanosti s njima, osobito zbog važnosti Finske kao investitora, pa i zbog jezično-kulturološke bliskosti. Izrazitu katoličku većinu imaju Poljska i Litva, Latvija ima evangeličko-luteransku većinu te, osim katolika, i snažnu prisutnost pravoslavlja, a Letonija ima zanemariv broj katolika, sa čak 70 posto ateista i onih koji se o tom nisu očitovali, s pojedinačno najjačom rusko-pravoslavnom (16 %) i evangeličkom (10 %) Crkvom. Te dvije posljednje zemlje s osjetnim udjelom pravoslavlja odnosno ruske manjine te s neposrednom granicom prema Rusiji duhovno su bliže većinski protestantskim zemljama sjevera ili pravoslavnoj Rusiji negoli onomu profilu kakav zamišljamo kada govorimo u srednjoj Europi.

Doda li se tomu za Rusiju iznimno važna ruska eksklava s Kalinjingradom kao središtem, uklinjena između Poljske i Litve i sa za Moskvu strateški važnom ruskom obalom na Baltiku, te snažna prisutnost i utjecaj i geoekonomski interesi Njemačke i drugih država (riječ je pojasu negdašnjega Hanzeatskog saveza, lancu gradova i luka, proizvodnje, razmjene, zajedničkih pravila i standarda, koji je na zapadu počinjao s Londonom, a na istoku sezao sve do Sankt Peterburga i Velikog Novgoroda), razumjet će se da sve četiri zemlje moraju svoju geopolitičku orijentaciju određivati znatno, ako ne i bitno na drugim i drukčijim pretpostavkama negoli, recimo, Hrvatska i Austrija. Njihov obzor svakako je drukčiji od srednjoeuropskoga obzora kakav je nama pred očima.

Potrebno je iznijeti poradi definiranja pojma srednje Europe i jezičnu napomenu. Mi u samom nazivu slijedimo logiku njemačke riječi Mitteleuropa, dok engleski za to upotrebljava izraz Central Europa. Razlika u značenju naoko je zanemariva, no taj engleski izraz inače bismo preveli kao središnja Europa. Kod slične terminološke analogije imamo njemački izraz za „srednji vijek“, Mittelalter, koji na engleskom ne glasi Central Ages, nego Middle Ages. Zanimljivo! U pitanju je naime to je li riječ o srednjoj ili o središnjoj Europi. Razlika u značenju može imati i dalekosežno geopolitičko značenje. Riječ „srednja“ definira stanje „između“, kao što je „srednjim vijekom“ označeno dotad neimenovano razdoblje između staroga i novoga vijeka. Riječ „središnja“ ima pak značenje jezgrenog dijela kontinenta! S time je povezano i pitanje govorimo li o tom području poglavito kao o zemljopisnoj i geopolitičkoj, ili kao o povijesno-kulturološkoj kategoriji. Ako se odlučimo za značenje „srednji“, na važnosti dobiva ono između čega se srednja Europa nalazi („med Prusi in Rusi“); ako se odlučimo za pojam „središnji“, tada je težište na samom tom području, a ne na područjima između kojih ono postoji ili nastaje.

To leksičko razlučivanje ima za posljedicu i dva različita vidika: pozitivni i negativni. Pozitivni bi bio stvaranje prostora pojačane suradnje međusobno ne samo zemljopisno bliskih naroda neovisno o širem okruženju u kojem se nalaze; negativni bi bio razvijanje takve suradnje ovisno o tomu prema komu je, ili protiv koga je, ta suradnja usmjerena. To se dobro vidjelo u početnim raspravama o Inicijativi „Tri mora“: treba li samo razvijati suradnju uključenih država, ili sve one trebaju imati ulogu vojnoga proturuskog bloka ili političkoga bloka unutar EU-a suprotstavljenoga „staroj Europi“. Kao što je poznato, srednjoeuropskom krugu zemalja u toj su inicijativi pridružene Rumunjska i Bugarska.

Sa svime tim povezana je i ideja zajedničke obrane i sigurnosti, napose u okviru NATO-a, koji je i dalje zapravo jamstvo sigurnosti i samog EU-a. U tom smislu važno je nadasve čvrsto partnerstvo s SAD-om, koji po tom ključu i jača svoju ulogu, pa i upotrebljava to područje za vojno-taktička i vojno-strateška nadigravanja s Putinovom Rusijom. SAD-u su za pojačanu potporu na planu obrane i sigurnosti spram moguće ruske ugroze baltičke i srednjoeuropske države, osobito Poljska, uzvratile recimo sudjelovanjem u vojnim angažmanima u Afganistanu i Iraku te na druge načine. Istodobno, Mađari, Slovaci i Česi uglavnom ne doživljavaju Rusiju kao prijetnju. Slično tomu, po Pewovu istraživanju iz 2017., čak 56 posto Bugara i 52 posto Rumunja smatra da je snažna Rusija potrebna kako bi „bila protuteža utjecaju Zapada“. A u toj regiji, isto tako i u jugoistočnoj Europi, sve je prisutnija Kina, u čijem se kapitalu nalaze korisne dopune i poticaji za gospodarski rast, tranzit i trgovinu, pri čemu podosta slabi oprez prema dugoročno sve jačem kineskom gospodarskom utjecaju i ukupnom utjecaju koji jača s trgovinskim i investicijskim prodiranjem…

Što se druge strane tiče, Kremlj pokušava plasirati, kao propagandni „narativ“ (u sklopu pojačanog „hibridnog rata“), tezu po kojem srednja Europa mora odabrati između dekadentnih zapadnih vrijednosti koje nameće Zapad – posvemašnji pluralizam vrijednosnih sustava uz protežiranje onih liberalnih, moralni relativizam, homoseksualni brakovi i posvajanje djece, rodno-neutralne imenice, pretjerana „politička korektnost“, kažnjavanje za razne oblike novoproglašene „diskriminacije“ itd. – i tradicionalnog, „kršćanskog“ načina života i moralnog kodeksa, kakav se osnažuje u Rusiji, skupa s osnaživanjem Ruske pravoslavne crkve. No na sve to treba gledati sa zrnom soli. Militarizacija Rusije, velika ulaganja u nova oružja i izvoz oružja raznim režimima, autokratske značajke vlasti, prljavi poslovi, ograničavanje građanskih sloboda, pa čak i misionarskog djelovanja Katoličke crkve i protestantskih crkava i sljedba, sigurno nisu odlike zemlje koja osobito drži do kršćanske slike svijeta. Jednako takvom odlikom nije ni stopa od čak 480 pobačaja na tisuću porođaja u Rusiji – po čemu ona izrazito premašuju čak i najliberalnije zemlje Europe i SAD-a, i to unatoč činjenici da je ruski narod zahvaćen opasnim procesom smanjivanja stanovništva.

Važnost Podunavlja za Austriju i Njemačku

Vratimo na temu određivanja istočnih granica srednje odnosno središnje, kako ste tu dvojakost naznačili, Europe…

Da, istočnu granicu srednje Europe (ostat ću kod toga uvriježenog naziva) ne će biti nimalo lako odrediti, iz više razloga. Razmotrimo to na primjeru najstarijeg oblika srednjoeuropskog povezivanja – Srednjoeuropske inicijative (SEI), kojoj je ove godine drugi put predsjedala Hrvatska (prvi put bilo je to prije 20 godina, u članstvo je ušla na skupu u Beču 1992.) , a Austrija odlučila iz nje izaći. Najprije je u studenomu 1989. bila u Budimpešti ustanovljena „Kvadrigonala“, s članicama Austrijom, Italijom, (bivšom) Jugoslavijom i Mađarskom. Njezin tadašnji cilj bio je prevladavanje ili bar ublaživanje blokovske podjele. Kada se zatim raspao komunistički blok, narasla je 1991. na šest članica („Heksagonala“), pridružile su se Čehoslovačka i Poljska, a već 1992., s raspadom Jugoslavije, u članstvu su se kao nove države našle Slovenija, Hrvatska, BiH i Makedonija. Otada je organizacija narasla na 18 (uskoro: 17) članica, među kojima su i zemlje koje inače ne smatramo srednjoeuropskima: Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Makedonija, Albanija, Kosovo, Crna Gora, te, ako se izuzme Vojvodina, Srbija. Niz zemalja koje smatramo balkansko-orijentalnima ili istočnoeuropskima našle su se okupljene u srednjoeuropskom društvu.

Postoje tu i neki drugi aspekti, koji još više otežavaju određivanje istočne granice odnosno „limesa“. Dijelovi Ukrajine i Rumunjske pripadali su do 1918. Austro-Ugarskoj, imali su izraženu njemačku, mađarsku i neke druge manjine čiji su matični narodi srednjoeuropski te brojčano snažnu židovsku manjinu, koja je na žalost desetkovana u Holokaustu. Ti su dijelovi, napose gradovi, kulturološki, urbanistički itd. oblikovani kao tipično srednjoeuropski. Kada sam g. 2000. bio na skupu Radne zajednice podunavskih regija u bugarskom gradu Ruse, na južnoj obali Dunava, nedaleko od Bukurešta s druge strane, ugodno sam se iznenadio vidjevši da je to tipičan, kultiviran srednjoeuropski grad. Rekli su mi: Da, kao grad-luka na Dunavu Ruse je imao razvijenu trgovinu i tranzit te živu razmjenu s Austro-Ugarskom i utoliko je prigrlio i mnoge sadržaje srednjoeuropske kulture te se uzdignuo na mitteleuropsku razinu.

Navest ću još jedan primjer da oslikam višedimenzionalnost pojma „srednja Europa“. Kada sam u siječnju 1990. umjesto pozvanoga Franje Tuđmana, predsjednika još neregistriranoga HDZ-a, bio u Grazu na skupu (buduće) hrvatske, ne-komunističke oporbe, ondje me je dočekao kao domaćin i organizator Johann Dengler iz Austrijske pučke stranke. On je prethodno bio više godina austrijski konzul u Zagrebu, a poslije sam čuo da je surađivao i s njemačkom službom BND. Čim sam došao, on je preda me tutnuo nekakve shematske zemljovide o „Podunavskoj federaciji“ i nastojao mi protumačiti važnost te ideje. Bio sam zbunjen. Očito je bilo da je polazna ideja svojevrsna obnova Austro-Ugarske, no nikako nisam mogao dokučiti kako bi to u stvarnosti izgledalo. Osim toga, primarno sam očekivao potporu ideji samostalne Hrvatske, a ne novo zapetljavanje u neku fantomsku regionalnu „(kon)federaciju“ … Poslije sam otkrivao koliko je za Austriju bio i ostao važan Dunav i Podunavlje, a sve je više postajao važan i utjecaj Austrije, naravno i Njemačke, na čitavu prostoru jugoistočne Europe, što se danas pokazuje i na primjeru dobrih odnosa austrijske vlade s Beogradom, pa čak i s Banjom Lukom.

V4

Najprepoznatljiviji i ujedno najuži oblik srednjoeuropske suradnje jest Višegradska skupina, V4, u kojoj su Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska. Može li se taj okvir proširiti na glavninu srednje Europe, bilo to po zemljopisnom, bilo to po povijesno-kulturološkom kriteriju?

Tu se već pokazuje prvi problem. Države V4, povezane u taj oblik regionalne suradnje još od 1991., koji su poslije unijele u EU kada su 2004. istodobno postale njegove članice, davno su već odlučile da ga ne će širiti, iako ih je svaka od nekoliko okolnih zemalja pojedinačno pokušavala nagovoriti da i nju prime u društvo. Njihovo je objašnjenje ovo: Ako učinimo samo jedan korak, navalit će po načelu „presedana“ (ako može X, zašto ne možemo i mi?!) i ostali, pa ćemo na kraju dobiti glomazno mnoštvo, neki novi „SEI“, a to ne želimo. V4 stoga ostvaruje suradnju sa susjedima isključivo u selektivnom obliku V4+, dakle ovisno o potrebi i prigodi – sada sa Slovenijom i(li) Hrvatskom, sada s Austrijom ili Rumunjskom, sada s nekom drugom ili drugima.

Geoenergetski interesi SAD-a i Rusije u srednjoj Europi

Države V4 često se spominju kao manje ili više problematične u kontekstu EU-a, u smislu da pružaju otpore određenim zajedničkim politikama, da u pojedinima, osobito u Mađarskoj i Poljskoj, jača tzv. i-liberalna demokracija, da ne poštuju načela vladavine prava, da njihove vlade vode zastupaju „retrogradna“ stajališta u ideološkim pitanjima itd. Jesu li one ideološki i na druge načine doista čvrst blok unutar EU-a, i gdje je pritom Hrvatska?

Te četiri države razvijaju legalan i legitiman oblik suradnje u okvirima EU-a i do neke se mjere međusobno potpomažu. No u svemu složne, pogotovo jedinstvene, nipošto nisu. Kada se prije četiri godine konzervativna i antikomunistički orijentirana poljska vlada usprotivila postavljenju Donalda Tuska, lijevo-liberalnog poljskog političara i bivšeg komunista, što li sve, za predsjednika Europskog vijeća, ostale tri vlade članica V4 nisu se s njom solidarizirale. Poljska je ostala sama protiv 27. No to je samo površni pokazatelj pragmatičnosti koja najčešće razjedinjuje i bliske saveznike. Dublji su problem stanoviti međusobni antagonizmi, pa na unutarnjem planu imamo situaciju 2+2: Poljska je bliska Mađarskoj, a Češka Slovačkoj. No ni u tim kombinacijama odnosi nisu nimalo jednostavni. Zna se da je Poljska izrazito proturuski postavljena, svjesna moguće ugroze s istoka, za što ima jake povijesne i geopolitičke razloge, a da se Mađarska, iako i ona dijeli neka takva povijesna iskustva, pod Orbanovim višegodišnjim vodstvom prilično proruski postavlja, iz pragmatičnih razloga odnosno iz određene nužnosti.

Ili pogledajmo kako stvari stoje u energetici. Sredinom studenoga u Budimpešti je boravio američki ministar energetike Rick Perry, nastojeći domaćine nagovoriti na kupnju američkoga ukapljenog plina koji bi dolazio iz budućega hrvatskog terminala kod Krka. No ministar vanjskih poslova Péter Szíjjártó ostao je tvrdokoran: budući da je ta cijena za 20 % veća od tržišne, a SAD ju ne želi „spustiti“, Mađar ju je označio kao „nekonkurentnu“. Tako da i zamisao o hrvatskom LNG-u, unatoč snažnu zauzimanju SAD-a, ima i dalje dva velika problema: tko će biti investitor i za koje će tržište pribavljati ukapljeni plin? Nema naime većih potrošača na popisu, a bez njih je upitna i ekonomičnost LNG-terminala. Osim toga, Rusija – koja je s Prvim plinarskim društvom u Hrvatskoj lani ugovorila gotovo enormne maksimalne količine ruskoga plina za višegodišnje razdoblje – već predviđa da bi „Turski tok“ mogao u Mađarsku, preko Bugarske i Srbije, dovoditi ruski plin, čije bi krajnje odredište bilo austrijsko plinsko čvorište Baumgarten. Time se suzuje tržišna potreba za katarskim, američkim ili kojim drugim ukapljenim plinom.

Sve u svemu, srednja Europa poprište je na kojem se ukrižuju i geoenergetski interesi SAD-a i Rusije, a države se i na tom planu sve više ravnaju sukladno vlastitim interesima, zanemarujući po potrebi ili izigravajući proklamirane zajedničke politike koje ih obvezuju na „diverzifikaciju“ izvora energije.

Neki spekuliraju i o mogućem izlasku Mađarske iz EU-a…

Da, Mađarska se po kriteriju bliskosti s Moskvom i ovisnosti o njoj smatra „najslabijom karikom“ u EU-lancu… No ne vjerujem da bi političko re-pozicioniranje bilo u ovom razdoblju realna opcija. Tako je i s drugim članicama V4. U Poljskoj 50 posto anketiranih imaju pozitivno gledanje na EU, dok ih svega 12 posto ima negativno gledanje. Ni vladajući Fidesz u Mađarskoj ni vladajuća Stranka prava i pravde u Poljskoj ne spominju mogući izlazak iz EU-a niti ga zastupaju. Na njih iz „stare Europe“ i s razine EU-a udaraju zbog „autokratizma“, „populizma“ i sličnih razloga kao što su navodno narušavanje „vladavine prava“, nacionalizam, ograničavanja nekih demokratskih sloboda, zatvorenost za migrante… No ne mislim da će se političko-ideološko uže prema njima zatezati do razine pucanja ni s jedne, a ni s druge strane.

Osim toga, sve su te zemlje ekonomski snažno usidrene u bescarinsko tržište EU-a (i zemalja s kojima EU ima liberalizirane trgovinske aranžmane, što nije nipošto zanemarivo), a osobito su povezane s Njemačkom. Čak 40% ukupne trgovinske razmjene zemalja V4 odnosi se na Njemačku. Češka je praktički njemački ekonomski satelit. Njemačke tvrtke pokrenule su nedavno nov val ulaganja u srednjoistočnu Europu (ne i u Hrvatsku, koja je za njemačke investitore koji ulažu u realno gospodarstvo i dalje „tvrd orah“). Automobilski div Daimler u lipnju je najavio da će izgraditi tvornicu u Mađarskoj – uložit će oko milijardu eura u gradnju tvornice u Kecskemetu te zaposliti 2500 radnika. Tvrtke u stranom vlasništvu ostvaruju u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj i Češkoj već sada i do 50 posto BDP-a te zapošljavaju oko četvrtine ukupne radne snage. Daljnja ulaganja limitirana su samo manjkom radne snage, što je, paradoksalno, postalo većom smetnjom čak i od korupcije i drugih slabosti. Jedan je njemački institut izračunao da je stranim tvrtkama u Mađarskoj potrebno 90 posto radne snage koja godišnje dođe na tržište rada, u Češkoj i Poljskoj 50 posto, a u Slovačkoj 25 posto. Njemačkim je investitorima za daljnje investicije najprivlačnija Češka, a za njom Poljska, Estonija, Slovačka i Slovenija. Rumunjska i Mađarska na devetom su odnosno desetom mjestu. (Hrvatske nema među prvih deset!)

Zbog svega se toga te zemlje jako teško mogu odlučiti bitno ugroziti uspostavljene odnose s Njemačkom i ostalima, ni bilateralno ni unutar EU-a, čak ni kada se s njima žestoko prepiru o prijepornim temama, kada vode „kulturne ratove“ ili se bune protiv Sjevernog toka 2. Ako bi jednoga dana ipak došlo do sužavanja ili podjele EU-a na zemlje „prve i druge brzine“, vjerojatno je da bi se srednjoeuropske države među sobom razišle; svaka od njih gledala bi najprije svoj nacionalni interes… Odnosno, budu li države članice V4 morale birati „ili ulazak u eurozonu – ili druga brzina – ili izbacivanje iz EU-a“, moglo bi se pokazati da sve tri (ni tu već sada nisu jedinstvene: Slovačka je jedina već pristupila eurozoni, a ostale tri nimalo se ne žure to učiniti) zdušno prihvaćaju monetarnu i fiskalnu federalizaciju („centralizaciju“) EU-a. Na to bi osobito bile motivirane dođe li do nove velike financijsko-gospodarske krize, koju neki najavljuju. Pripadnost tih zemalja eurozoni, bankovnoj uniji, Europskom stabilizacijskom mehanizmu i ostalomu pomogla bi im ili čak omogućila prebroditi krizu i spasiti se od prevelikih financijskih poremećaja s kojima se svaka napose ne bi bila u stanju nositi ako im bitno oslabe valute, kreditni rejtinzi i realna gospodarstva.

Gotovo u svemu hrvatska vlada ’drži štangu’ Junckeru, Tusku, Europskom parlamentu

Kakva je pozicija Hrvatske spram spomenutih zemalja?

Ona se, osobito vođena aktualnom vladom, postavlja izrazito pozitivno i uglavnom nekritički (izuzetak je njezin tvrd stava u prilog hrvatskog naroda u BiH) prema politikama EU-a i liberalnodemokratskim nastojanjima. Uspostava boljih političkih veza i razumijevanja s njima šepa, iako se u to ulažu stanoviti napori, kojima je jak impuls dala aktualna Predsjednica države. Pozicija Hrvatske u manjoj ili većoj mjeri odudara od „populizma“, i ’i-liberalne demokracije’, za koju protivna strana optužuje Poljsku i Mađarsku, ili od tvrdog stava prema primanju izbjeglica i kvotama za izbjeglice kakav zastupaju praktički sve članice V4 i još poneka članica EU-a.

Gotovo u svemu hrvatska vlada ’drži štangu’ Junckeru, Tusku, Europskom parlamentu i drugima koji imaju kritički odnos prema srednjoeuropskoj demokraciji. Zagreb je dakle, objektivno gledano, bliže Bruxellesu, Berlinu i Parizu negoli Beču, Pragu, Tallinnu, a i Sofiji na Balkanu, usporede li se recimo stajališta spram Globalnog kompakta, ili Budimpešti i Varšavi, pa i Bratislavi i Pragu, usporedi li se čitav niz stajališta. Osim toga, još od Milanovićeve vlade Hrvatska ima pogoršane bilateralne odnose s Mađarskom, pri čemu prijepori o INA-i, razilaženja u stavu spram fizičkog sprječavanja migracijske stihije te ideološko-konceptualni razlozi i kriteriji imaju ključnu ulogu.

Nadalje, Hrvatska ima već četvrt stoljeća velikih problema sa Slovenijom, poglavito zbog graničnog pitanja i slovenskih aspiracija prema hrvatskomu moru. S Bečom, bar se ponekad stekne takav dojam, imaju bolje razumijevanje Beograd, Banja Luka i Sarajevo negoli Zagreb. S Rumunjskom i Bugarskom Hrvatska se našla u kontekstualnom rivalitetu još od ulaska svih triju u EU, iako se sada odnosi poboljšavaju. Sa Slovačkom imamo dobre povijesno-kulturne veze, te hrvatski i slovački narod osjećaju veliku međusobnu bliskost, no u nizu situacija politička Budimpešta bila je praktički u nekim prijeporima bliža Beogradu negoli Zagrebu. I Poljska se sa Srbijom osjećala nekako bliskijom iz raznih razloga, među kojima razlozi hegemonije kao zajedničke odrednice nisu na posljednjem mjestu. K tomu, i tu i drugdje, a osobito u percepciji hrvatskog naroda, dugoročnu štetu hrvatskim nacionalnim interesima prouzročili su, naravno, i pogubni utjecaji srbijanske te srpsko-jugoslavenske diplomacije unatrag stoljeće i pol. To se primjećuje ne samo u vanjskim politikama mnogih zemalja, nego i u institutima, na sveučilištima, u utjecajnim medijima i drugim središtima koja oblikuju nazore i stereotipe te utječu na oblikovanja stajališta prema hrvatskom narodu, njegovoj povijesti, njegovoj današnjoj državi, a posljednjih 25 godina eklatantno i prema položaju i pravima hrvatskoga naroda u BiH.

Nastavimo li ovako ovlaš razmatrati odnose, mora se reći i to da nam je ateistička, i bivša od komunističke partije i „udbe“ izrazito potlačena, a poslije s Havelom osjetno liberalizirana Češka, nekako daleka i po kriteriju vjersko-duhovnog identiteta; bliža joj je Slovenija od nas. Mi smo pak posljednjih godina u jako dobrim odnosima i suradnji s Ukrajinom. Baltičke zemlje i fizički su nam i po drugim kriterijima nekako i politički i gospodarski i na razini kulturnih i znanstvenih veza daleko. S Litvom se sigurno moglo više, ona je bila prva još nepriznata država koja je priznala samostalnost Hrvatske. No i tu su naši „stručnjaci“ propustili ili izigrali tada nastale šanse za zbližavanje, iako nam je ta zemlja po veličini i profilu svakako bliska …

I Hrvatska je višestruko usmjerena na Njemačku, od velike robne razmjene i turizma pa do brojnih Hrvata koji u Njemačkoj borave i rade unatrag više desetljeća. S hrvatskoga gledišta i s gledišta ostalih, može li se srednja Europa uopće konstituirati kao kompaktnija regija ako to znači birati između srednje Europe i Njemačke?

Naravno da takvo što nije moguće, ili bar nije lako ostvarivo, niti se o tomu razmišlja. Srednja Europa ne želi se konstituirati kao područje pojačane suradnje unutar EU-a usuprot Njemačkoj, tako iz svoga kruga isključi Njemačku. Više je zapravo otpor dolazio toj ideji s njemačke strane, a on se pojačao kada se krenulo s Inicijativom „Tri mora“. Osim toga, Njemačka je prethodno učinila objektivnu „nepravdu“ prema srednjoj Europi, time što je izgradila plinovod Sjeverni tok 1 (sada hoće graditi i Sjeverni tok 2) zaobilazeći srednjoeuropsko kopno; plinovodne cijevi radije je položila na dno Baltičkoga mora. Bilo je, naravno, i drugih trzavica, postoje i dublji geopolitički razdori, a ne treba zaboraviti ni to da su 1939. Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR okupirali i raskomadali poljsku i ondje počinili masovne zločine nad židovskim odnosno poljskim narodom, te da je g. 1945. Poljska prigrabila neka istočna područja Njemačke, kao „kompenzaciju“ za područja izgubljena (oteta) na istoku u korist SSSR-a… Nešto drukčiji problem: Sudeta i sudetskih Nijemaca, masovno prognanih poslije oslobađanja iz Češke, opterećuje u neku ruku i danas povremeno njemačko-češke odnose. I mađarsko-slovački odnosi opterećeni su problemima povezanima s mađarskom manjinom u Slovačkoj, slično tomu Mađarska zateže uže i s Ukrajinom, za razliku od Poljske, koja prema toj zemlji ima pozitivan, iako doduše ne altruistički pristup…

Inicijativa „Tri mora“

Spomenuli ste Inicijativu „Tri mora“, koja je među mnogim Hrvatima dočekana s velikim entuzijazmom, ali i s otporima iz određenih krugova, koji kao da bi radije da (p)ostanemo dijelom jugoistočne Europe, ili čak tzv. Zapadnog Balkana. Što od te inicijative možemo u budućnosti očekivati?

Ta je inicijativa prva koja je širom otvorila vrata jačoj političkoj i drugoj suradnji srednjoeuropskih zemalja članica EU-a, iako je riječ o neformalnom forumu. Hrvatsku je u tu inicijativu uvela Predsjednica Republike čim je preuzela službu. Izvorna ideja s hrvatske strane bila je jačanje suradnje među državama između Jadrana i Baltika, dakle primarno na području tzv. Jagelonskog pojasa, a glavni nam je saveznik sa sjeverne strane bila Poljska. No Poljska je tu suradnju proširila prema Crnom moru, vjerojatno uz potporu ili možda čak na inicijativu SAD-a, tako da su u nju uključene Rumunjska i Bugarska (članice NATO-a i EU-a), iako su one zemljopisno i kulturološki istočnoeuropske zemlje. Suradnja obuhvaća 12 zemalja, među kojima su na zapadnom rubu Slovenija i Austrija, a na sjeveroistočnom „rtu“ tri baltičke države. Dotično područje prostire se na 1,2 mil. četvornih kilometara (ozemlje Lijepe naše puta 40), na kojem živi oko 110 milijuna stanovnika (broj stanovnika Lijepe naše puta 27). Riječ je o čak 28 posto teritorija i 22 posto stanovništva EU-a (što će se razmjerno i povećati s izlaskom V. Britanije), no i o području koje pritom ima udjel od svega 10 posto u proizvodu EU-a.

U tom posljednjem podatku sadržan je i jedan od razloga povezivanja u tu inicijativu: cilj je, sukladno proklamiranom načelu jačanja gospodarsko-socijalne kohezije, ojačati gospodarski proizvod po glavi stanovnika tako da se smanje još uvijek drastične razlike prema najrazvijenijim zemljama članicama. Sve te zemlje, osim Austrije, koja od 1955. nije više imala svoj velik dio teritorija pod sovjetskom okupacijom, pripadale su do 1990. bloku komunističkih država, a tri baltičke bile sastavni dijelovi Sovjetskog saveza. Sve one, dakle, ostvarile su u međuvremenu velik politički, gospodarski i sveopći napredak, mnoge i pretekle Hrvatsku, pri čemu je ulazak u EU, posebice na zajedničko tržište te crpljenje fondovskih i drugih koristi od EU-a, neke od njih dodatno gospodarski ojačao i preporodio, osobito Poljsku.

Poticaj za to povezivanje proistekao je ponajprije iz potrebe za stvaranjem nove energetske mreže, primarno plinske, na području srednje Europe nakon što je počeo građanski rat uz rusko miješanje u zbivanja u Ukrajini te nakon što se pojavila opasnost od blokiranja dobavnih pravaca ili prekidanja isporuke ruskoga plina zbog zapadnih sankcija. To se povezivanje pritom uklapalo u prethodno proglašenu strategiju „diverzifikacije“ izvora energenata, koje Europa u velikim količinama uvozi jer nema ni blizu dovoljno vlastitih izvora. Ono se nastavilo na prethodnu ideju o izgradnji terminala za ukapljeni plin na Krku te takvih pandana na Baltiku. Prvotno se računalo na viškove katarskog plina, a poslije je kao mogući glavni isporučitelj u prvi plan ušao SAD, koji je zaslugom frak(tur)iranja postao zemljom sa sve većim količinama plina za izvoz i sa sve više za to potrebne infrastrukture. Pojavila se je tada logična ideja: da se terminale i razna plinska čvorišta u srednjoj Europi i općenito u Europskoj uniji poveže mrežom plinovoda kako bi se plin moglo u slučaju potrebe „prelijevati“ ovamo ili onamo, pa čak i u Ukrajinu, suočenu s ruskom prijetnjom ili s najavom obustave njezina opskrbljivanja ruskim plinom i tranzitom ruskog plina kroz tu zemlju prema srednjoj Europi. Kao ključne točke zaprimanja ukapljenog plina prepoznati su plinski terminali u gradnji u Poljskoj i Litvi (već su izgrađeni i pušteni u pogon) i ovaj naš na Krku (sada plutajući, i općenito „plutajući“).

Istodobno, svima je došlo do svijesti da treba jačati prometnu povezanost u smjeru sjever-jug, koja je desetljećima bila zanemarena, te razne druge oblike suradnje i razmjene. Tako se u novu inicijativu krenulo. A onda joj se, u kontekstu jačanja napetosti između Zapada i Rusije, počelo pridavati i sigurnosnu (zajednička obrana od Rusije) odnosno geopolitičku (partikularno grupiranje unutar EU-a) dimenziju. Američki predsjednik Trump u tomu je, donekle na liniji Busheva potpredsjednika Cheneya i ministra obrane Rumsfelda ekspliciranoj desetak godina prije o rascjepu između „stare“ (zapadne i sjeverne) i „nove“ (srednje i srednjoistočne) Europe, dao i osobnim dolaskom na prošlogodišnji samit u „disidentsku“ Varšavu. Sve je na neko vrijeme uzbudilo duhove u „staroj“ Europi, no stanje se otad normalizira. Čak je i Njemačka izrazila potporu Inicijativi, shvativši da joj je bolje podupirati legitimnu regionalnu suradnju i sama joj se priključiti negoli otvarati novu političku i ekonomsku „bojišnicu“ ondje gdje je uopće ne mora, a i ne treba biti.

Što, dakle, mislite o mogućem raspadu EU-a i formiranju Srednje Europe kao zasebne cjeline?

I to je moguće, iako mi to ne izgleda vjerojatno, bar ne u roku od sljedećih nekoliko godina. Ovih je dana Der Spiegel s pravom primijetio kako nered izazvan Brexitom pokazuje da su članice EU-a toliko međusobno usko srasle da je izlazak de facto jedva moguć, osim uz visoku cijenu, te da iz te spoznaje proizlaze nove šanse.

Naravno da ne treba smetnuti analizu odnosno projekciju budućnosti koju je g. 2009. načinila CIA, a o kojoj ste i Vi pisali. CIA je tada predvidjela da će se do 2020. Europa raspasti na tri bloka: zapadni odnosno „staru“ Europu, „drugi blok“ odnosno „novu Europu“ (između Baltika i Jadrana, u kojem bi se našla i Hrvatska) te na „treći blok“ odnosno balkansko-pravoslavnu konfederaciju, u kojoj bi se našle države jugoistočne Europe proširene na Bugarsku i Rumunjsku. Prisjećam se s time u svezi i jedne od prethodnih projekcija CIA-e, našao sam ju g. 1993. prenesenu u beogradskom NIN-u i pokazao predsjedniku Tuđmanu (tada sam za nj obavljao savjetnički posao medijske analitike i odnosa s javnošću), a on je zamolio da mu to fotokopiram. Tu se opisivalo i nacrtalo kako će se Europa raspasti na dva bloka: na zapadnokršćanski i pravoslavni, tako da bi granica išla okomito od istočne granice Estonije prema Drini, a zatim bi naglo odskočila u smjeru zapada, u smislu formiranja srpskoga dijela BiH, s objašnjenjem da je riječ o pravoslavnom klinu prema zapadu, čiji je šiljak usmjeren prema Vatikanu…

Predviđanja da će se Europa raspasti na dva dijela: na razvijeniji i moćniji zapad i na skupinu zemalja srednje Europe, koja će se prikloniti Washingtonu (kao u tom slučaju, očito, jedinom mogućem zaštitniku u škripcu između zapadne Europe i rusko-pravoslavnog bloka odnosno ruskog i balkanskog bloka) iznijela je i poznata američka nevladina organizacija “Stratfor”… No dobro, sva ta predviđanja ne treba uzimati zdravo za gotovo. Ja i dalje vjerujem i slažem se s procjenama da se EU ne može ni brzo ni lako raspasti, ako za to uopće i bude dovoljno razloga. Dapače, mislim da EU ima dobre izglede opstati i konsolidirati se – pod uvjetom da to bude na zdravijim osnovama od sadašnjih, sukladno načelima supsidijarnosti i solidarnosti, u smislu poštivanja legitimnih nacionalnih suvereniteta te kulturnih i inih različitosti. Tako bi došlo do obnove onog istinskog, na kršćanskoj i tomu sukladnoj vrijednosnoj podlozi zasnovanog europskog identiteta (o kojemu su pisali mnogi: T. S. Eliot, Curtius, Dawson, Guardini, Ratzinger…) kao dinamičnog jedinstva u legitimnim različitostima i u obzoru dvoipoltisućljetnih tradicija.

No što će doista biti, u takva nagađanja ne bih se mogao upuštati. Nitko ne posjeduje „staklenu kuglu“, pa čak ni CIA, unatoč tomu što ima i moć snažnog utjecanja na budućnost. Za svaku naime ovozemaljsku moć i um (pa tako i za famoznu „masoneriju“, ili Bilderberg, Trilateralu, CFR…) i projekciju budućnosti smatram da imaju ograničen domet i doseg… te da na kraju krajeva, makar pišući i po tolikim krivim crtama, i makar toliki prolazili kroz svakojake „kalvarije“ i skončavali u prividnom besmislu, zadnju riječ ima Gospodar povijesti – sam Bog, odnosno njegov Sin, Krist Kralj svemira.

Ograničen domet može imati i nova ideja koja se pomalja na vidiku. U spomenutom članku u Der Spiegel-u autor zaključuje da bi se Brexit mogao pretvoriti u „tranzicijsko“ stanje koje će (po)trajati, tijekom kojeg bi Britanija ostala članicom gospodarskog i pravnog prostora, samo što više ne bi sudjelovala u donošenju odluka. On zatim takvu situaciju zadržavanja djelomične integriranosti u EU primjenjuje na zamisao o „Saturnovu modelu za Europu“ – o uspostavi triju prstena različitih stupnjeva integriranosti: „Današnji EU podijelio bi se na više prstena: vanjski prsten tvorile bi zemlje članice poput V. Britanije koje žele niži stupanj integracije – unutarnje tržište plus x (za taj prsten vrijedila bi primjerice kontrola tržišnog natjecanja, ali ne bi bilo transfera, ni uplata u zajedničke fondove). Međudržavna suradnja uključenih vlada za to bi bila dovoljna. Taj se prsten ne bi zvao više EU, nego primjerice EPEA (European Prosperity and Efficiency Area). Srednji prsten, koji bi zadržao aktualni stupanj integriranosti – slobodna trgovina plus neograničena preraspodjela (regionalni fondovi, poljoprivredna politika itd.) Ta tvorevina ne bi se, iskreno, trebala više zvati Unija, nego EEC (European Economic Community, kao preteča EU-a). Unutarnji prsten tvorile bi članice koje bi bile spremne poduzimati daljnje korake u smjeru paneuropske državnosti, a koji bi podrazumijevao: transfere i podjelu rizika u okviru monetarne unije, te zajedničke strukture za unutarnju i vanjsku sigurnost (jedinstvena vojska). Preduvjet za to bio bi istinski parlament, sastavljen po načelu ’one man, one vote’ [glasuju svi građani EU-a, ne kao sada u svakoj državi zasebno]. Za to su potrebne mjere za jačanje europskog identiteta (primjerice europski vojni rok, Erasmus za sve, zajednički drugi jezik, europska historiografija, jačanje zajedničkih medija i platforme za raspravu). Taj bi se prsten mogao zvati FES (Federation of European States). Zemlje bi mogle prelaziti iz jednog prstena u drugi, ali samo prema unutra, ne prema van. A daljnji integracijski koraci unutarnjeg prstena mogli bi se realizirati bez pristanka vanjskih prstena. Uža suradnja između pojedinih zemalja vanjskih i unutarnjih krugova bila bi moguća, primjerice u području obrane. Velikoj Britaniji ona bi u tom slučaju bila itekako dobrodošla.“

Osobno ne vjerujem u ostvarivost te zamisli, osobito ne u pretvaranje jezgre EU-a u praktički zajedničku državu. No čitav „plan“ i mnoge druge zamisli pokazuju kako budućnost EU-a nije pametno promatrati samo pod vidom: ili jača integracija svih članica, ili raspad. I tzv. Zapadni Balkan mogao bi se na drukčiji način od sada predviđenoga naći ne u pravom EU-u, nego u novouspostavljenom trećem prstenu, a neki bi mogli zaspati u drugom, a probuditi se u trećem prstenu…

Vratimo se Inicijativi „Tri mora“. Što od nje možemo realno očekivati? Na što se stavlja težište?

Kao što sam i napomenuo, moguća su tri smjera. Prvi je suradnja na konkretnim projektima povezivanja i zbližavanja u investicijskom, infrastrukturnom, energetskom i digitalnom povezivanju. Ona nikomu nije prijeporna i svakako je poželjna i potrebna. Na nedavnom ovogodišnjem samitu Inicijative u Bukureštu sudjelovala je i Njemačka. I, zanimljivo, njezin je visoki predstavnik izjavio da i njegova zemlja svakako pripada prostoru srednje Europe, politički, povijesno i gospodarski. Napomenuo je da je Njemačka dijelom pripadala i istočnom bloku te da su joj utoliko dobro poznate okolnosti i teškoće preobrazbe iz totalitarno-komunističkog u moderno demokratsko društvo. Sudjelovali su i predstavnici Europske komisije te EBRD-a, Europske investicijske banke i Svjetske banke, i to na najvišim razinama.

Budući da je u našem medijskom prostoru veoma malo informacija o tomu, dopustite da iznesem neke konkretne informacije. Na skupu je isticano da je cilj jačanje gospodarstava tih 12 zemalja kako bi ona pomalo sustizala znatno razvijenija zapadna. Utanačeno je uspostavljanje mreža gospodarskih komora i osnivanje investicijskog fonda Inicijative, a prvi put održan je Poslovni forum, koji utire put zajedničkim projektima i jačanju suradnje s državama Istočnog partnerstva (Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Armenija, Gruzija i, ako još uvijek sudjeluje u tomu, Azerbajdžan) te s državama jugoistočne Europe. Zemlja domaćin predstavila je 40 strateških prioritetnih projekata vrijednih čak 45 milijarda eura. Slovačka i Poljska obavijestile su ostale da su upravo započele izgradnju 165 km dugog plinovoda koji će ih međusobno povezati. (I to bi hrvatski energetski stratezi morali imati u vidu ako se želimo priključiti sa svojim plinovodima i opskrbnim pravcima.)

Predstavnik Češke predstavio je strateški Projekt triju rijeka s ciljem riječnog povezivanja Srednje Europe sa Sjevernim i Crnim morem. (Pitamo se je li i zašto je grandiozni projekt „hrvatski Suez“, kojega je dio planirani kanal Dunav-Sava, definitivno pao u vodu.) Mađarski je predstavnik istaknuo važnost izgradnje prometnog koridora Via Carpathia do 2022. (od Klaipėde u Litvi do Soluna u Grčkoj (zbog našeg kašnjenja, umjesto prema Rijeci ili Pločama, tranzitne se veze k Sredozemnom moru trasiraju i grade prema Solunu i Pireju, odnosno prema Kopru). Podsjetio je i na važnost prometnog koridora E-65, dugog 3.800 kilometara, koji od Malmöa u Švedskoj preko Baltičkog mora te Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske, zatim preko Goričana, Zagreba, Zadra i Dubrovnika vodi kroz Crnu Goru i Albaniju sve do grada Chania u Grčkoj, te na plinski interkonektor između Rumunjske, Mađarske i Slovačke. Pokrenuta je internetska stranica 3SI (www.three-seas.eu). Sve u svemu, to i niz drugih projekta solidna su postignuća i na njima će se moći dalje graditi. Sve to za pretpostavku ima veći pravni red odnosno solidniju vladavinu prava i neke druge korake povoljne za poboljšanje stanja u tim zemljama.

Drugi je mogući smjer ili aspekt srednjoeuropske suradnje jačanje zajedničke sigurnosti, uključujući i kapacitete odnosno koordinaciju obrane od eventualnog ruskog napada. (Premda, treba razmišljati i o tomu kako je uopće nastala situacija moguće ruske vojne ugroze.) Vojni stručnjaci procjenjuju da su takvu mogućem napadu najizloženije baltičke zemlje. Zbog toga se ondje formiraju multinacionalni vojni kapaciteti i održavaju vježbe, u okviru NATO-a i sukladno politikama na sigurnosnom planu EU-a, pa je i Hrvatska onamo poslala određene snage. No ni Hrvatska ni neke druge zemlje nisu zainteresirane za to da srednjoeuropski pojas između Baltičkoga, Crnog i Jadranskog mora krene u smjeru militarizacije i stvaranja homogenog vojno-sigurnosnog „štita“, koji je ujedno i izazov Rusiji, uz ostalo i zato što bi se time obnavljala matrica hladnoga rata, koji je Europu desetljećima držao u strepnji i blokovskoj podijeljenosti. U posljednje pak vrijeme i pitanja obrane vanjskih granica EU-a od nezakonitih i stihijskih migracija s jugoistoka, pri čemu se misli poglavito na doseljavanje muslimana, postaje jednom od važnih tema i na samitima te inicijative.

Treći smjer suradnje bio bi svojevrsno političko povezivanje, u kojem bi ideja srednje Europe i ideološko-političke bliskosti poslužila kao osnova stvaranja posebnog „bloka“ unutar EU-a. O tom sam već iznio neke informacije i ocjene.

Treba tu reći još nešto, futuristički i veoma hipotetski: homogenizaciji i „institucionalizaciji“ srednje Europe mogu u budućnosti bitno pridonijeti s jedne strane vanjske ugroze, a s druge moguće oštrije podjele na zemlje koje odluče pod svaku cijenu čuvati poklad liberalne demokracije te na zemlje koje se odlučile za „konzervativne“, „autokratske“, „populističke“, „nacionalističke“, „ksenofobične“, „radikalne“ i slične opcije. Potencijala za to svakako ima, a ima sve više i vanjskih ugroza, što u krajnjem slučaju, iako mi se to u dogledno vrijeme ne čini nimalo izglednim, može uistinu dovesti do raspada EU-a odnosno do njegove redukcije na onu skupinu zapadnih i sjevernih zemalja, ako takve skupine tada uopće bude!, koja će složno i zdušno „otpisati“ ostale koji su iznevjerili zajednička načela, te se zatvoriti u svojevrstan bastion koji ustraje na braniku „europskih vrijednosti“, eurozone, federalne Europe. Tada bi zemlje iz srednje i jugoistočne Europe, poput Britanije već sada na zapadnom rubu kontinenta, morale odlučiti što dalje: svaka k sebi, ili svaka u neko novo političko i gospodarsko savezništvo sa sebi bliskima odnosno geopolitički i interesno važnim susjednim i drugim državama, pa u nešto manjoj mjeri i sa samim najrazvijenijim dijelom EU-a.

Dakako, tada bi se iznova otvorilo pitanje redefiniranja temeljnih odnosa dotičnih zemalja i prema SAD-u, Rusiji, Britaniji, Kini, Turskoj, Izraelu, arapskim zemljama, Iranu… Neka se to razumije samo kao posve apstraktno i hipotetsko razmišljanje, sada još uvijek bez odveć čvrstih uporišta. No rasprave o budućnosti nipošto nisu završene. Najbolje bi bilo da se u srednjoj Europi razvija pojačana suradnja unutar EU-a te da se vodi složna i razborita politika prema spomenutim i nespomenutim međunarodnim subjektima i izazovima, pa tako i prema istočnoj i jugoistočnoj Europi, a i prema „ideološkim“ temama, u duhu poštivanja različitosti i sukladno načelu supsidijarnosti. Istočnu Europu treba gledati kao „tampon-zonu“ prema Rusiji, ali i kao mogući most prema njoj. Jugoistočnoj pak Europi nedvojbeno treba pomagati da prebrodi svoja opterećenja i strukturne slabosti te da postane stabilnijom, razvijenijom i samoodrživom sastavnicom zajedničkog nam kontinenta i dijelom zapadne uljudbe. Zastupati bilo što drugo znači, u ovom trenutku, upuštati se u prilično rizične pustolovine…

Kada govorimo o srednjoj Europi, ne možemo zaobići pitanje stajališta prema migracijama, koje je u sve većem broju dotičnih zemalja u nesuglasju sa stajalištem Bruxellesa odnosno većine država članica EU-a. Koji su razlozi za to?

Riječ je o kombiniranim razlozima, od povijesnih i mentalitetskih do demografskih i stranačko-političkih. Kao prvo, riječ je o zemljama koje – za razliku od Njemačke, Francuske, Švedske, Britanije, Španjolske – već dugo ne poznaju veća doseljavanja, osobito ne s drugih kontinenata. Kao drugo, te zemlje imaju svijest o važnosti nacionalnog i kulturnog identiteta mnogo izraženiju negoli drugdje. Kao treće, na vlasti ili bar u vlasti u Mađarskoj, Poljskoj, Austriji. Češkoj… jesu stranke koje se nazivaju „desno-populističkima“. Kao četvrto, riječ je o većinski katoličkim zemljama, koje su, recimo to tako, tradicionalnije od drugih. Nešto je slično i s Rumunjskom i Bugarskom kao kulturološki izraženo pravoslavnim zemljama. Kao peto, tu je i demografski problem odnosno proces depopulacije, pa se u demografskom smislu te zemlje osjećaju osjetljivijima na moguće priljeve nepoželjnih migranata u „šupljine“ koje nastaju depopulacijom.

Pogleda li se demografski zemljovid Europe, vidjet će se da u čitavu tom kontinentalnom pojasu na pravcu sjever-jug – od Estonije do Grčke te od Poljske do Slovenije i Hrvatske – izrazito prevladavaju područja koja bilježe manje ili veće postotke rapidna smanjenja stanovništva. U ostalim državama EU-a demografska je slika mnogo povoljnija, bilo zbog većeg useljavanja, bilo zbog pozitivnih stopa prirodnog prirasta (Francuska, V. Britanija, npr.)…. Iz srednjoeuropskih država dio stanovništva već se preselio u zapadne, i tim se migracijama ne vidi kraja ni konca. To osobito vrijedi za kvalificiranu i visoko obrazovanu radnu snagu. (Pitamo se nema li u svemu tomu i planskog djelovanja.) A na zapadu su vidljivi i dalekosežniji procesi. Pogledajte London, pogledajte glavni grad EU-a Bruxelles: u njemu je već godinama više živorođenih potomaka doseljenika iz Maroka, Tunisa, i drugih islamskih zemalja negoli domicilnog stanovništva…

Mađarska, Hrvatska, Slovenije i Austrija, pa i „balkanska“ Bugarska, a možemo im pribrojiti još neke, našle su se krajem 2015. i početkom 2016. suočene s pokušajima stotina tisuća migranata da pregaze državne granice te da se, većina njih, domogne krajnjeg cilja – a taj je bio ponešto Italija i Austrija, a najviše Njemačka, Švedska i još poneka zemlja visokog stupnja blagostanja i socijalne zaštite… U dvojbi mora li se primati, „preseljavati“ i „premještati“ (to su različiti, novouvedeni termini) migrante ili ne, većina srednjoeuropskih zemalja odgovara s odlučnim „ne“. Isto je tako sada s protivljenjem Globalnom kompaktu (Marakeškom sporazumu) o migracijama. Imaju li srednjoeuropske zemlje na to pravo? Dakako da imaju! Usprkos inače razumljivu očekivanju Grčke, Italije, Njemačke i drugih da se unutar EU-a pokaže i određen stupanj solidarnosti s njima, koje su najviše na udaru…

Izbjeglice bi, dakako, svaka država morala primati, sukladno međunarodnim konvencijama, no to s neregularnim i svojevoljnim migrantima znatno je zamršenije i neusporedivo osjetljivije pitanje. Najbliža ili prva država ulaska mora naime primati izbjeglice, ali oni nemaju pravo reći: Ne želimo tu ostati, nego hoćemo tamo-i-tamo. No ovdje imamo pred sobom nov fenomen: migranti imaju točno zacrtano odredište, i drugo ih ništa ne zanima, osim da ga se domognu tako da „pregaze“ čitav niz granica i ozemlja država koje im „stoje na putu“ do odredišta. Pritom, dio eventualno ostane i u zemljama proputovanja, makar prisilno, pogotovu ondje gdje silom prilika nastane hot-spot, kao što se dogodilo u Grčkoj, Turskoj, Libanonu, Libiji, a u posljednje vrijeme i u BiH i Srbiji…

Neki s pravom razmišljaju i ovako: Ako Njemačka doista želi primati određena mnoštvo useljenika, neka se to uredi tako da iz zemlje u kojoj su se već našli zrakoplovima ili na neki zakonit i civiliziran način takvi budu transportirani u Njemačku. Ostale bi se na granicama zaustavljalo odnosno sukladno pravilima readmisije vraćalo ako nezakonito prijeđu granicu, lančano, iz zemlje u zemlju iz koje su došli, sve do zemlje njihova podrijetla. Oni koji su doista izbjeglice bili bi izuzeti odnosno tretirani drukčije. No takvu elementarnu logiku i dosadašnju zakonodavnu praksu čini se da sada dovodi u pitanje Marakeški sporazum. On izjednačuje sve vrste migranata, štiti ljudska i druga prava svih migranata neovisno o njihovu statusu, a pravo na migracije proglašava (univerzalnim) ljudskim pravom. Zbog toga je Globalni kompakt problematičan i potencijalno veoma dalekosežan. To su, što je znakovito, među prvima osjetile zemlje koje su i nastale i razvile se priljevom useljenika: Australija i SAD, te su od njega odustale.

Koju od geopolitičkih opcija naznačenih u razgovoru Vi osobno smatrate za Hrvatsku najboljom, odnosno bi li Hrvatska morala mnogo jače zaigrati na kartu srednje Europe?

Sigurno da bi na tu kartu trebalo više zaigrati, iako sam pokazao da ideji jačanja srednjoeuropskog savezništva stoje na putu brojne zaprjeke, i formalne i druge, a i brojne međusobne razlike u interesima i oslanjanjima između dotičnih zemalja. Prilična zbrka, šarenilo i labilnost međusobnih odnosa vlada posvuda, pa tako i u tom području. Istaknuo sam već da se na srednjoeuropsko povezivanje ne mora i ne treba gledati kao na suprotstavljanje Europskoj uniji kao takvoj. Hrvatska pak, da bi u tom smjeru stvarno krenula, morala bi što prije razriješiti prijepore s Mađarskom, ponajprije o INI, glede čega danas čitam da g. Davor Štern ima suvisao i realističan prijedlog, a čini se da se nešto u tom smjeru, s najavljenim posjetom premijera Orbana Hrvatskoj i obznanjenim mađarskim uklanjanjem blokade ulasku Hrvatske u OECD, napokon i pokrenulo.

Isto tako, bilo bi dobro da Hrvatska razriješi svoj granični prijepor sa Slovenijom, pa čak i uz cijenu određenog kompromisa. To ne bih u ovoj prigodi tumačio, nego samo želim skrenuti pozornost na to da takav osjetljiv problem, kojem je od nas nepriznata arbitražna odluka dosad doskočila s razmjerno manje štete za hrvatske interese od onoga što se prethodno predlagalo, nudilo ili zahtijevalo, može dugoročno nanijeti mnogo veću štetu nacionalnim interesima Slovenije i Hrvatske, ali i široj, srednjoeuropskoj suradnji no što je sva ta gnjavaža prouzročena slovenskim umišljanjem o pripadnom pravu „do izhoda na odprto morje“ po sebi vrijedan.

Nadalje, Hrvatska bi morala nekako privući veću pozornost Poljske, zato što smo mi ljudima iz Varšave daleko i od oka i od srca, a istodobno poraditi na jačanju odnosa s Češkom i konkretnijom suradnji sa Slovačkom. Pokazuje se i da je prijeko potrebno potražiti zajedničke pozicije s Austrijom, pogotovu sada kada se ta zemlja čvršće postavlja na europskom i regionalnom planu. Bilo bi svakako poželjno više se zbližiti s baltičkim zemljama, na čemu je ovih godina nešto i učinjeno.

Još nešto smatram bitnim: u pojas Jadran-Baltik ulazi zemljopisno odnosno geopolitički i BiH, s granicom na Drini, tim „limesom“ od davnina. Stoga bi se, unatoč i bošnjačkom i srpskom protivljenju i svim međusobnim opterećenjima i kivnostima iz bliže prošlosti, trebalo snažno politički i diplomatski angažirati u smislu privlačenja čitave BiH u (srednjo)europsku orbitu, ako bi to ikako bilo moguće. Jedno su međusobna nerazumijevanja i objektivna suprotstavljanja, a drugo su imperativi budućnosti sagledane u širim sklopovima njezina poželjnog i kontekstualnog uobličenja… Nešto slično vrijedi i za Crnu Goru, kojoj bi se jednoga dana moglo ponuditi i nekovrsno priključenje Hrvatskoj… dakako, ako bi ona kao razmjerno mala država u tomu tada prepoznala i svoj interes…

Sve u svemu, u srednjoeuropskim metropolama intenzivno se razmišlja o daljnjim koracima i odnosima, pri čemu se ne robuje ni ideološkim matricama ni uvriježenim stereotipima ni vanjskopolitičkim tabuima. Nemam dovoljno uvida u to što se kod nas u tom smislu čini, no volio bih da se i u Zagrebu otvorenije razmatraju buduće opcije, napose srednjoeuropska, bez jednostranosti, umišljenosti ili pretjerivanja s jedne, ali i bez oportunizma i bez guranja glave u europski ili koji ini pijesak s druge strane.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo