U Hrvatskoj nikada nije bilo strategije procesuiranja ratnih zločina(ca)

O Vilimu Karloviću (27. listopada 1970., Zagreb) zna se mnogo podataka, i s mrežnih stranica, emisija, izvještaja. Dečko s „Folke“, prvak bivše države u ful-kontaktu, nogometni i košarkaški španer, iz športa je, kao i mnogi vršnjaci, osjetio poziv ranjenoga Vukovara 1991. S krunicom, fotografijom supruge i šestomjesečnoga sina otišao je braniti herojski grad na ušću Vuke u Dunav. Preživio je Vukovar i Ovčaru, preživio je Velepromet i Srijemsku Mitrovicu, napisao knjigu. Vilim je prošao kalvariju, njegov brat ubijen je u Domovinskom ratu kod Petrinje. I privatni život Karlovićeva je muka, zbog ubojstva kuma 2008. godine odslužio je višegodišnju zatvorsku kaznu. O svemu, baš o svemu iskreno svjedoči, po tribinama u organizaciji Katoličke Crkve i braniteljskih udruga. Upravo je iskrenost, i pripovijedanje bez zadrške ono što kod Karlovića stvara dojam autentičnosti. Uostalom, o temi Ovčare jedini, uz Dragutina Berghofera Belog, javno svjedoči. A samo su šestorica spašena iz najbolnije noći novije hrvatske povijesti, s 20. na 21. studenoga 1991. godine. Sedmi je Tihomir Perković, koji je sljedećega dana ubijen na Veleprometu. Riječ preživjelih o rasvjetljavanju svih okolnosti s Ovčare – dragocjena je za svakoga hrvatskoga čovjeka dobre volje željnoga i žednoga istine. A vrijeme je odavno otišlo, 27 godina od zločina, 27 godina – a jako malo kazne, jako malo svjetla.

Vilim Karlović (fotografija: Zvonimir Atletić)

Zar je moralo proći 27 godina, a da je toliko toga nerasvijetljeno glede Ovčare?

Sama činjenica o proteku 27 godina nezadovoljštine pravde jasno nam govori kako su jednak propust činili oni koji su se na vlasti izmjenjivali svih tih godina kao „lijevi“ ili „desni“. Stoga se s pravom pitamo je li riječ o sustavnom namjernom nemaru i zataškavanju krivnje krivaca i namjernoj opstrukciji pravde. Kako istrage za Bleiburg tako i istrage za Ovčaru, s obzirom na simbol strahote i broja stradalih, povijesno su važne hrvatskomu narodu i nedopustivo je da postoje opstrukcije i neizvršenja 27 godina. Za to jasno optužujem sve prethodne i sadašnje vladajuće garniture. Jedino je politička volja i smjelost što nam je nedostajalo. Gledajući to kroz prizmu nacionalne sigurnosti i funkcioniranje svih stupova države, doista se nameće misao kako to nije slučaj nego je riječ o kontinuiranoj unutarnjoj agresiji potpomognutoj sa stranim kontraobavještajnim službama koje su generala Aleksandra Vasiljevića k sebi udomile, a njegova pomoćnika pukovnika Bogdana Vujića pustile da slobodno živi u Srbiji.

Naravno, major Veselin Šljivančanin ruga nam se glumeći „dobrog dedicu“ po srpskim TV emisijama. Vrhunac te zaplotnjačke agresije očitovao se i u smjeni Nikole Kajkića, policajca istražitelja za zločine na Ovčari s kojim sam dobro i profesionalno surađivao. Istraga je išla u smjeru istjerivanja maloga „king konga“, gospodina dožupana Đorđa Ćurčića, inače člana SDSS-a, dežurnih koalicijskih partnera svih vladajućih, pa tako i sadašnjega HDZ-a. U mislima mi je scena bagerista s Ovčare koji je još neke žive, ranjene naše mučenike prvo pregazio, pa zatim pokušao zločin zataškati zasipajući plitki sloj zemlje, pa ponovo vozeći preko njih dok su se u tim trenutcima čuli jauci i pucanja kostiju pod težinom njegova bagera. U šoku i nevjerici povlačim paralelu sa sigurnosnim stanjem u državi: mi danas imamo „bageriste“ u izvršnoj i sudskoj vlasti, koji se usuđuju drsko zataškavati istrage i pravedan sud kako bi se pravda zadovoljila konačnom pravomoćnom presudom svim izvršiteljima, planerima i nalogodavcima. Pa, ljudi moji, ako nam se to događa u mirnodopskoj slobodnoj Hrvatskoj, ti su drznici gori od tog bagerista jer nam to rade zaplotnjački, podmuklo i petokolonaški! Parafraziram riječi pokojnoga generala zbora Janka Bobetka iz dvorane „Vatroslav Lisinski“ te mislim da na ovom i ovakvim ispitima svaka vlada pada ili ostaje. Stoga ne zaslužuju ni trunku razgovora i povjerenja na idućim izborima. Vjerujem kako je gospodin Penava u dobroj namjeri i vjeri organizirao prosvjed, ali se sam pitam što još radi u stranci s takvima. Nažalost, ja kao građanin mogu samo izraziti zabrinutost i iskazati svoja promišljanja, ali i sumnju u bilo kakav pomak u promjeni političke volje u konstelaciji snaga vodećih parlamentarnih stranaka i političara koji nam se nude na meniju.

U Hrvatskoj nikada nije bilo, ali nema ni sada strategije procesuiranja ratnih zločinaca. Na tom smo polju trebali ozbiljno učiti od Izraela. S Mossadom bismo trebali napraviti svojevrsni „MPRI“ te iskoristiti njihovo uspješno iskustvo u hvatanju i procesuiranju ratnih zločinaca. Također, to je pitanje važno i zbog pomirenja dvaju naroda, jer srpski narod ne smije nositi breme krivnje zbog zločina nekih iz njihova naroda. Želim reći kako bi i Srbima to trebalo biti u interesu.

Uskoro će se snimati i igrani film “Šesti autobus”. Kako doći do istine o šestom autobusu?

Sudbina šestoga autobusa je poznata. Nisam trenutačno u tijeku s tim što se točno snima. Važno je snimati i to je dobro, ali još važnije je snimati istinu, kako bismo našu povijest i stradanje ostavili naraštajima iza nas. U šestom autobusu bili su ljudi koji su iz pet ostalih autobusa na putu za Ovčaru u vukovarskoj vojarni izdvojeni. Naime, bolničko osoblje je uz pomoć nekih Srba, koji su radili u bolnici kada je ona zarobljena, uspjeli nagovoriti majora Veselina Šljivančanina da njihove bližnje, uglavnom muževe i braću, vrate nazad u bolnicu. Tako je iz vukovarske vojarne vraćeno 20-ak ljudi. Nažalost, po njihovu povratku u bolnicu opet je napravljena nova selekcija i sedam je ljudi ponovno vraćeno na Ovčaru, a 15-ak ih je preživjelo. Postoje imena ljudi koji su preživjeli. No to je godinama bila neka tajna o kojoj su svi šutjeli. Možda i zbog nelagode jer su preživjeli imali rodbinske i kumske veze sa Srbima na koje su se pozvali pri spašavanju.

Je li Ovčara pojam koji se povremeno i prigodničarski izgovara? Je li Vukovar, osobito u ovom vremenu prije i za Dana sjećanja na žrtvu Vukovara samo obična riječ na ustima političara, ovisno o prigodi?

Nažalost, Ovčara je danas pojam koji politici smeta i nekako joj je uteg za vratom. Ponajprije zbog pritiska jednoga dijela javnosti jer se ništa nije učinilo oko istraživanja ratnih zločina. Tako je i s cijelom pričom oko Vukovara. Iskreno, ne mislim da takvi neki pritisci ozbiljno zabrinjavaju ili mogu ugroziti političke strukture u Hrvatskoj. Nema sumnje da je već godinama sjećanje na žrtve Vukovara, što se tiče politike – prigodničarenje. Političari već jako dugo pokazuju kako su svrha sami sebi i mi tu ne možemo ništa očekivati. Njihov osjećaj za bilo naroda potpuno je otupio, a osobito za naše kršćanske vrijednosti. Imamo bezbožne političare iz čijih se djela ne može prepoznati vjera u Gospodina Isusa Krista. Od takvih se političara ne može očekivati da će se prema žrtvi Vukovara odnositi na svet i dostojanstven način, što ta žrtva zaista zaslužuje. Vjerujem kako na osobnoj razini postoje i ljudi u politici koji duboko u srcu nose i žive žrtvu Vukovara, ali nažalost i oni su se utopili u totalno bezbožnički sustav vrijednosti koji je prepoznatljiv za kompletnu sekularnu politiku kako Europe tako i Hrvatske. Naravno da zbog toga i takvi snose odgovornost.

Odjeci Vaše knjige i filma “Ovčara, neispričana priča” traju, i nedavni prosvjed u Vukovaru pokazao je nezadovoljstvo i podsjetio na svjedočanstva. Nedostaju li snažniji pravni i politički koraci?

Odjeci moje knjige traju sada točno sedam godina, a evo već više od tri godine i preko ovoga dokumentarnoga filma koji je napravljen od strane Nacionalnoga sindikata policije MUP-a RH. Iz tih dvaju povijesnih dokumenata, ali i svjedočanstva, ponajprije odjekuje spoznanje o količini zla koje je tada nažalost vladalo u demoniziranim srpskim bezbožničkim političkim i vojnim strukturama, ali i u jednom dijelu srpskoga naroda. Odjekuje i količina žrtve i patnje koju je naš narod morao podnositi za svoju slobodu. Odjekuje i nezadovoljstvo da se za tako strašne zločine nisu imenovali i procesuirali krivci. Po mojem mišljenju krivci nisu samo u Srbiji i Beogradu, nego bi gospodare rata trebalo prokazati i u zapadnim metropolama. Postavlja se pitanje gdje je danas general KOS-a Aleksandar Vasiljević! Navodno je slobodni građanin u Kanadi, a za njega nikada nije pokrenuta ni jedna istraga niti optužnica. Sve što se događalo u godinama toga strašnoga rata, kao i svi zločini, nije moguće promatrati drukčije osim kroz Božju dimenziju. Ako sve to promatramo samo kroz zemaljsku dimenziju, a osobito mi kršćani katolici, bit ćemo u zabludi i iz toga ne ćemo ništa naučiti. Slažem se kako nedostaju politički i pravni koraci, ali nama ponajprije nedostaju Božji koraci, koraci Isusa Krista i naša otvorenost za silu Duha Svetoga.

Svu hvalu i slavu za slobodu koju smo izvojevali udijelimo ponajprije svemogućemu trojedinomu Bogu, koji je svoju svesilnu moć, snagu, odlučnost i hrabrost ulio u hrvatskoga čovjeka te nam se smilovao i vodio nas do pobjede. Umjesto da taj najveći Božji dar – slobodu – predamo i vratimo Njemu, Kralju nad kraljevima i Vladaru nad vladarima – kralju Hrvata, Gospodinu Isusu Kristu – mi smo ju obmanuti predali nečastivomu – danas Bruxellesu koji je odbacio kršćanstvo iz svojih temelja, te nama kao takav nameće takve zakone. Svjedoci smo toga koliko čistoga zla koje vodi u propast kršćanske narode dolazi upravo iz glavnoga grada EU-a. Ovom je narodu u cjelini potrebno jedno snažno duhovno obraćenje i ozdravljenje, pokajanje osobnih grijeha i bremena grijeha naroda te primanje milosti oprosta od Boga. Tek tada možemo očekivati da sve ima smisla i da se donose zakoni i djela dostojni obraćenja. Skloni smo po našoj paloj ljudskoj naravi stvari činiti obrnuto. Mnogi bi se od nas prvo pouzdavali u ljude i stranke, pa im je onda tek negdje na nekom kraju Isus Krist.

Najbolji primjer imao sam u svom osobnom životu, u kojem nije ništa funkcioniralo dok je bilo tako. Svi naši prosvjedi, pa i inicijative su uglavnom bezbožničke. Mi katolici u našoj smo tradiciji silno bogati molitvom i procesijama „za križem“, ali ta tradicija ni na jednom prosvjedu, pa čak ni na nekim našim važnim kršćanskim inicijativama, ne zauzima najvažnije mjesto u scenarijima. Mi ne samo da smo se udaljili od Boga, nego smo kao narod postali i njegovi protivnici. Tomu u prilog na neki način ide i sve što se događa na našoj političkoj i društvenoj pozornici, koju svojim glasovanjem i izborima ovaj narod podržava. Nije upitno treba li zločine istraživati ili ne treba, jer sam tomu posvetio gotovo cijeli svoj život. No dokle god u vukovarskoj bolnici i danas abortusima hrvatski liječnici bez priziva savjesti ubiju, po službenim podatcima HZZO-a, polovinu Ovčare, mi ne možemo očekivati Božju pravednost jer propustom šutnje o tome nažalost sudjelujemo u grijehu. Tko je o tome s unutarstranačke ili prosvjedne pozornice progovorio u Vukovaru? Gledali smo na državnoj televiziji u „NU2“ kako HDZ-ov predsjednik Vlade RH Andrej Plenković tvrdi da život počinje začećem, ali ne želi mijenjati zakon o abortusu iz 1978. godine. Vjerni katolici sablažnjeni su kada ga vide na euharistijskom slavlju kako i dalje prima svetu pričest. Kad tomu dodamo sekularizam i bogopsovku, vidimo veliko zlo i prokletstvo u našem narodu. Na našim je prostorima zanemareno to da se vodi pravi duhovni rat, perfidniji i složeniji od Domovinskoga rata. Sada nam nije ratovati protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva i Zlih sila tame podzemlja i podnebesja.

Vaša je biografija poznata, iskreno svjedočite o vjeri u Krista. Imali ste i u privatnom životu i zločin i kaznu – koliko Vas je kajanje zbog teških grijeha ojačalo? Koliko “Put vjere i nade” – ima jasnu liniju?

Iskreno svjedočenje o vjeri u Isusa Krista došlo je zapravo kao plod moje nevjere i ponora u bespuće grijeha, ali i doticanja dna u životu. Iako sam tako čudesno od Boga spašen s dvaju najvećih vukovarskih stratišta, prvo Ovčare, pa zatim Veleprometa, ipak to nije bilo dovoljno kako bi moja vjera bila potpuno predanje Bogu. Malo-pomalo, od 1993. godine sve sam se više udaljavao od Krista. Sve više griješio i petnaestak godina lutao bespućima grijeha i bezakonja kršeći svih deset Božjih zapovijedi i sudjelujući u svih sedam smrtnih grijeha. Godine 2008. završio sam u zatvoru zbog ubojstva vjenčanoga kuma koji je prijetio ubojstvom moje obitelji i mene zbog kamatarskih dugova, a to se sve na kraju pretvorilo u njegovo reketarenje mene i obitelji. Iako sam dug višestruko vratio, prijetnje i pritisci nisu prestajali i, nažalost, u jednoj sam mu svađi u afektu oduzeo život, prema čemu mi je i presuđena zatvorska kazna koju sam odslužio. Jako mi je žao što se to dogodilo i molim Gospodina da mu bude milostiv na sudu i primi ga u kraljevstvo nebesko. U svemu tome ima i moje krivice jer sam tada živio pogrješno i imao druge ambicije, koje nisu bile po Božjoj volji i riječi Božjoj.

Da sam živio po Božjim zakonima, nikada se ne bih zadužio kod kuma i pod takvim uvjetima. Ipak, i tada, u remetinečkoj samici, Gospodin čini svoje i podsjeća me kako nisam slučajno spašen 1991. godine. Doziva mi u pamet milost i snagu tih čudesnih spašavanja, koja meni daju novu nadu kako nije kraj i nije sve izgubljeno. U zatvoru sam dobio Bibliju kao dar i odmah sam počeo proučavati svojega spasitelja Isusa Krista. Njegove riječi s križa, vapaj Ocu da oprosti onima koji ga ubijaju, trajno su u mene utisnule njegov pečat i smisao novorođenoga Vilima u meni. Njegove poruke oprosta doživio sam kao zapovijed: bezuvjetno evanđeoski oprostiti svima, pa i neprijateljima.

Potaknulo me je to da i sam tražim oprost od svih za koje sam znao, povrijedio ih i učinio im zlo. Teologiju oprosta doživio sam kroz beskrajno Očevo milosrđe, spoznajući koliko je On meni oprostio po krvi našega otkupitelja Isusa Krista. Spoznajući koliko je meni trebalo praštati, uvidio sam kako i ja moram slijediti taj Put u odnosu na sve one koji su mi naudili. Osobito je bilo teško oprostiti mučiteljima koji su me u vrijeme zarobljavanja teško mučili i zlostavljali režući mi i paleći tijelo. Ipak, uz pomoć Isusa Krista i molitve koju sam mu uputio, Bog je otvorio moje srce i za primanje te milosti – dara oprosta. Pokajanje za moje teške grijehe vratilo me je, kao izgubljenoga sina, u krilo Bogu i Crkvi, a onda sam lakše dobivao snagu za kretanje dalje kroz život, mene i moje obitelji. „Put Vjere i Nade“, kako nazivam svoj duhovni projekt, nije neki globalni ili materijalistički čin, nego mu je najvažniji cilj zagovarati teologiju oprosta koju nam je ostavio Gospodin Isus Krist kao jednu od najvećih poruka, jer je za naš oprost i pomirenje s Bogom Ocem dragovoljno postradao na križu do smrti. U agoniji svih muka zapovjedno nam je poručio misao u kojoj leži sva dubina i širina njegove veličine i ljubavi: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine!“

Osim toga, kroz „Put Vjere i Nade“ želim prikazati važnost žrtve i križnoga puta kao temelja ljubavi koja vodi čovjeka prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu svome; svjedočiti svojim primjerom da je Bogu sve moguće i kako nikada u životu ne smijemo izgubiti vjeru i nadu; pozvati na beskompromisno obraćenje i promjene kroz otvoreno srce prema svakomu čovjeku, pa i neprijatelju; boriti se za oprost bremena grijeha naroda i njegovo obraćenje te duhovno izlječenje naše domovine kroz pozivanje na molitvu, post, pokoru i proučavanje Svetoga pisma. “Put Vjere i Nade” ima jasnu liniju samo dok je osvijetljen evanđeljem da mi vjerom i djelima svijetlimo kao svjetlila i širimo Bogu ugodan miris jer moramo biti sol ovoga svijeta.

Kako poimate stalno medijsko relativiziranje krivnje, optuživanje hrvatske strane za početak rata i zločine nad srpskim stanovništvom Vukovara od lipnja do kolovoza 1991.?

Svaka krivnja mora se individualizirati. Kao što rekoh, zakazala je politička volja i odnos velikoga broja odgovornih prema Bogu i domovini, ali i prema stradanjima ovoga naroda utopljenima u događaje Domovinskoga rata. Nedopustivo je da u Saboru, a osobito u izvršnoj vlasti sjede ljudi koji relativiziraju krivnju u Domovinskom ratu, ali nažalost kao takve ih je narod izabrao. To nas vraća na primarnu obvezu duhovne obnove naroda, da ne bismo dalje stradavali, kako nas upozorava prorok Hošea: „Moj narod strada jer nema znanja!“ Što se tiče medija, jasno je kako su gotovo svi utjecajni mediji sadržajno bezbožnički, u sprezi sa stranim vlasnicima i strukturama naše vlasti, a to već pomalo postaje političko-medijski tandem za teroriziranje i namjerno zaglupljivanje naroda. Relativiziranje krivnje je nedopustivo i protiv toga se treba boriti najprije na izborima kako bi se diskvalificirali „relativisti“, zatim argumentirano, činjenicama i brojkama. Dobroizabrani bi zakonskim regulativama zaštitili dignitet Domovinskoga rata, branitelja i stradalnika poput zakona o negiranju holokausta.

Znajući doktrine „trajnih ratova“, mišljenja sam da je relativiziranje krivnje, neprocesuiranje zločinaca i nedopuštanje revizije povijesti sustavni plan koji nam se nameće već „po mjeri“ skrojen, podržavan i vođen u nekim drugim centrima moći zla, koji su veći, i iznad Zagreba i Beograda. To je na tragu onoga što je u „Glasu Koncila“ o bleiburškom stradanju govorio doktor Branimir Lukšić. Relativna krivnja sama po sebi dopušta manipulacije i iskrivljavanje slike. Hrvati taj „magnum krimen“ osobito nose iz Drugoga svjetskoga rata.

Velikosrpski istražitelj i obmanitelj Savo Štrbac potražuje pravdu za navodnih 370-ak ubijenih Srba u razdoblju od svibnja do kolovoza 1991. godine, što je „jasenovački“ prenapuhano. S obzirom na svoj dugogodišnji istražiteljski i suradnički staž na predmetu stradanja u Vukovaru, uvjeren sam da njegova tvrdnja ne odgovara istini.

Kao vojnik prošao sam Hrvatsku doslovce s kraja na kraj, od Vukovara do Cavtata. Ginuli smo i bili ranjavani, gubili smo svoje dobre prijatelje, rodbinu i suborce. Sa svima sam njima ratovao u ime svoje domovine i u ime svoga naroda. No, isto tako, nikad nam nije palo na pamet u ime svoje domovine ili svoga naroda počiniti bilo kakav zločin. Krivnja za ratni zločin ima ime, osobno ime počinitelja, i svatko tko ga je počinio misleći da to radi u ime Hrvatske zapravo je u ime domovine i naroda nanio štetu i zaslužuje sudsku osudu, jer je time ispalio podmukli hitac u leđa upravo svojoj domovini.

Također, razlog pobune – iako bi pravednije bilo reći agresije i izdaje – koji su Srbi u Hrvatskoj isticali na početku i njime opravdavali svoj teroristički ustanak, bio je upravo stradanje Srba u NDH u Drugom svjetskom ratu. Postavljena je SANU teza da se nama Hrvatima ne smije nikada vjerovati i uvijek nas treba držati na oprezu, jer smo mi narod genetski predodređen za zločin.

Nije mi namjera analizirati ukupne odnose Hrvata i Srba u proteklih sto i više godina, ali naši su glavni problemi počeli još u Kraljevini Jugoslaviji. Jedno zanimljivo promišljanje kaže: „Bez uvida u prošlost nemoguće je shvatiti sadašnjost. Kad god razgovaramo o zbivanjima u Domovinskome i u Drugome svjetskom ratu, treba imati na umu da je tim događajima nešto prethodilo, i da je to stvorilo nametnute pretpostavke za mržnju, osvetu, nasilje i neoprost. Koliko god nas to sililo da razlikujemo uzroke i posljedice, one koji napadaju i one koji se brane, to je istodobno i ujedno pouka da spiralu nasilja i osvete valja zaustaviti …“

Kako bi se objasnilo sve što je dovelo do tolike mržnje između ovih dvaju naroda, trebalo bi previše vremena, papira te poštenih i moralnih srpskih i hrvatskih povjesničara. Ali ponajprije nam opet treba pogled u nebo, prema Bogu, kako bismo razumjeli stvarnu dimenziju zla koje se nadvilo nad oba naša naroda. Koliko su hrvatski i srpski narod dalje od Boga i ogrezli u grijesima, bezakonju, sekularizmu, nemoralu i otpadništvu, toliko ćemo biti u vlasti Zloga, podložni njegovim huškačkim manipulacijama daljnjega trajnoga rata između ova dva naroda. Prije samo desetak stoljeća ova dva kršćanska naroda bila su u istoj Crkvi. No unatoč svemu, nada pomirenja je u Kristu, Glavi Crkve, i u istom biblijskom Gospodinu Isusu Kristu u kojega oba naroda vjeruju. Neka se Bog Otac smiluje po zaslugama Sina svojega, Gospodina Isusa Krista, oprosti bremena grijeha obama narodima i uvede nas u miran suživot Gospodinu Bogu na slavu i hvalu.

Potiskuje li šutnja i sjećanje, zbog nerazumijevanja ili neshvaćanja okoline svih onih koji su preživjeli Vukovar (i Ovčaru)?

Nerazumijevanje i neshvaćanje je i subjektivni odnos i krivnja onoga koji to tako gleda. Najčešće proizlazi iz lijenosti i pukoga neznanja povijesnih istina. Moja iskustva potvrđuju duboke osjećaje poštovanja prema Gradu heroju i cjelokupnomu stradanju u Domovinskom ratu, osobito kod velikoga broja mladih ljudi. Nažalost, sustav obrazovanja, mediji i odgovorni političari krivi su za postojeću percepciju nezainteresiranosti i neshvaćanja dijela okoline. Zar nisu i vrjedniji događaj u povijesti od stvaranja čovjeka – žrtvu i uskrsnuće Isusa Krista – bezbožnici stoljećima cenzurirali i izokretali, a osobito pojačavaju u novija vremena? Ne treba o Domovinskom ratu šutjeti, nego dapače poučavati, pisati, govoriti, tj. svjedočiti kroz Bogu ugodan način utemeljen u istini. Ako bi samo ostalo na žrtvi, patnji i stradanju, onda bi pojedina čuda spasenja, kao i pobjeda „uskrsnuća“ izgubila smisao Božjega djelovanja. Primjer nam je i izraelski narod koji je iz svojih kazneno-popravnih stradanja zbog grijeha uvijek vidio i Božju izbaviteljsku ruku.

Kroz Bibliju često vidimo kako proroci opominju, bude i tješe te pozivaju na obraćenje i pripovijedaju o „učiteljici“ povijesti svoga naroda. Da su šutjeli, sigurno bi sve palo u zaborav. Tako i mi naučimo od njih što nam je činiti. Proučavajmo biblijsku i svoju slavnu povijest da bi nam bilo bolje u životu. Nismo mi izabrali Boga, nego je on odabrao nas sebi za baštinu u ovom prostoru krsteći nas po apostolima i svojim svetim svećenicima Crkve da činimo Njegovu volju kako na nebu tako i na zemlji. Papa Franjo je u Sarajevu slušajući o hrvatskim stradanjima potvrdio kako je to sastavnica u memoriji našega naroda. Još je kazao da narod koji zaboravlja svoje sjećanje nema budućnosti, jer su to sjećanja naših otaca, majki, predaka u vjeri. Rekao je kako nemamo pravo zaboraviti našu povijest, ne zbog osvete nego kako bismo bili mirotvorci. Sam mogu svjedočiti da čovjek koji preživi najgoru patnju zaista ima autoritet govoriti o miru i oprostu jer je svjestan komu treba zahvaljivati i koga zastupati – Kralja Mira, Gospodina Isusa Krista, kako bi se djeca Božja mirotvorcima zvali.

Što jedna riječ – Ovčara – znači za cijelu Hrvatsku i svijet, civilizaciju koja je prije samo 27 godina svjedočila – necivilizaciji?

Ovčara znači univerzalno mjesto stradanja, ali i mjesto koje je pridonijelo pobjedi u Domovinskom ratu. Krv vukovarskih zločina pada na glave naroda počinitelja i kao agresori ne mogu očekivati Božju naklonost. Poput Muzeja holokausta, potpuna istina o Ovčari trebala bi biti odaslana u svijet kao spomen-mjesto očitovanja Zloga koji je na sličan način djelovao na drugim lokacijama stradanja Hrvata u Domovinskom ratu i povijesti. Sličnu bismo poruku trebali odaslati i za Bleiburg i Križni put. Znajući da stradanja dolaze i kao posljedica grijeha, udaljavanja i otpadništva od Božje milosti i zaštite, to nam je biblijski poučna opomena, pa stoga i zapovjedni poziv na bezuvjetno obraćenje života u punini vjere kako nam je predana po svetootačkom učenju Crkve. Nažalost, moj narod je još uvijek tvrde šije, slijep pored zdravih očiju i gluh pored zdravih ušiju, u prijateljstvu s blagodatima zavodništva u svijetu, okorjela i neobrezana srca, odmetnut iz krila Crkve i čak u pobuni protiv Boga. Do suza je tragičan postotak redovitih pohoditelja nedjeljne svete mise. Naša domovina Hrvatska ne će biti slobodna, ponosna i lijepa ako se ne obrati i ne zablista u Kristovu nauku čijim se krštenjem dičimo, a zavjeta papi Agatonu prisjećamo. Riječ Božja jasno na mnogim mjestima govori o tome što Bog daje onima koji su njegovi prijatelji i slušaju riječ njegovu i vrše zapovijedi njegove. Zato, draga braćo i sestre, svakodnevno se primite Svetoga pisma i tradicionalnoga nauka naše svete Katoličke Crkve. Obratite sebe i bližnje svoje, ponizite se pod moćnom rukom Božjom, tražite lice i volju Božju, kako bi nas Gospodin Bog čuo, oprostio nam grijehe i izliječio zemlju našu, ne radi nas nego radi svoje slave, da ne kažu neprijatelji: gdje im je Bog. Pomolimo mu se na tu nakanu. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV /https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo