Kristijan Krkač: Netalentirane i idiotske metafore jednakosti
Vrijeme:2 min, 3 sec
Metafore poput “Svi smo isti ispod kože.”, “Svi jednako krvarimo.” i slične dobile su inačicu u ilustraciji koja se sastoji od niza iste lubanje čovjeka ispod kojih piše crnac, bijelac, azijat, muškarac, žena i sl. Ta je motafora jednakosti doslovno pogrešna kao i prethodno navedene. Skupine Homo sapiensa koje se nazivaju rasama različite su ne samo izvanjskim izgledom nego i građom i fiziologijom organizma pa tim slijedom i strukturom, sastavom, masom i drugim svojstvima kostiju.
Gerace, L., Aliprantis, A., Russell, M., Allison, D. B., Buhl, K. M., Wang, J., … Heymsfield, S. B. (1994). u članku “Skeletal differences between black and white men and their relevance to body composition estimates”. objavljenom u American Journal of Human Biology, 6(2), 255–262 jasno i nedvojbeno pokazuje razlike u masi, mineralnoj gustoći, veličini itd. kostiju bijelaca i crnaca i dodatne ako se uvedu razlike žena i muškaraca itd. Istraživanje se oslanja na prethodna i neka skoro istovremena i sva redom imaju slične rezultate mjerenja koji pokazuju na značajne razlike među rasama.
Poanta je u tome da je navedena metafora jednakosti loša. Naime, ona sugerira da su sve rase, spolovi (i rodovi) itd. jednaki pod vidom kostiju što de facto nisu. Činjenica jest da se radi o rasnim razlikama i da su one razlike unutar vrste Homo sapiens roda Homo. Naime, sve rase doslovno pripadaju istoj vrsti Homo sapiens. Stoga bi biološka metafora, ako je već svježa i živahna trebala uključivati svojstva koja dijeli cijela vrsta u odnosu na bliske vrste, no najbolje je napustiti biološku metaforu i držati se opće socijalno-kulturne metafore koja kaže da je svaki Homo sapiens u istoj mjeri Homo sapiens (čovjek ili anatomski suvremen čovjek, usprkos stručnim debatama o tom terminu) bez obzira kojoj rasi pripada, jer ga rasne posebnosti ne čine manje ili više čovjekom u društvenom i kulturnom smislu bivanja Homo sapiensom.
Naime, svi Homo sapiensi bez obzira na rasu dijele istu opću sociologiju i kulturu koja je različita od sociologije i kulture čak i poznatih bliskih vrsta i rodova. Čak i Opća deklaracija o pravima čovjeka priznaje neke elemente te specifičnosti poput razuma i savjesti (čl. 1.). Graditi metafore na identitetu vrste u odnosu na druge vrste imalo bi puno više smisla (iako načelno ne treba pretjerivati u razlikama prema životinjama i biljkama, a Boga mi niti u razlikama prema umjetnoj inteligenciji i robotima, jer tu su stvari nadasve dvojbene, a to pak jer specizam poprima nove i nove obrise).
Kristijan Krkač/Hrvatsko nebo
