Razgovor s professorom emeritusom Matkom Marušićem

Nedavno je iz tiska izišla nova knjiga professora emeritus Matka Marušića „Mi Hrvati“ u kojoj na 620 stranica obrađuje niz tema iz hrvatske povijesti, ali i aktualnog političkog i društvenog života. Tim povodom razgovarali smo gospodinom Marušićem.

Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga pod naslovom „Mi Hrvati“. Koje teme obrađujete u knjizi?

To je velika, romantična knjiga od 620 stranica u kojima se, kroz humoristične opise običnog hrvatskoga života, iznosi kakvi smo i zašto smo takvi. Bolio me politički rascjep u narodu i htio sam objasniti izvore nesporazuma i sukoba, koji sežu i do mržnje i nasilja. Htio sam, jednako istomišljenicima i onima koji misle i osjećaju drukčije, reći da su svi ljudi dobri, a da naše bolne razlike proistječu iz povijesnih nesreća koje donosi nesloboda. Nesreća neslobode obilježila je sav hrvatski politički život u tisuću godina, a Hrvatima je donijela i dobre i loše značajke; zbog neprijateljske propagande mi dobre zanemarujemo, a oko loših se gložimo.

Jednom kad se ispiše istinita povijest, kad shvatimo izvore svojih vrlina i mana i kad jedni drugima pružimo ruke i pomiješamo suze, shvatit ćemo da razlike mogu biti i lijepe, čak i zabavne. To je knjiga pomirenja, ali pomirenja na temelju istine, na boli kajanja i radosti opraštanja. Ona je osobna, općenito humoristična, ali s mnogo potresnih pripovijedaka, koje su, u većoj ili u manjoj mjeri, dio svačijeg iskustva.

Petnaest poglavlja, koja nose naslove običnoga života („Kuća“, „Škola“, „Ljubav“, „Umjetnost“, „Šport“…), ilustriraju da su sve sastavnice hrvatskoga života prožete stoljetnom čežnjom za slobodnom i samostalnom državom. I da je došlo vrijeme da svi živimo tu samostalnost i slobodu, bez obzira na to što različito mislimo i osjećamo.

Mao, Marx, Marcuse!

U knjizi posebno obrađujete i tzv. Frankfurtsku školu. Zašto je ona toliko važna?

Frankfurtska škola je nedovoljno poznata, kao i većina komunističkih urota. A neizrecivo je važna. Ona je naslijedila, produbila, prilagodila i produljila učenje Marxa i Engelsa. Ukratko, skupina komunističkih intelektualaca je 1922. osnovala u Frankfurtu institut koji je toliko utjecao na ljevičare da su njegovo učenje nazvali Frankfurtskom školom, dakle ne školom gdje se đake uči, nego školom mišljenja koja je imala namjeru, a takvom je među svojim sljedbenicima i smatrana, promijeniti svijet u komunistički.

Institut se otvoreno, programski, bavio izučavanjem razloga neuspjeha komunističke revolucije izvan Sovjetskoga Saveza, prije svega u Njemačkoj. Pitao sam se kako su se ti ljudi usudili objaviti takav program neposredno nakon što je komunistička revolucija u Njemačkoj ugušena silom. Ta mi je zagonetka ostala bez objašnjenja za vrijeme do dolaska Hitlera na vlast, a tada su se članovi Frankfurtske škole preselili u Sjedinjene Američke Države. Tamo su otkrili da lokalna radnička klasa nije spremna za revoluciju pa su je proglasili masom sastavljenom od „malih, zlobnih ljudi mase“ i okrenuli se izučavanju stupnja i podrijetla antisemitizma u toj masi. Ubrzo je izbio Drugi svjetski rat, pa su ih američke obavještajne službe angažirale za svoje poslove. Najistaknutiji među njima, Herbert Marcuse, radio je za službu koja će se razviti u CIA-u, ali nije dana procjena koliko je on tomu razvoju pridonio.

Potom je rat završio i oni su se vratili u Frankfurt. U međuvremenu, a napose po povratku u Frankfurt, napisali su brojne knjige, po kojima se komunistička revolucija odvija i danas. U Americi je ostao Marcuse, koji je doživio i godinu 1968., stalno sanjajući revoluciju i smišljajući kako bi je izazvao i čime bi je objasnio. On je izazvao „revoluciju“ iz 1968.! Nakon što se pokazalo da se sovjetska revolucija ipak ne može hvaliti, Marcuse ju je razvodnio obilatim otkrićima tlačenja u svim društvenim sustavima i susljedno tome učeno i uporno zagovarao revoluciju, bilo koga protiv bilo čega, samo da bukne. Napose se uzdao u feminizam. Revolucionarnu svijest podučavao je globalno, a onda je posljedice te poduke s proučavao i svoje teorije modificirao prema događajima na terenu.

Godine 1968. Marcuseova je sveproširena „avet oslobođenja“ uspjela pobuniti pariške studente. Zauzeli su ulice izvikujući „tri M“ – Mao, Marx, Marcuse! Proglasili su „Veliko odbijanje“, pozivajući na „neprestano protivljenje“ i „neprestano učenje“, s tim da nisu ciljali na školsko, nego na revolucionarno učenje. U svjetlu Marcuseove misli, društvenu su nepravdu prepoznali čak i u najuzvišenijim dosezima tradicionalne kulture i u najimpresivnijim dosezima tehnološkoga napretka.

Ta se „škola“ proširila po cijelom svijetu i dok su radnici, i hrvatski, kopali kanale i gledali kako će preživjeti, nove generacije komunista iz neomarksističkih su udžbenika učile osvajanje svijeta „drugim sredstvima“. Primjerice, talijanski komunist Gramsci je optužio kapitalizam da se „kulturnom hegemonijom“ održava na vlasti, pa je na tome stvorena taktika komunističkoga „marša kroz institucije“ i preuzimanja kulture za hegemoniju komunizma. Otud proistječe omiljeni ljevičarski stav da „kultura mora provocirati“! Po tom načelu, naprimjer, danas u nas brane Frljićevo vrijeđanje Hrvatske, Crkve, kućnoga odgoja i zdravoga razuma.

Osnovna ideja i jest da nestanu vjere i nacije. Sve fraze, taktike i djelovanja današnjih ljevičara, zapravo čistih komunista, proistječu izravno i konkretno iz „udžbenika“ Frankfurtske škole i njezinih nastavljača. O njoj komunisti malo govore zato da se što kasnije otkrije njihova nova taktika. (Strategija je i dalje osvajanje svjetske vlasti.) Narod ne čita ni jeftinije i jednostavnije knjige i komunizam preuzima vlast, a da to malo tko vidi ili vjeruje. Maske su im opet savršene!

Nedavno ste u jednoj emisiji govorili o povijesnom revizionizmu. Zašto se povijesne istraživače tipa g. Igora Vukića nastoji diskvalificirati? Nije li revizionizam (znanstveni, dakako, ne ideološki) bit znanosti?

„Revizionizam“ jest bit svake znanosti, a napose povijesne znanosti. No taj je izraz skovan u Frankfurtskoj školi da bude prljava riječ i DA SPRIJEČI REVIDIRANJE LAŽNE POVIJESTI KAKO SU JE NAPISALI KOMUNISTI. Tako je oblaćen i nacionalizam i sve što komunisti moraju pobijediti i iskorijeniti da bi zauzeli vlast bez oružane revolucije.

Naime, više ne govore o oružanoj revoluciji, jer danas to nisu očajni radnici nego debeloguzi neuspješni intelektualci, koji bi svakako htjeli izbjeći jurišanje na ikakve utvrđene položaje pri čemu bi mogli dobiti po tom debelom dijelu tijela. Diskvalificiranje ljudi poput časnog gospodina Igora Vukića borba je protiv otkrivanja istine. Komunisti, kao lešinari, žive i vojuju na strvinama vlastitih izmišljotina o ružnoći i zločinstvu onih koje ne mogu pobijediti ni oružjem niti argumentima.

Hrvatska, to smo mi!

Kako gledate na aktualnu migrantsku krizu?

Naš odnos prema „migrantskoj krizi“, pa i svim drugim problemima, treba sagledavati u odnosu na našu nacionalnu snagu. Dopustite da u tom kontekstu citiram tu moju knjigu „Mi Hrvati“, Predgovor (koji se zasniva na pjesmi Vladimira Nazora „Zvonimirova lađa“):

No željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a vjera besmislena. I da je opet moramo slušati. Zato su stihovi Zvonimirove lađe dragocjeni i danas, i zauvijek. U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa.

Drugim riječima – Hrvatska, to smo mi! Što god mi odlučimo o svojim životima, tako će i biti. „Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju“. No srca trebaju raditi s umom, na osnovi znanja, iskreno, domoljubno, marljivo i pošteno. Svaki se grijeh plaća; ljudi ne opraštaju pogrješke kao što ih oprašta Gospodin.

Možemo li u RH i općenito Europi govoriti o prijeziru elita prema biračima?

Elite po prirodi stvari preziru sve i svakoga, dakle i birače. No birači preziru i sami sebe; to su oni koji ne izlaze na izbore.

Što nam u tom kontekstu poručuje odluka da se ne raspišu tri referendumske incijative?

Da te inicijative ne odgovaraju vlasti i da se ona služi komunističkim metodama zabrane. I jedno i drugo dolazi od te prevage neokomunizma (Frankfurtska škola!) u zapadnom svijetu, napose u Europi. Kao što sam rekao, te zabrane se plasiraju prikriveno. Primjerice, „verbalni delikt“ iz komunizma danas je „govor mržnje“, „kontrarevolucija“ je „neofašizam“, diranje u povijesne laži je „revizionizam“, ljubav prema domovini je „nacionalizam“, svako nesuglasje s njima je „netolerancija“, istinite izjave koje im ugrožavaju prevlast su „ugrožavanje ljudskih prava“, itd.

Vokabular terora iz Staljinova i Titova vremena prerađen je u vokabular Gramscija i Marcusea. Primjerice, u nas je, po istom (a tradicionalnom povijesnom) načelu Hrvatski pravopis Radoslava Katičića prerađen u pravopis Željka Jozića; tu tragediju je primijetilo malo ljudi, jer su mediji, prema taktici Frankfurtske škole, potpuno u rukama neokomunista. Uvijek je to nasilje pod krinkom nekoga „progresa“ koji su smislili da bi vladali drugim ljudima uvjeravajući ih da je to za njihovo dobro.

Jeste li znali da se Marcuse uzdao u feminizam? Sada malo povežite stvari i lako ćete se suglasiti s mojom ocjenom da se u aferi s ratifikacijom Istanbulske konvencije radi o planiranom i vješto provedenom međunarodnom komunističkom pritisku koji se poslužio ženama, točno kako je Marcuse propisao.

Danas je u modi kod tzv. europskog mainstreama napadati tzv populiste i tzv. desničare. Kako gledate na to?

To je primitivnija verzija politike Frankfurtske škole. Naime, upravo su komunisti populisti, to su uvijek bili i to su i ostali! Oni narodu (populus) obećavaju brada i doline da bi narod njih birao na izborima. No, opet po istoj školi, oni upiru prstom u druge! Uzmimo jedan očit i jasan primjer: vidjeli ste na hrvatskoj televiziji kako SDP traži od Vlade da se luđački iracionalno povise minimalne plaće. Kad je bio na vlasti nije ih povisivao, a ne bih ih povisio ni da zadobije vlast. To je populizam, laž i blef koji služe osvajanju vlasti. Toga novca nema, jer ga nismo stvorili radom, ali njih to ne zanima. Njihov cilj je poticanje nezadovoljstva u narodu. Nezadovoljstvo obezvrjeđuje hrvatsku državu, dakle slobodu i samostalnost, nacionalni ponos i vjeru i izravno gura društvo u Marcuseovu revoluciju.

I priča s „desničarima“ je frankfurtska laž (ali starija): izvorno su desničari bili ono što su današnji liberali – ljudi koji zastupaju ukidanje ograda poduzetničkom kapitalizmu. No, danas se u desničare ljude ne svrstava po kriteriju odnosa prema ekonomiji, nego kada izražavaju ljubav prema svojemu narodu, ili kad idu u crkvu. Zato komunisti i izraz „desničar“ tretiraju kao psovku. A to znači da tom psovkom pljuju na našu Hrvatsku i na našu vjeru katoličku.

Ljudi moraju shvatiti što se zbiva, a snagu imaju

Možemo li u Hrvatskoj očekivati jačanje suverenističkih snaga koje toliko smetaju „mainstreamu“?

Jako je hrvatsko domoljublje i hrvatska vjera! Ljudi moraju shvatiti što se zbiva, a snagu imaju. Neshvaćanje da se radi o neokomunističkoj revoluciji bez topova proistječe iz neznanja: komunisti maskiraju svoje namjere u ljudska prava, kritiku siromaštva, „pedofiliju“ u Crkvi, „primitivizam desničara“, strah od „ustaštva“, a ljudi to ne vide, čak ne mogu shvatiti i prihvatiti ni kad im se objasni. Ljudi koji nesvjesno podržavaju neokomunističku transformaciju društva ima mnogo više među onima koji nemaju simpatije za komunizam, nego što ima izvornih komunista koji dolaze iz komunističkih ili orjunaških obitelji. Mi smo puno jači od komunista. No trebamo znati (opet citiram moju knjigu: „… Bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a bez slobode nema života“.

Znam da će mnogi pomisliti da pretjeravam, čak i da sam „neofašist“, ali sretan sam da to mogu javno reći! U pravu sam, ne budite naivni! A ako sam u pravu (ponavljam da jesam), onda je sasvim jasno što nam je raditi: pokazati svoju snagu u svakom aspektu naših života.

Nitko drugi ne će obaviti naš posao očuvanja vjere i nacije, a time i naše kulture i naših života, umjesto nas. A mi ga lako možemo obaviti. Ali ne s figom u džepu – brinući za svoje privatne probitke a računajući da će nas ukupno netko drugi zaštititi. I glupo je čekati da nam vile dođu pred oči.

Unatoč svim lošim pojavama u državi Vi ste ipak optimistični – zašto?

Jer nakon tisuću godina neslobode, iskorijenjivanja i odnarođivanja još uvijek imamo jaku vjeru i čist, a jak osjećaj nacionalne pripadnosti. Dokaz je Domovinski rat koji smo dobili u neizrecivo nepovoljnim okolnostima, samo na osnovi naše ljubavi prema domovini. To na 115 načina ilustrira ta moja knjiga, i zato sam je napisao. Ona se oslanja na davno spjevane stihove pjesme Vladimira Nazora „Zvoninmirova lađa“:

Još je tu. – Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je – al još tu je!

Zato kažem (citat):

(Nazorovi stihovi) „U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja Zvonimirova lađa.“

Bolje od toga ja vam ne znam reći.

Davor Dijanović

Ljudi moraju shvatiti što se zbiva, a snagu imaju.

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo