Razgovor s dr. sc. Antom Birinom: O kurikularnoj reformi i ugrožavanju slobode znanstvenika

Dr. sc. Ante Birin je viši znanstveni suradnik u odjelu za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest, član je Poticajne skupine za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“, a do sada se nekoliko puta istaknuo u kritici tzv. kurikularne reforme. O kurikularnoj reformi i opasnostima koje se iza nje kriju, ali i o ugrožavanju slobode znanstvenika putem novih zakona koji su u pripremi, razgovarali smo s gospodinom Birinom.

Više puta kritizirali ste kurikularnu reformu. Što zamjerate?

O tzv. kurikularnoj reformi odnosno, točnije rečeno, o kurikulu nasavnog predmeta povijest, koji je bio predmet mojih kritika, a i o tijeku „reforme“ imao sam i imam čitav niz konkretnih primjedaba. Od samog početka – od načina na koji je imenovan voditelj Ekspertne radne skupine, gosp. Jokić, isto tako od načina na koji su sastavljene pojedine stručne radne skupine (SRS) (da i ne spominjem izbor pojedinih voditelja) – čitav je proces vođen više kao partijsko-ideološki, a manje strukovni projekt iz kojega su u cijelosti bili isključeni znanstvenici i javni znanstveni instituti koji su u njegovoj izradi morali sudjelovati. Kao odgovor na tu kritiku vodeći su ljudi SRS-e, po načelu divide et impera, uzvratili perfidnim, ali prozirnim pokušajem unošenja razdora između znanstvenika i nastavnika optužujući prve kako takvim istupima dovode u sumnju znanje i stručnost potonjih.

Javna rasprava koja je održana u srpnju 2016., u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest, razotkrila je pak brojne nedostatke kurikula nastavnog predmeta povijest, što je izuzetno naljutilo „stratega“ kurikularne reforme. Osobito ga je zaboljela činjenica da su toj raspravi, zamislite strahote, nazočili i predstavnici medija koje tu nisu očekivali. To, vjerujem, dovoljno govori samo za sebe. Ono do čega je došlo nakon toga bilo je određeno taktičko povlačenje od predmetne SRS i kozmetičko „dotjerivanje“ kurikula – kako bi se ublažile brojne kritike struke (odnosno goleme većine javnih znanstvenih instituta, sveučilišnih odjela za povijest te brojnih znanstvenika) – koji je u svojoj biti ostao neizmijenjen i takav krenuo u eksperimentalni program.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Hrvatska narodna stranka, kojoj je povjeren taj resor, uporno se pak hvale kako je struka imala ključnu riječ u kurikularnoj reformi.

Takvu količinu laži koju iznose čelni ljudi dotične stranke i resornog ministarstva doista je teško probaviti. Istina je, na žalost, upravo suprotna. Glas struke u cijeloj je ovoj priči bezobzirno ušutkan. Ostavljajući po strani sve prethodno spomenute kritike stručnih (znanstvenih) krugova, dovoljno je upozoriti na činjenicu kako je Povjerenstvo za recenziju kurikula povijesti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dalo negativnu ocjenu kurikula nastavnog predmeta povijest, koji je, unatoč tome, ipak uveden u eksperimentalni program.

Unatoč recenziji koja je ustvrdila kako je „potrebno mijenjati i doraditi prema navedenim opaskama“ (riječ je o dvije nedovoljne i tri, mogli bi reći, jedva dovoljne ocjene od njih ukupno sedam) izvršene su promjene bile tek kozmetičke naravi. Praktički jedina promjena koja je napravljena bilo je navođenje popisa izbornih tema za srednje škole, o čijoj „kvaliteti“ najrječitije govori činjenica da isti taj popis ne predviđa zasebnu temu koja bi obrađivala hrvatsku povijest u razvijenom srednjem vijeku ili, na primjer, u prvoj plovini 20. st. Toliko o „struci“ koja je radila na kurikulu i koliko se slušao glas struke. Način, pak, na koji je resorno ministarstvo taj i takav kurikul „proguralo“ u eksperimentalni program priča je za sebe.

Možete li, molim Vas, pobliže obrazložiti na što mislite?

Mislim na netransparentanost i bezobzirno obmanjivanje javnosti. Kada je u MZO pristigla prva od dviju recenzija kurikula povijesti, ona Bavarskog državnog ministarstva obrazovanja i kulture, znanosti i umjetnosti, koja je bila pozitivna, MZO je gotovo isti dan slavodobitno izvijestio javnost o tome, dakako uz svesrdnu potporu medija. Ministrica Divjak pritom je izrazila zadovoljstvo pozitivnim recenzijama, „koje pokazuju da na jesen eksperimentalno ulazimo u škole s kvalitetnim kurikulumima koji su, uz edukaciju učitelja o novom načinu poučavanja, baza koncepta škole za život koju gradimo.” Uzgred budi rečeno, ta recenzija ne sadrži ni dataciju ni potpis odgovorne osobe koja je tu recenziju izvršila! Tko nam dakle jamči autentičnost te recenzije? Je li ju doista napisala neka osoba iz dotičnog bavarskog ministarstva ili možda, da budem malo zločest, Snježana Koren?

Vjerujem da bi brojni novinari rado kontaktirali autora dotične recenzije i zamolili ga za razgovor u svezi s time. Osim toga, čak je i službeni prijevod te recenzije s engleskoga, dan u javnost od MZO-a, bio djelomice lažiran, tj. netočan u dvama nipošto nebitnim detaljima. S druge strane, kada je pristigla negativna recenzija HAZU, nju se prikrivalo gotovo jedan mjesec. Tijekom tog razdoblja ministrica se Divjak više puta nalazila s članovima SRS-a, tražeći načina kako prikriti tu, za njih, neugodnu činjenicu. Stoga je negativna recenzija, gle slučaja, objavljena u vrijeme uskrsnih blagdana (točnije: na Veliki petak) i, naravno, uz gotovo posvemašnji muk medija.

I sama provedba eksperimentalnog programa već se u samom početku našla u problemima.

Naravno da se našla u problemima kada je kao i sama kurikulna reforma, povrh svega rečenoga, provedena brzopleto s primarnim ciljem političke samopromocije i spašavanja rejtinga stranke koja nakon sljedećih izbora svoje čelništvo može poslati na prekvalifikaciju iz profesionalnih prodavača magle u neko drugo, društveno korisnije zahimanje. Kako je pak izgledala priprema za provedbu eksperimentalnog programa i kako se „uspješno“ odvija „Škola za život“, može se vidjeti na primjeru udžbenika za eksperimentalni program. MZO je 1. ožujka zatražilo od nakladnika da udžbenici budu gotovi do 1. svibnja!?

I sada ne znam što je žalosnije – činjenica da je posljednja verzija kurikula povijesti objavljena tijekom travnja ili činjenica da je zakonski rok za izradu novih udžbenika (inače) 14 mjeseci. Iako je rok, naknadno, produžen do srpnja, jasno je kako svi udžbenici nisu mogli biti napravljeni u tako nerazumno kratku roku i kako učenici na početku školske godine stoga nisu ni mogli dobiti sve udžbenike.

Nisu pristigli ni obećani tableti?

Tako je. Za razliku od udžbenika, koji su u međuvremenu ipak pristigli u škole, tableti još uvijek pomalo „kapaju“. Kakvo je stanje na terenu, mislim da će svi učenici tablete vjerojatno dobiti krajem prvog polugodišta. No, kada je već riječ o tabletima, treba napomenuti i to da je MZO prvotno obećao osigurati tablete za škole koje sudjeluju u eksperimentalnom programu, a zatim je, uvidjevši da dano obećanje ne će moći ostvariti, prebacilo taj vrući krumpir u ruke škola, osiguravši im iznos od tisuću kuna po učeniku za nabavu tableta. Prekasno saznavši za „promjenu plana“, škole nisu mogle pravodobno provesti javni natječaj za njihovu nabavu, zbog čega, kao što sam spomenuo, svi učenici u eksperimentalnom programu još uvijek nemaju tablete.

Nadalje, iznos od tisuća kuna po tabletu apsolutno je nedovoljan da bi se nabavio kvalitetan tablet koji može osigurati kvalitetno održavanje „digitalne“ nastave. Zato se i događa da, osim što tabletima nedostaju kamere, nužne za digitalni program na kojem je MZO inzistirao, tako jeftini tableti praktički ne mogu pokrenuti ni zahtjevnije 3D animacije, čime učenici ostaju uskraćeni za izuzetno zanimljiv i poučan digitalni edukativni sadržaj. Naposljetku, da zaokružimo priču, kako su tableti vlasništvo škola i kako one odgovaraju za njih, djeca ih mogu koristiti isključivo tijekom boravka u školi k – budući da roditelji, razumljivo, ne mogu (niti moraju) preuzeti odgovornost za eventualnu nastalu štetu. I tu se onda postavlja pitanje kako će učenik svladati 30% sadržaja udžbenika, koliko (u skladu s naputkom MZO-a) postoji isključivo u digitalnom izdanju?!

Unatoč ovim Vašim kritikama, Europska komisija nedavno je pohvalila tijek reformskih procesa u sektoru obrazovanja?

Koliko se vidi iz teksta objavljenog na mrežnim stranicama MZO, Europska je komisija u svom izvješću o Pregledu obrazovanja i osposobljavanja za 2018. istaknula kako su u Hrvatskoj pokrenute „ambiciozne reforme nakon dugogodišnjih odugovlačenja uzrokovanih političkim prijeporima“. Ni iz toga, ni iz nastavka izvješća EK-a ne navodi se ništa o (ne)uspješnom odvijanju eksperimentalnog programa. Osim toga, u istom izvješću Komisija je “Hrvatskoj dala i dodatne preporuke glede povećanja obujma učenja građanskoga odgoja u školama”. S obzirom da tzv. lijevo-liberalne (u stvarnosti rigidno ljevičarske) snage u društvu građanski odgoj vide kao svojevrsnu “kontru” vjeronauku, mene doista zanima što to “povećanje obujma” znači i kako će se ono odraziti na cjelokupnu školsku satnicu. O sadržaju ne ću ni govoriti.

Osim toga, ako hrvatsko školstvo ni Hrvatsko-ugarskom nagodbom nije pripadalo među “zajedničke poslove”, valjda bismo i danas trebali imati pravo (i dužnost) samostalno ga uređivati. Hoćemo li sutra po “preporuci” europskih birokrata tako prihvatiti i možebitne preporuke da u nastavu povijesti uvedemo tzv. „solunske“ čitanke. Za one koji to ne znaju, riječ je o čitankama objavljenima 2016. u Solunu od „Centra za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi“ i uz potporu Europske unije – uz napomenu da njihov sadržaj ne odražava službeni stav Unije – koje su namijenjene nastavnicima suvremene povijesti u jugoistočnoj Europi. Hoćemo li i te čitanke, prepune „znanstveno neutemeljenih tvrdnji i netočnih podataka u dijelu sadržaja o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“, kako je to ustvrdio dr. sc. Ante Nazor, uvesti u školu ako nam danas-sutra dođe “preporuka” Europske komisije?

Očekujete li možda da bi evaluacija mogla negativno ocijeniti “Školu za život”?

Ako HNS o(p)stane u Vladi do iduće jeseni – na što se ne bih kladio –, tada ne sumnjam u „uspjeh“ kurikulne reforme i eksperimentalnog programa ni u njihovo promptno uvođenje u redovni program od iduće školske godine. Ministrica Divjak i njezina vrla pomoćnica Lidija Kralj najavili su uspjeh eksperimentalnog programa i prije negoli je on otpočeo. Povjerenstvo za praćenje i evaluaciju eksperimentalnog programa načinjeno je od ministričinih pouzdanica i osoba koje su bile uključene u izradu pojedinih predmetnih kurikula, pa stoga ne sumnjam da će i njihovo prosudbeno izvješće biti nadasve pozitivno.

Mediji iz dana u dan uglavnom u svijetlim bojama ocrtavaju tijek eksperimentalnog programa, izabrani ravnatelji i nastavnici sipaju pohvale, sve prava pravcata idila. Stoga je doista šteta da tu idilu narušavaju, kako kaže ministrica, „određene interesne skupine i kočničari reformi kojima nije u fokusu opći interes, već zaustavljanje progresa i ostvarivanje osobnih probitaka“. Iz posljednjeg broja Globusa možete vidjeti kako ta “skupina kočničara” obuhvaća i trojicu bivših ministara znanostii i obrazovanja (Gvozdena Flegu, Željka Jovanovića i Radoslava Fuchsa), koji se slažu u kritici eksperimentalne provedbe “Škole za život”, koja je u naslovu članka s pravom opisana kao “opasni eksperiment”.

Etatizacija sustava obrazovanja, znanosti i visokog obrazovanja

Nedavno ste prozvali ministricu zbog nacrta prijedloga Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti?

Tako je. Naime, i tim i drugim zakonima koji su u pripremi ili koji su, poput prijedloga Zakona o udžbenicima, prošli prvo čitanje u Saboru ministrica želi progurati apsolutističke ovlasti – kao da će na čelu resora znanosti i obrazovanja ostati najmanje narednih dvadeset godina. Budući da sam svoje primjedbe o nacrtu prijedloga Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti već iznio(link>https://narod.hr ), ne bih se htio ponavljati. Stoga ću samo ukratko ponoviti kako taj nacrt, putem predloženih diskrecijskih ovlasti ministra, otvara neograničene mogućnosti pogodovanja pojedinim interesnim skupinama, u cijelosti centralizira i etatizira sustav znanosti i visokog obrazovanja te, naposljetku, otvara mogućnost „izvođenju studijskih programa s inozemnim obilježjima“ koji nisu usklađeni s odredbama nacrta, i to (u ovom slučaju, posve obrnuto od spomenutog etatističkog kursa Ministarstva) bez ikakve kontrole izvršne vlasti i regulatornih tijela Republike Hrvatske.

Navodno je u pripremi i nacrt prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ZZDiVO)?

Točno. S time da moram priznati kako su ministrica i njezina radna skupina u ovom slučaju uistinu uspjeli nadmašiti sami sebe. Iako na nacrtu koji kruži akademskom zajednicom piše kako je on „podloga za diskusiju i ne reflektira u cijelosti (naglašavam „u cijelosti“) mišljenje Povjerenstva, niti je službeni stav ministarstva“, i sam je taj nacrt, koji sadrži ukupno 168 članaka, toliko loš da je teško zamislivo kako od iole ozbiljnije povjerenstvo uopće može načiniti takav „radni materijal“. Jedino spasonosno što se može učiniti s tim Nacrtom, koji je toliko nepopravljiv, jest da ga se u cijelosti odbaci.

Koja je vaša glavna primjedba na Nacrt prijedloga ZZDiVO-a?

Primjedaba ima cijelo mnoštvo, toliko da bih njihovim navođenjem oduzeo odveć vremena Vašim čitateljima. No ono što se, kao i u slučaju gore spomenutog nacrta zakona, može navesti kao glavno (negativno) obilježja jest etatizacija sustava znanosti i visokog obrazovanja, davanje apsolutističkih ovlasti resornom ministru, narušavanje autonomije sveučilišta i ograničavanje „slobode znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva“ zajamčenog čl. 69 Ustava Republike Hrvatske. Tako se, na primjer, člancima koji reguliraju dužnosti, sastav i način rada Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj (kao najvišeg savjetodavnog i stručnog tijela za područje znanosti i visokog obrazovanja) ukidaju dosadašnje ovlasti Hrvatskog sabora u pogledu njegova imenovanja, razrješenja i nadzora te one prelaze de facto u ruke resornog ministra. Takvo rješenje otvara (pre)velike mogućnosti zloporabe, s neizmjernim štetnim posljedicama za sustav.

U praksi takvo rješenje znači da ministar, kako je to predloženo tim Nacrtom, može na prijedlog Nacionalnog vijeća, nad čijim imenovanjem ima neposredan nadzor, proglašavati znanstvene centre izvrsnosti ili čak ukidati pojedine javno-znanstvene institute. Time se automatski udara, kao što sam rekao, i na slobodu znanstvenog stvaralaštva. Ako naime ministar, temeljem mišljenja Vijeća, može donijeti odluku o statusnim promjenama pojedinih instituta, pitam Vas koliko ćemo se svi morati brinuti i truditi da ne budemo „nepoćudni“ aktualnom ministru ili ministrici u strahu od moguće osvete. Osim toga, Nacrt predviđa uvođenje mogućnosti izbora rektora javnim natječajem, što širom otvara vrata pogodovanju pojedinim interesnim skupinama, da i ne govorimo što to znači za autonomiju sveučilišta.

Rekli ste da temeljem predloženog Nacrta ministar može donijeti odluku o ukidanju pojedinih javno-znanstvenih instituta?

Da. Sukladno članku 93. „Institut se može pripojiti drugom institutu ili se dva ili više instituta mogu spojiti u jedan institut ili se jedan institut može podijeliti na dva ili više instituta“ temeljem „pribavljenog pozitivnog mišljenja Nacionalnog vijeća“ – koje ministar, kao što sam rekao, praktički sam imenuje. Rekao bih da je posrijedi svojevrsna aktualizacija poslovice „kadije te tuži, kadija ti sudi“. Istodobno, unatoč činjenici da je zakonom propisano kako su javno-znanstveni instituti znanstvene, a ne visokoobrazovne ustanove, uvodi se i sudjelovanje javnih znanstvenih instituta u zajedničkim i združenim studijima, što vrlo lako može značiti korak k njihovu postupnom ukidanju.

Nadalje, s obzirom na to da se kao nužni uvjet koji se traži od kandidata za ravnatelja javno-znanstvenih instituta propisuje prethodno „vođenje jednog ili više međunarodno recenziranih kompetitivnih znanstvenih projekta“ – uvjet koji mogu zadovoljiti tek rijetki znanstvenici društveno-humanistčkog područja s obzirom na stvarne mogućnosti dobivanja projekta –, zaposlenicima samih instituta bit će praktički onemogućeno kandidiranje za ravnatelja, ali će se zato taj prostor otvoriti strancima. I, na kraju, treba napomenuti i to da bi se sukladno Nacrtu Upravno vijeće instituta (zaduženo za donošnje statuta, pravilnika, strategije razvoja itd.) pretvorilo u svojevrstan USKOK, u tijelo koje bi bilo ovlašteno utvrđivati čak i „možebitne koruptivne radnje“. Dakle, prema genijalnim zamislima birokrata iz ministarstva, nečije koruptivne radnje, odnonso nečiju krivnju, trebalo bi utvrđitvati Upravno vijeće instituta, a ne nadležna pravosudna tijela pravomoćnom sudskom presudom. Toliko, još jednom, o poštivanju odredaba samoga Ustava.

To nisu i jedine primjedbe?

Rekao sam već prije da je Nacrt prijedloga ZZDiVO-a toliko loš da ga se jednostavno ne može popraviti nikakvim izmjenama i nadopunama. Osim svega što sam već naveo, spomenut ću još nekoliko detalja. Predloženim se Nacrtom uvodi potpuna zbrka u osnovne pojmove i zadaće pojedinih ustanova. Tako se, na primjer, uvode novi, do sada nepoznati pojmovi, kao što je „istraživačka organizacija“ (koja se izjednačuje sa „znanstvenom organizacijom“), zatim pojam „ubrzani docent“ i „ubrzani znanstveni suradnik“ (!?), dok se za studiranje na sveučilištu uvodi pojam „obrazovni program“, kao da je sveučilište osnovna i srednja škola, pa ima i „obrazovni program“. Treba svakako spomenuti i to da se veleučilištima daje mogućnost bavljenja primijenjenim istraživanjima iako je zakonom propisano da su veleučilišta i visoka učilišta „ustanove koje ustrojavaju i izvode stručne studije“.
Dakle, bave se stručnom, a ne znanstvenom djelatnošću. Vrhunac je pak gluposti, neznanja, površnosti i kršenja svih mogućih zakona namjera retroaktivne primjene toga zakona. Naime, Prijelaznim odredbama Nacrta kao kriteriji za evaluaciju (vrjednovanje) instituta – koji će se pokrenuti „u roku od 6 mjeseci od donošenja ovog Zakona“ – a i za „izbor, reizbor, i napredovanja na znanstvena i znanstveno-nastavna radna mjesta“ primjenjivat će se kriteriji za koji instituti i znanstvenici prethodno nisu ni znali da ih moraju ispuniti, zato što nisu ni bili uspostavljeni.

Mislite li da će ti nacrti spomenutih zakona doista biti prihvaćeni u takvu obliku?

Uopće me ne bi iznenadilo. Svakomu tko to želi vidjeti razvidno je kako su znanost i obrazovanje žrtvovani u ime „viših ciljeva“, opstanka aktualne Vlade i očuvanja saborskih fotelja. Zbog toga je HNS-u, toj minornoj klijentelistčkoj stranci s manje od 1% potpore javnosti, i resornoj ministrici Divjak u cijelosti predan MZO da radi s njime što joj se prohtije, a što ona bez ustezanja i čini, manipulirajući javnošću i izigravajući čak i svog moćnijeg koalicijskog partnera. Prisjetite se da su iz MZO de facto prisiljeni na odlazak svi oni koji joj nisu bili po volji. Od njezina pomoćnika Tomislava Sokola do državnih tajnika Hrvoja Šlezaka i Matka Glunčića.

Sjetimo se i kako je završila kandidatura gosp. Glunčića za voditelja Ekspertne rande skupine za provedbu kurikularne reforme u travnju ove godine. Iako ga je, po mojim saznanjima, predsjednik Vlade osobno nagovarao da se kandidira i obećavao mu svoju bezrezervnu potporu, naposljetku mu je, nakon odbijanje resorne ministrice da prihvati njegovo imenovanje, okrenuo leđa. Njezina samovolja i bezobrazluk idu tako daleko da se ne ustručava izigravati čak ni odluke same Vlade. Kada je 2. kolovoza ove godine na sjednici Vlade donesen Zaključak o smanjenju broja agencija, zavoda i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima, ministrica Divjak je, (svjesno) pogrješno tumačeći zaključke s te sjednice, pokušala „provući“ spajanje Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje i Agencije za znanost i visoko obrazovanje iako o tomu na sjednici Vlade nije bilo govora. Od toga je, naposljetku, nakon što su o tome obaviješteni savjetnici i suradnici predsjednika Vlade, morala odustati.

Pa ipak, mediji su puni hvale za ministričin rad?

Da, hvake ga mediji tzv. središnje struje i oni lijevo-liberalne orijentacije. Uz „izdašnu“ potporu i logistiku ministarstva. Ustvari je PR (promidžba u javnosti) jedini segment ministričina djelovanja koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Čak i više nego prolaznu. Vješto se koristeći neograničenim prostorom koji joj je dan u medijima, u kojima se kritički glasovi mogu čuti na kapaljku, manipulirajći i obmanjujući javnost, populistički podilazeći roditeljima, obećavajući im jeftinije udžbenike, lakše torbe i „Školu za život“ u kojoj se ne mora učiti – sve to preko leđa nastavnika i nakladnika –, ministrica u javnosti nastoji stvoriti image stručne i sposobne heroine, dok su istodobno učitelji i nastavnici u školama koje primjenjuju eksperimentalni program već sada na izmaku snaga. Što naši „istraživački“ novinari ne odu malo u škole koje rade po eksperimentalnom programu te se raspitaju kod nastavnika što imaju reći o kurikulnoj „reformi“?

Naravno pod uvjetom da zaštite njihov identitet kako im se ne bi dogodilo ono što se desilo jednom profesoru informatike, koji je zbog kritičkih primjedbi izrečenih tijekom jedne edukacije za „nagradu“ dobio upozoravajuću „čestitku“ iz ministarstva. Naravno, o takvim i sličnim slučajevima (poput onih koje sam prethodno spomenuo) ne ćete naći nijedan prilog u medijima, kako se ne bi bacila mrlja na „uspješan“ tijek kurikulne reforme. No zato ćete svako malo imati hvalospjeve o radu MZO-a, poput onoga objavljenog prije nekoliko dana (6. studenog) u Večernjem listu. Riječ je o uratku novinarke Lane Kovačević pod naslovom „Doktorski studiji bez predavanja i biranje dekana natječajima“, u kojemu se nekritički i površno govori o pojedinim aspektima koje donosi (nacrt) Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Iz tog propagandističkog članka ne samo da je razvidno kako dotična novinarka nije temeljito pročitala taj zakon i kako, uz dužno poštovanje, za to nije ni kompetenta, već je, rekao bih, sasvim razvidno kako joj je taj Nacrt – na kojemu stoji napomena kako „nije za daljnju distribuciju izvan Povjerenstva“ – dostavljen iz ministarstva uz „zadaću“ da ga predstavi javnosti.

Rektorske guske u zapadnobalkanskoj magli

U subotu 3. studenoga u Zagrebu je održan II. rektorski forum zapadnoga Balkana, na kojemu su dvadeset i tri rektora potpisala Deklaraciju sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana. Kako komentirate taj događaj?

Očito je da i nakon sto godina blago rečeno lošega iskustva neke naše guske ne mogu prestati srljati u jugoslavensku/zapadnobalkansku maglu. Nemam apsolutno ništa protiv bilateralne suradnje i s Beogradom i sa Sarajevom i sa Skopjem, ma s kime god hoćete, no isto tako smatram apsolutno neprihvatljivim institucionaliziranje bilo kakve suradnje na „zapadnobalkanskim“ osnovama. Tijekom svoje tisućgodišnje povijesti Hrvatska je oduvijek pripadala srednjoeuropsko-mediteranskom krugu, hrvatski su ljudi studirali u Padovi, Parizu, Beču, Pragu, Budimpešti. Zašto se ne institucionalizira suradnja sa sveučilištima srednjoeuropskih zemalja? Zar itko ozbiljan doista misli kako će povezivanje sveučilišta tzv. zapadnoga Balkana podići kvalitetu studija na hrvatskim sveučilištima? Ni u visokoobrazovnom, niti u političkom pogledu ta deklaracija ne će donijeti nikakav iskorak nabolje. Naprotiv.

Zbog čega se onda dio hrvatskih rektora odlučio na potpisivanje te deklaracije? Mislite li da je deklaracija mogla biti potpisana bez znanja službene politike?

Prije negoli odgovorim na to pitanje, dopustite mi mali diskurs koji će razjasniti mnogo toga. U Trstu su se u srpnju prošle godine u okviru procesa podupiranja približavanja šest „zapadnobalkanskih“ država Europskoj uniji –nastavka tzv. Berlinskog procesa započetoga g. 2014. – sastali predsjednici vlada, ministri vanjskih poslova i ministri gospodarstava Albanije, BiH, Kosova, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Slovenije, zatim Austrije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije i predstavnika Europske unije kako bi se ostvario “daljnji napredak u nekoliko područja suradnje, konkretno u pitanju agende povezivanja, koja jest te će i nadalje biti okosnica ovog procesa, a i u pitanju procesa regionalnih integracija”.

Taj “daljnji napredak” značio je i rad na “procesu uspostavljanja Istraživačkog fonda Zapadnog Balkana (sa sjedištem u Trstu) kao samoupravne međunarodne institucije koja je predložena na trećoj zajedničkoj naučnoj konferenciji u okviru zapadnobalkanskog procesa u lipnju 2017. u Parizu.” (link>Završna deklaracija samita o zapadnom Balkanu) Zatim je u Rimu 30. svibinja – 2. lipnja ove godine, u organizaciji Njemačke nacionalne akademije Leopoldina i Talijanske akademije znanosti The Accademia dei Lincei u okviru „Procesa za Zapadni Balkan“ održana četvrta zajednička znanstvena konferencija (4th Joint Science Conference – Western Balkans Process JSC – WBP), na kojoj se „raspravljalo o konkretnim načinima pružanja podrške i stvaranja jednakih mogućnosti mladim naučnicima i istraživačima iz država Zapadnog Balkana za unapređenje znanja i vještina u cilju dostizanja i održavanja naučne izvrsnosti.

S tim u vezi, na ovoj konferenciji istaknut je značaj pokretanja rada zasebne istraživačke fondacije kreirane na prethodnom sastanku (Western Balkan Research Foundation), kao i povedena rasprava(link>https://unsa.ba/ ) o načinu poboljšanja kooperacije u svrhu ekonomske i naučne konvergencije i kohezije“. Svega dva-tri mjeseca poslije toga, u rujnu, u Novom je Sadu održan Prvi rektorski forum Zapadnog Balkana(link>http://www.unsa.ba ), na kojem je i istaknuto kako je održan sukladno onomu „što je najavljeno na međunarodnoj konferenciji The path is the goal: Convergence, Cohesion and Cooperation in South East Europe, koja je u okviru Berlinskog procesa održana krajem maja 2018. godine u Rimu u Italiji“.

Sada se vraćam na vaše pitanje, koje nas vodi u ovu našu moralnu kaljužu lišenu svake vrline i vrijednosti, kaljužu čija se srž najbolje može izreći inverzijom znamenitog natpisa iz dubrovačkoga Kneževa dvora: „Zaboravite javno i brinite se za privatno.“ Zašto je dio hrvatskih rektora potpisao tu deklaraciju? Zato što se nadaju kako će dio bogatog kolača završiti i u njihovu tanjuru. Jesu li potpisali deklaraciju bez znanja službene politike? Čisto sumnjam. Zašto službena politika podržava te i slične inicijatice, deklaracije, konvencije i kompakte? Zato što se predsjednik Vlade RH vezao uz tonuću njemačko-francusku „globalističku“ politiku, čiju agendu i ciljeve pretpostavlja hrvatskim nacionalnim interesima. Zato se žurno i bez obzira na unutarstranačke sukobe išlo u ratifikaciju Istanbulske konvencije, zato se daleko od očiju javnosti nastoji progurati i Marakeški kompakt, zato u dominantnim medijima vlada gotovo posvemašnji muk o potpisanoj Deklaraciji sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana.

U dijelu medija ipak nije izostala oštra osuda te deklaracije.

Uz svako poštovanje prema novinarima i javnim osobama koje su o tome kritički pisali i izjasnili se protiv potpisane deklaracije, smatram kako je post festum kritiziranje jalov posao, koji zasigurno ne će pridonijeti ostvarenju konkretnih ciljeva. Ako se želi postići određeni cilj, treba djelovati proaktivno, pravodobno, a ne kaskati za događajima. Jedini politički subjekt koji je na vrijeme upozorio što se sprema na Drugom rektorskom forumu zapadnoga Balkana bio je Poticajni krug Pokreta za hrvatsku budućnost, koji je u svome priopćenju od 1. studenoga upozorio kako “sazivanje takva skupa izravno prkosi duhu Ustava RH”, a i slovu toga Ustava, koji u Članku 142. zabranjuje sve radnje koje vode ili bi mogle dovesti do obnavljanja balkanske državne zajednice, Poticajni krug označio je “okupljanje rektora u zapadnobalkanskom formatu i kao povijesnu inverziju i kao kulturološku opstrukciju hrvatskog pamćenja, pripadnosti i identiteta“ te je pozvao “sve hrvatske znanstvene i kulturne institucije, a isto tako i stranke i udruge koje poštuju Ustav RH, baštinu tuđmanizma i žrtve krvave borbe za oslobođenje iz jugoslavenske ‘tamnice narodā’ (…) da prosvjeduju te da poduzmu druge korake kako se ovakve i moguće susljedne diverzije, i to tempirane za 100. godišnjicu nastanka I. Jugoslavije“, ne bi opetovale. I što se dogodilo? Muk.

Umjesto da to priopćenje osvane bar na svim portalima domoljubne, nacionalne orijentacije kako bi se utjecalo na javno mnijenje i stvorio pritisak protiv potpisivanja naumljene deklaracija, upravo niz takvih (hkv.hr jedna je od nekoliko časnih iznimaka) u cijelosti je prešutio spomenuto priopćenje. I oni i razvikane domoljubne stranke i domoljubni političari, uz iznimku dr. Andrije Hebranga osobno, na taj su način pokazali nevjerojatnu razinu političke kratkovidnosti, pasivnosti i zaspalosti, da ne nagađam sada o možebitnim partikularnim drugim razlozima tako gromoglasne „hrvatske (pa i ’suverenističke’) šutnje“. A da ne kažem da nijedan komentator ni politički analitičar od onih rijetkih koji su se tom temom naknadno pozabavili nije ni spomenuo priopćenje PHB-a kao jedini prosvjed uoči toga rektorskog skupa.

Ipak, možemo dijelom biti zadovoljni učinkom našega prosvjednog priopćenja. Umjesto izričito najavljenog osnutka „Zajednice sveučilišta zapadnoga Balkana“, u zajedničkoj se „deklaraciji“ sada govori da će se na sljedećem rektorskom skupu u Mostaru, početkom siječnja, tek razmatrati pravni i drugi aspekti osnivanja „Zajednice sveučilišta jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana“. K tomu se najednom otvorila i mogućnost da u tu „zajednicu“ budu primljena „i druga sveučilišta izvan prostora jugoistočne Europe i zapadnoga Balkana“.

Netko je, očito, „dobio po prstima“, u najmanju ruku zbog „netaktičnosti“ odnosno zbog izlaženja iz okvira čak i ovakve blijede i „samozatajne“ hrvatske vanjske politike. Hrvatska naime nije dio „Zapadnoga Balkana“, nego EU-a, unutar kojega bi trebala osim političkih partnera i novaca iz fondova tražiti i povezivanje s bliskim zemljama, sveučilištima, znanstvenim i drugim ustanovama država članica, osobito onima iz srednje Europe, Italije i zemalja koje su nam povijesno-kulturološki najbliskije.

U svakom slučaju, bez obzira na financijske ili druge motive koji pokreću rektore nekih hrvatskih sveučilišta, svatko bi morao biti svjestan gdje je i u čemu hrvatski nacionalni interes. A on sigurno nije niti može biti ni u kojoj vrsti ponovnog ulaska u jugoslavenski, balkanski ili jugoistočnoeuropski „paket“. Ne želimo reprizu 20. stoljeća!

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo