Jugoslaveni divljaju i koncem 2018.

Neki je Jugoslaven nedavno umro. Nikako ne mogu zapamtiti koji, jer, svi oni pišu na isti način, zagovaraju istovjetne stavove, psuju u tekstovima, vulgarni su, neduhoviti, potrošeni i zakačeni na propalu opanačku ideologiju, svi su bili u Feralu ili oko njega, a sad su većma u Pupovčevim Novostima ili oko njih.

Usta im puna slobode i jednakopravnosti, a samo bi zabranjivali ili „hapsili“. Spram svega su tolerantni, no hrvatstvo i Hrvatsku jednostavno ne podnose.

Nije Boris Pavelić. Njega pamtim jer ima lijepo prezime. A i nedavno je u Novom listu napisao: „Pretvaranje Hrvata u Srbe zaustavljeno je 1941. i 1991. Ustaše su hrvatski oslobodilački pokret. Jasenovac postoji samo kao mit o sedamsto tisuća ubijenih. Partizani, zajedno s četnicima, pobunili su se 1941. protiv hrvatske države, te proveli genocid nad Hrvatima. Srpska pobuna 1990. provedena je ‘prema istom scenariju kao i 1941.’ Račanovi komunisti izašli su iz 1991. Sabora i ‘mentalno ostali u Jugoslaviji.’ Parlamentarni izbori 2000., na kojima je HDZ izgubio vlast, bili su ‘izvana poduprti jugokomunistički udar’. Srbija i danas Hrvatsku smatra izgubljenom srpskom zemljom koju treba ‘prisajediniti’, a ‘hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i komunističkih zmija’ u tome joj svesrdno pomaže.”

Eto, svakome se dogodi da napiše istinu, doduše naglašava da je ipak riječ “o bezvrijednoj propagandnoj simulaciji dokumentaristike: napabirčeni povijesni ulomci s youtubea, interneta i iz medija”, odnosno “besprizorni filmski trash”. Radi se o Pavelićevoj umjetničkoj kritici novog Sedlarovog dokumentarca. Umjetničkoj, velim, jer je film umjetnost, Sedlar je redatelj, pa je valjda Sedlar umjetnik, a njegov film umjetnost ili se na umjetničke “provokacije” i “slobode” Jakov Sedlar ne smije pozivati za razliku od redatelja “15 minuta – masakr u Dvoru” ili Olivera Frljića?

Nije umro ni Ante Tomić. Njega, pak, pamtim po lijepom imenu. Kad ne traži svoga atentatora s kantom, on ovako piše : “Sve se budale, fanatici, bespravni graditelji, lažni magistri, porezne varalice, nemilosrdni izrabljivači sirotinje i mucava ustaška spadala šlepaju na Vukovar. Politički egzibicionisti i pornografi pretvaraju se ožalošćenima, kao dostojanstveno hodaju sa svijećama u rukama a zapravo su došli samo da bi nekoga izviždali i popljuvali.” Izraz “mucava ustaška spadala” mi se posebno sviđa, skoro poput Tomićevog imena i Borisovog prezimena. E da je jednomu uzeti ime, a drugomu prezime, spojiti ih pa dobijemo lijepo ime i prezime!

Javila se, u međuvremenu, i naša “liepa plavka”, koja se uporno potpisuje sa Snježana, a zapravo je Snežana Kordić. Ona također živi, za razliku jezika kojeg zagovara. Naša je Sneška jugoslavenskoj javnosti obznanilaknjigu nekog Alda Zanellija, Talijana koji na njemačkom „podvrgava analizi članke hrvatskih akademika i čitave HAZU” te „navodi da su članci nastajali u okolnostima ‘obilježenima nacionalizmom, koji je širila vladajuća stranka HDZ’, a sve u časopisu “Jezik”, upozoravajući na „drastično odbacivanje znanosti u njemu od početka 1990-ih i stavljanje tog časopisa u službu raspirivanja nacionalizma.” Kao Zanellijevu kvalifikaciju, naša Sneška napominje da je isti potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku.” E, da je još i rođen u “zajedničkoj državi”, gdje bi mu bio kraj?!

Svoju je protuhrvatsku vitalnost pokazala i Ivanka Toma u Yutarnjem. Ona se sokratovski pita: „Što bi se dogodilo da se nakon 30. obljetnice pada Vukovara donese odluka o prorjeđivanju tradicionalnih mimohoda? Da se Kolona sjećanja više ne održava svake godine, već svakih pet ili deset godina?“ I kartezijanski zaključuje: „Dio Vukovaraca i branitelja zasigurno bi se osjećao povrijeđenim takvom odlukom, a dio bi odahnuo.“ A najbolje bi bilo kad bi svi ti branitelji naprosto izdahnuli, onda bi se braniteljske mirovine i druga davanja mogla preusmjeriti za potrebite, primjerice za partizanske mirovine ili njihove mlađe kolege iz redova t. zv. SAO vojske i policije.

U pravu je i Viktor Ivančić kad dijalektičkom finoćom zaključi da „polako, ali sigurno, sve ide u kurac.“ No, nije sve tako crno; pučka pravobraniteljica Lora Vidović, braneći prava jugoslavenskog puka, nedvosmisleno upozorava da su „revizionističke interpretacije karaktera NDH i licitacije oko broja jasenovačkih žrtava užasne uvrede živućim članovima obitelji žrtava, kao i pripadnicima naroda koji su bili žrtve ustaškog režima.“ Zbog toga je Ivo „drobilica“ Goldstein napisao knjigu o Jasenovcu. Naime, ustaše su, “primitivni i krezubi” kakvi već jesu, da bi prikrili zločin u kojem je stradalo između milijardu i dvije Srba, u Jasenovac dopremili drobilicu za kosti! I srpski „istoričari“ nakon ovoga ostaju posramljeni. Doduše umro je Slavko Goldstein, ali on nije bio Jugoslaven, već Židov koji je vjerovao u srp, čekić i Jugoslaviju, ne u Jahvea.

Hrvoje Klasić je isto živ. On migrante, odnosno „bombaške napade, otmice i ubojstva“ počinjene od strane migranata uspoređuje s djelatnostima Zvonka Bušića i sličnih pripadnika hrvatskog iseljeništva u njihovoj borbi protiv Jugoslavije: „Iako se većinom radi o mirnim i vrijednim ljudima, ima među njima i onih koji upravo boravak u tuđini koriste za promoviranje vlastitih političkih ciljeva. Ponekad to rade mirnim prosvjedima, a ponekad bombaškim napadima, otmicama, ubojstvima i sličnim terorističkim akcijama. Riječ je, naravno, o Hrvatima.“Poput Ivanke Tome, pita nas Klasić: „Jeste li sigurni o kojim migrantima govorimo“.

Kad smo već kog ovih koji se nešto pitaju, Josip Kregar se pita: “A da su pobijedili Hitler i Pavelić?” Međutim, a kako navodi uredništvo “autografa”, to je “ponovljena kolumna zbog spriječenosti autora.” Istina, kad se radi o jednom takvom novinarsko-kolumnističkom evergreenu što za temu ima Hitlera i Pavelića (ne Borisa!), može se to uvijek ponoviti – za nacionalističke je hrvatske prilike to vazda aktualno.

Javlja se i jedna od mnogih “moralnih tifusarki”, odnosno “moralna sidašica” Sanja Modrić te likuje nad bojkotom press konferencije generala i zastupnika Željka Glasnovića. Ona zna kako se nositi s hrvatskim “nacionalizmom” i “klerofašizmom”: “Tehnika je vrlo jednostavna. Ako u tome što govorite nema ničega od javnog interesa, neće vas biti u izvještajima, pogotovo ne u naslovima, niti ćete biti pozivani na gostovanja. Ako su okosnica vašeg djelovanja jeftini ispadi, populističko bjesnilo i pozivi na obračune, računajte na to da nećete biti citirani, nego će se vaše ime spomenuti samo ovlaš, kao negativni primjer lošeg i štetnog rada, odnosno nedopuštenog diskursa.” Zna Sanjica kako se “ignorišu fakti”; ipak je to stara partijska metodologija.

Vidimo dakle, da Jugoslaveni divljaju, čak i koncem 2018. godine. Ne mire se i dalje s činjenicom hrvatske samostalnosti, čirevi im sve veći, poput debljine obraza, a NDH iz dana u dan sve bliže uskrsnuću – tako oni mniju.

Eto ti ga na! Sjetih se! Umro je Predrag Lucić. No, kao da nije, jer nastavlja živjeti kroz svoje jugoslavenske klonove. Potpuno je svejedno tko je od Jugoslavena živ, a tko mrtav, jer se bjesnilo i agitprop nastavlja u svoj svojoj punoći jugokomunističke bezličnosti. Evo njih u svim velikim medijima, pišu li ga pišu, “histerišu” glede nepostojeće endehazije, a u Hrvatskoj se ništa promijenilo nije, socijalistička republika i dalje živi, berlinski zid kao da je ofarban, a ne srušen, dok njima omražena, samostalna Hrvatska praktički nije ni zaživjela, nego se iz dana u dan sve više rastače i nestaje, u figurativnom i doslovnom smislu.

Mila Marušić

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo