Smisao kolona sjećanja nitko se ne usudi reći

Baš kad sam pomislio kako poražene snage u Domovinskome ratu u javnome prostoru ne mogu niže pasti demantirao me, opet i opet, JuL. Uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara u agresiji Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba, istaknuo je naslov „Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“ izvučen iz teksta Ivanke Toma. Riječ je o tezi radikalne jugoslavenske desnice u čijoj pozadini četnici oštre noževe i smišljaju nove Ovčare. Iz teksta je razvidno kako i u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda velikosrpskim i jugokomunističkim snagama smeta komemoriranje hrvatskih žrtava. Treba ih ukinuti onako kako su bile ukinute i u jugoslavijama, da ne smetaju širenju „bratstva i jedinstva“ i službenoj politici Srbije. Dobro smo prošli budući da nije zatraženo ukinuće i škabrnjske kolone sjećanja! A kolone sjećanja u Škabrnji i Vukovaru, ne bez razloga, svake su godine sve duže.

Danima uoči 18. studenoga ove godine poražene snage odvraćale su pozornost javnosti od hrvatskih žrtava srbijanske agresije i u prvi plan gurale potpuno nebitno pitanje, naime, hoće li se stanoviti Pupovac pridružiti vukovarskoj koloni sjećanja ili ne će. Što ima etnobiznis navođen iz Beograda s vukovarskom epopejom? Sa stajališta nacionalne države hrvatskoga naroda – ništa. Odvraćanje pozornosti s bitnoga na nebitno dio je specijalnoga rata koji se provodi u medijski i ideološki okupiranoj Hrvatskoj. Politiku koju Pupovac zastupa otpuhala je Oluja. A Oluja je za politiku Srbije i njezine sluge u Hrvatskoj, ove godine „zauvek“ definirana u Bačkoj Palanci ne kao osloboditeljska vojna operacija, već kao „pogrom Srba“.

U čemu je trajni smisao kolone sjećanja

Zdrava pamet zna kako „veštačko“ održavanje ostataka velikosrpske i jugokomunističke ideologije u Republici Hrvatskoj „više nama smisla, ali se nitko ne usudi reći“. Posebice se tijekom posljednjih osamnaest godina ne usude reći političke elite, kojima po ustavnopravno nepostojećem inkluzivnom pravu hrvatskih gusaka pripada i Pupovac. Upravo su te i takve elite stvarale i u hrvatskome društvu stvorile atmosferu besmisla, hoteći besmisao pretvoriti u redovno stanje države i nacije prema uzoru na redovno stanje uspostavljeno godine 1918. i 1945. Otrovni tekstić Ivanke Tome i JuL-a samo je izraz režimskih glasnogovornika vjernih poretku dekroatizacije Hrvatske. Smisao je kolona sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u tome da Hrvati više nikad ne dopuste divljanje, financiranje, promoviranje velikosrpske politike u Hrvatskoj. Zato, naime, da se zločini počinjeni u ime te ideologije i takve politike ne ponove.

Žrtva Vukovara jest temelj hrvatske države stvorene u obrambenome Domovinskom ratu. Nisu temelji hrvatske države procesi od detuđmanizacije do istanbulizacije i marakešizacije. Nije temelj revanšizam ustoličen 3. siječnja 2000. umjesto nacionalne pomirbe. Nisu temelji nametnuti avnoj sa svojim oour-om zavnohom umjesto povijesnih odluka demokratski izabranoga Hrvatskoga (državnoga) sabora i predsjednika Tuđmana. Nije temelj hrvatske države na temelju postizbornih izdaja modificirano „bratstvo i jedinstvo“ umjesto dosljednoga provođenja Ustava i međunarodnoga prava. Nisu temelji hrvatske države Ivanka Toma, Budimir Lončar i Milorad Pupovac, ali jesu Zorica Gregorić, Jean Michel Nicolier i Predrag Mišić. Nije Bačka Palanka u temeljima Hrvatske, ali jest Škabrnja i Vukovar, njihove žrtve i kolone sjećanja pomoću kojih se i agresor i žrtva mogu suočiti s vlastitom prošlošću.

Toma nije usamljena na poslu sprječavanja suočavanja s prošlošću na temelju istine. Jedino već više puta dokazani idiot zalutao u besmisao može napisati da je izbornik Nogometne reprezentacije Hrvatske idiot zato što je uoči utakmice 18. studenoga rekao da će repka igrati s mislima na Vukovar. Izgleda kako poraženim snagama smeta i samo spominjanje „besmislenoga“ Vukovara. Da je Dalić rekao kako će igrati s mislima na Beograd ili Bačku Palanku, bio bi u nametnutoj nam glavnoj struji hvaljen i slavljen kao novi „ujedinitelj“, premda bi u tom slučaju bio običan, daljinskim upravljačem upravljan gegajući gusan. Smisao je hrvatskih kolona sjećanja, među ostalim, prokazati besmisao i idiotizam Domovinskim ratom poraženih snaga.

Jugokomunistima i velikosrbima žrtva Vukovara nema smisla

Razgraditelji moderne hrvatske države („plaćeni glumci“, biskup Egidije Živković) više i ne pokušavaju prikriti taktiku meke okupacije kojom onemogućuju razvitak, prosperitet i sigurnost hrvatskoga naroda u njegovoj državi. Njihova mržnja prema bilo kakvoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ne može uroditi ničim dobrim. Zato se i dave u vlastitoj kloaki, padajući sve do logičkoga, etičkoga i povijesnoga besmisla, ali i dalje danomice smišljajući diverzije na različitim područjima od kulture do politike, utirući put novoj agresiji istih agresora.

Bačkopalanački intoniran tekst Ivanke Tome logičan je nastavak intervjua Darka Hudelista sa četnikom Vukom Draškovićem objavljenim nedavno u Globusu (Poslije europskoga Vučića dobili smo i europskoga Draškovića) i članka Vlade Vurušića u JuL-u, u kojemu je prepisao srbijansku državnu kritiku filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“ (Novinar JUL-a obavio je zadatak na FDF-u Gordan Lederer).

Riječ je o uradcima koji u cjelini sagledani pokušavaju idiotski rehabilitirati i iznova nametnuti besmislenu jugoslavensku ideju, kao prethodnicu budućim „prisajedinjenjima“ (kad im vanjske okolnosti dopuste) prema uzoru na okupaciju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine iz godine 1918., u velikoj mjeri i 1945. i 1991. U tom i jedino u tom ujediniteljsko-balkanskom „konglomeratu loših politika“ vukovarska Kolona sjećanja je besmislena. Nije riječ o virtualnome besmislu, već o realnome strahu od istine od kojega kronično boluju poražene snage u Domovinskome ratu. Strah od istine nije temelj stvarne pomirbe, ali jest lažne.

SNV kao srbijanski paralelni sabor u Hrvatskoj

Članak Ivanke Tome, čiju poveznicu namjerno ne prenosim da dodatno ne zagadim ionako prezagađeni hrvatski javni prostor, izvrsno korespondira s priopćenjem srbijanske udruge u Hrvatskoj – „Srpsko narodno vijeće“. Njega prenosim u cijelosti samo zato da ne promakne sigurnosnim službama, koje su već ranije ustanovile porast lijevoga i četničkoga ekstremizma: „Obavještavamo vas da će u subotu, 17.11.2018., zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica ‘Protiv zaborava’ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama. Jedan vijenac bit će bačen u Dunav u 12:00, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole te dati izjavu za javnost“.

Upravo ste, poštovani čitatelji i službenici, pročitali službeno stajalište Republike Srbije plasirano preko srbijanskoga sabora u Hrvatskoj. U njemu se perfidno izjednačava krivnja agresora i žrtve. I to na pravi velikosrbijansko-memorandumski način – laž je istina, istina je laž. Dan sjećanja nije SNV-ov besmisleni 17. već hrvatski (samo za poražene „besmisleni“) 18. studenoga. Najprije su, priopćenje sugerira, stradali nevini Srbi u Dunavu, a onda (posljedično) i neke druge („besmislene“) žrtve. Ovakvo priopćenje može poslati samo paralelna vlast u Hrvatskoj, odnosno pokojna SRH s dva politička naroda ili država agresor. S prijezirom odbacujem priopćenje! Ono je na tragu besmislenoga kružnoga tijeka velikosrpske politike, koje sada u sinergiji s hrvatskim guskama priprema politički teren za nova „oslobođenja“ svih „srpskih zemalja“ u koje spadaju trenutno „neoslobođene“ i „neprisajedinjene“ Slavonija i Baranja, Banovina, Dalmacija, Zagora, Dubrovnik…

Pupovac je u Vukovaru pokazao „pijetet“ tako da je vijenac za žrtve ukrasio srbijanskom trobojnicom i tekstom na ćirilici, iako je zastupnik Hrvatskoga sabora a ne beogradske Skupštine. Nismo u 1918., Juge nema, pa je službeni jezik hrvatski s latiničnim pismom. K tomu „pijetet“ je iskazao u pratnji policije (hrvatske, sic!), demonstriravši time da je istodobno i povlaštenik režima i ugroženik hrvatske države. U najmanju ruku on je tetošen u rangu veleposlanika Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, a u praksi kao gubernator iznad Hrvatskoga sabora i vlade. Poslije ovoga performansa Grad Vukovar mogao bi ga mirne duše proglasiti nepoželjnim. Uređena država već bi ga odavno poslala u ropotarnicu povijesti. Neozbiljna ga inkluzivira i privilegira.

Kad Srbija uči Hrvatsku europskim vrijednostima…

A da ne lažem o kružnom tijeku velikosrbijanske politike dokazuje i izjava srbijanskoga ministra vanjskih poslova, Ivice Dačića, u povodu izložbe otvorene u Hrvatskom saboru na kojoj je izložena slika hrvatskoga branitelja, Jeana Michela Nicoliera, Francuza, prikazanoga u odori s grbom HOS-a unutar kojega piše „Za dom spremni“. Našega Francuza velikosrpski agresor po okupaciji Vukovara poslije zvjerskoga mučenja hladnokrvno je ubio. Domovinskim ratom dekriminalizirani stari hrvatski pozdrav crvena je krpa hrvatskim smutljivcima različitih boja i predznaka, zato jer iritira agresore i četnike u vrhu Srbije. Dačić je poručio svojim saveznicima u Hrvatskoj da, k nozi!, odmah osude „zloglasni slogan“, kako u pacificiranoj Hrvatskoj nitko ne bi preostao spreman braniti dom od budućih srbijanskih „oslobođenja“. Ovako „komanduje“: „Ako za dužnosnike u Zagrebu to nije problem, onda je jasno da se ta slika u Saboru našla s odobravanjem vladajuće elite koja se uporno trudi da rehabilitira ustaštvo“. Tako se u djelo provode ciljevi Memoranduma II. Jean je službenoj Srbiji – ustaša, kao i svi nepokoreni Hrvati.

Hrvatskoga branitelja, Jeana, ubijenoga od srbijanskoga agresora zato jer je bio za obranu hrvatskoga doma spreman, isti taj agresor 27 godina kasnije prikazuje kao „ozbiljan izazov za vrijednosti EU“ (Jadranka Joksimović, srbijanska ministrica eurointegracija). To će reći da su prave europske vrijednosti srbijanski masovni zločini počinjeni prije i poslije okupacije Vukovara. Tako nas bizantinska srbijanska politika velike Srbije uči europskim vrijednostima, skrećući pozornost s pravih, a neosuđenih, srbijanskih vrijednosti: Pokolji „svim raspoloživim sredstvima“, masakriranja, okupacija, protjerivanje, sustavna silovanja, masovne grobnice, etničko čišćenje i genocid u praksi demonstrirani u Škabrnji, Vukovaru, Nadinu, Srebrenici…

Što sve u Hrvatskoj nema smisla?

Nema mjesta u koje je srbijanski agresor tijekom protekloga stoljeća kročio, a da u njemu nije počinio zločin koji ne zastarijeva. No, u jugokomunista i velikosrba uvriježila se teorija i praksa da zločini počinjeni u ime velikosrpske ideologije i politike zastarijevaju i prije negoli su počinjeni – još u fazi njihova planiranja, budući da njihovi zločini spadaju u „antifašizam“, iako, nikako ne mogu antifašizmom opravdati istrjebljenje Židova u Srbiji do rujna 1942., pa zato, skretanja pozornosti radi, pumpaju mit o Jasenovcu.

Nema mjesta koje nije obilježeno srbijanskim zločinom, od Dubrovnika do Iloka, od… Nijedan masovan zločin počinjen u tim razdobljima nije dobio sudbeni epilog i sveopću osudu. Zato su se, među ostalim, opetovali u najnovijoj agresiji. Zabrinjava činjenica što se i poslije nje, iako „imamo Hrvatsku“, srbijanski zločini u nas pospremaju pod tepih, a zločincima se ostavlja slobodan prostor da mogu izbjeći i osudu i kaznu. To je pak zločin nad zločinom, o čemu naša „duboka država“ zna sve detalje na strateškom, taktičkom i operativnom planu.

Srbijanska je šefica vlade, Ana Brnabić, ovih dana u njemačkim medijima zanijekala čak i međunarodnopravno potvrđen srbijanski genocid u Srebrenici (zar i tamošnje godišnje komemoriranje žrtava genocida „nema smisla“?). Ni na jednome tom stratištu iz posljednjih stotinu godina Srbija nije kleknula, položila vijenac, zamolila za oprost, pokajala se i platila odštetu. Takva politika nije pomirba na temelju istine i europskih vrijednosti. A Ivanka Toma i JuL uvjeravaju nas kako vukovarska kolona sjećanja – nema smisla! Nije imala smisla samo u totalitarnim jugoslavijama. U europskim i hrvatskim kontekstima itekako ima smisla.

Ako nešto danas „nema smisla“, onda se to odnosi na jasenovački mit, četnički ustanak u Srbu prikazan kao „ustanak naroda“, pozicioniranje hrvatskih sveučilišta u okvir nepostojećega Zapadnog Balkana (Rektor Damir Boras prisajedinjuje sveučilište Zapadnom Balkanu) i drugi primjeri nove rejugoslavenizacije „u okviru europskih okvira“ (A. Plenković). O tome Toma i kompanija glavne struje ni a ni be. Kao da provode politiku besmislenih Saveza komunista -Pokret za Jugoslaviju i Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu.

Upravljajući u znatnoj mjeri pravcem geganja hrvatskih gusaka s demokratskim legitimitetom i bez njega, jugorežimlije su se skroz primakle tezama, polazištima, ciljevima i politici četnicizirane Srbije koja se ne želi suočiti s prošlošću i kontinuitetom vlastitih besmislenih zločina počinjenih u ime „kralja i otadžbine“, stvaranja nepostojećih „jugoslovena“, širenja „bratstva i jedinstva“ i uspostave granica velike Srbije. I kontinuirano, uporno, korak po korak Hrvatskoj nameću „mozak i dušu Beograda“, jučer Vladimir Čerina, danas Ivanka Toma i onaj idiot… Bez otpora takvo što moguće je nametati samo u okolnostima dekroatizirane vlasti. Dekroatizirana vlast u Hrvatskoj doista nema smisla, poručuju nam kolone sjećanja na žrtve kontinuiranoga srbijanskoga terora. Bilo je samo pitanje vremena kad će početi granatiranje kolona sjećanja. Teren se pripremao proteklih 18 godina.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo