Tito je postavio Josipa Kopiniča na čelo Uljanika – hoće li Plenković postaviti Martinu Dalić?

U svjetlu velikih priznanja koje je zbog zasluga oko Agrokora dobila Martina Dalić, bilo bi mudro književnici i ekonomistici takvih sposobnosti povjeriti upravljanje Uljanikom, kao što je drug Tito svojevremeno učinio sa Staljinovim egzekutorom i upraviteljem republikanskog brodogradilišta u španjolskom građanskom ratu Josipom Kopiničem

Nerijetka je pojava da ljudima na bankovni račun sjedne neki novčani iznos, a oni pak ne znaju s koje osnove. U takvim slučajevima, većina će ljudi ići provjeriti tko je nešto uplatio i zašto, prije no što se upuste u trošenje tog novca, jer, svi znamo da nema besplatnog ručka.

Međutim, u neka se “sretnija” vremena “kad nije bilo ovakve nezaposlenosti”, kad je “cvala industrija i brodogradnja” ili “kad su ljudi živjeli od svoga (ne)rada”, nitko nije previše zamarao pitanjima odakle sav taj novac. I zato je “uspješna” Jugoslavija bankrotirala ni Bog ne zna koliko puta, a naposljetku se i raspala u čemu su pomogli i “zli hrvatski nacionalisti i neoustaše”. Tako otprilike razmišljaju jugokomunisti, odnosno ona petina o kojoj je svojevremeno govorio Tuđman.

Trenutna situacija u Uljaniku čija nesretna sudbina već koji mjesec puni medijske stupce, ogledan je primjerak rada i poslovanja samoupravljačkog poduzeća. Dakle, nije potrebno ići u arhive ili slušati svjedočanstva, nego je dovoljno napraviti pregled vlasničke strukture i poslovanja kako bi se do kraja spoznao sav užas komunizma i socijalizma.

Skoro 47% udjela u temeljnom kapitalu (dionicama) imaju sami radnici. Slijede Croatia Osiguranje i Hrvatska poštanska banka s oko 10% i potom još niz drugih dioničara. Dakle, Uljanik je marksistička utopija – većinu upravljačkih prava imaju radnici – koji mogu upravljati i voditi poduzeće, dakle radi se o pravom samo-upravljanju. Međutim, radnici nisu toliko organizirani (gle čuda!) pa sad prosvjeduju protiv vlastite uprave koju bi, sukladno njihovom vlasničkom udjelu trebali birati, a ta uprava sebi isplaćuje puste milijune te desetljećima srozava poslovanje uz blagoslov tih istih radnika. O samoupravljanju ili sloganu “poduzeća radnicima!” nije potrebno više ništa kazati.

Mi, stariji ljudi, koji s majčinim mlijekom nismo povukli učenja Kardelja i Bakarića, iz nekog čudnog razloga volimo za potrebe razumijevanja sadašnjosti posegnuti za – prošlošću – pa ćemo sukladno toj neobičnoj navici podsjetiti na početak Uljanika, a napose na Josipa Kopiniča, “političara i gospodarstvenika”, t.j. ruskog špijuna i bliskog Titovog “saradnika”.

Prema bizarnim podacima iz Krležine Enciklopedije, odnosno Leksikografskog zavoda Kopinič je: “zaslužan za brzi razvoj i modernizaciju proizvodnje Uljanika u vrlo teškim uvjetima; uveo je tehnološke novine u gradnju većih brodova potpuno zavarene konstrukcije; unatoč velikim otporima uspio je osnovati Uljanikovu tvornicu brodskih sporohodnih dizelskih motora i tvornicu brodske elektroopreme te ugovoriti gradnju 40 trampera za SSSR. Potom postavljen za upravitelja Jadranbroda, udruge jugoslavenske brodograđevne industrije, te Litostroja u Ljubljani.”

U spomenutoj se partijskoj enciklopediji navodi da je diplomirao ekonomiju u Moskvi (?!), a kao vrlinu mu navode i da se školovao na Komunističkom sveučilištu narodnih manjina Zapada te da je sudjelovao u Španjolskome građanskom ratu kao Staljinov izaslanik. Dakle, ima sve preporuke za upravljanje poduzećem: lažnu diplomu, sudjelovanje u radu Partije i održava dobre odnose sa Staljinom.

Vladimir Velebit je u nekom intervjuu kazao: “Kopinič se vratio u Jugoslaviju, i što se s njim dešava? Kao bivši podoficir u mornarici, električar bez obrazovanja (zar nije ekonomist?!, op. a.), on postaje generalni direktor… brodogradilišta u Puli. Do kraja je imao tako visoke položaje, za koje uopće nije bio spreman. I kad je konačno i to izgubio, Tito ga i dalje drži kao kap vode na dlanu, sve do njegove smrti” – veli Vladimir Velebit.

Kopinič se sam prisjeća iskustva potrebnog za upravljanje brodogradilištem; on ga je stekao kao ubojica u Španjolskom građanskom ratu: “U Španjolsku nas je poslala Kominterna kao vojne stručnjake da pomognemo Republici. Bio sam među prvom petoricom stranaca koji su tamo stigli. Tada sam prvi put u životu bio direktor brodogradilišta, što će mi kasnije biti od velike koristi. Oko tridesetak brodova čekalo je u brodogradilištu u Cartageni na manje opravke, a među njima i jedna podmornica. A bili su itekako potrebni republikanskoj floti: brodovi za transport oružja, hrane i vojske, a podmornica za razbijanje blokade. U štabu je odlučeno da odem u Cartagenu kao njihov opunomoćenik i vidim u čemu je stvar. Ako je potrebno, rečeno je, onda zauzmi i mjesto komandanta brodogradilišta! Odem tamo i shvatim da je riječ o sabotaži nekih inženjera i poslovođa. Upozorim ih na ozbiljnost situacije – oni ne haju! Formiramo onda prijeki sud, osudimo sedamnaestoricu i rezultat: za dva tjedna sva su plovila bila na moru!”

Eto kako su stvari rješavali ljudi od povjerenja Partije – prijeki sud i riješiš se ljudi – što neodoljivo podsjeća na onu Staljinovu: nema čovjeka, nema problema. No, glavno da je Kopinič u “Glasu Istre” početkom rujna proglašen “utemeljiteljem modernog Uljanika”. Valjda, dodati i suvremenog jer, neke bitne razlike u ponašanju, kako uprave, tako i radnika, onda i danas, naprosto – nema.

Današnja država u maniri pravog socijalista daje novac Uljaniku kao što je nekoć Jugoslavija činila. Bitna je razlika u tomu da se Tito u hladnoratovskom ozračju mogao zaduživati i na Zapadu i na Istoku, no da je novac uložen u Uljanik, ali i druga poduzeća diljem bivše države, naposljetku omogućio stvaranje viška vrijednosti – nije. Rad rada radi je ne samo ekonomski primitivizam najgore vrste. S takvim početkom, zar je itko smatrao da će Uljanik dobro završiti?

Hrvatska nema uvjete za brodogradnju (nije ih nikad imala, a to što su Uskoci, Istrani ili Dalmatinci gradili barčice te ganjali Mletke ne možemo nazvati brodogradnjom), stoga ustrajavanje na brodogradnji sufinancirano državnim novcem nije ništa do li idiotizam.

Zaključno, imamo radnike koji zbog odsustva samokritike kritiziraju sve druge, imamo upravu Uljanika koja se ponaša kao što se ponašao Josip Kopinič i imamo državu koja se u bitnome ne razlikuje od bivše SR Hrvatske, odnosno SFRJ.

U svjetlu velikih priznanja koje je zbog zasluga oko Agrokora dobila Martina Dalić (u Švedskoj se lome koplja hoće li joj dati Nobelovu nagradu za književnost ili ekonomiju), bilo bi mudro književnici i ekonomistici takvih sposobnosti povjeriti upravljanje Uljanikom, kao što je drug Tito učinio s Kopiničem prije više od pola stoljeća.

Za “dobar posao” prikladna je dobra nagrada, a usput će opet “procvasti” hrvatska brodogradnja. Plaće će sjedati na račune, božićnice, regresi, dnevnice… svega će biti. Dok računi (ponovno) ne stignu na naplatu.

L.C./HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo