Paladino: U Mostaru stvaram tim neurokirurga koji će me nadmašiti

Zašto se odlučio na angažman u Mostaru, kakvi su mu planovi u budućnosti te što radi u Zagrebu Paladino ekskluzivno otkriva u intervjuu za Večernji list.

Otkako je vrhunski hrvatski neurokirurg prof. dr. sc. Josip Paladino počeo raditi u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, Odjel neurokirurgije vjerojatno je jedno od najprometnijih mjesta u Hercegovini. Doslovno stotine pacijenata i njihovih obitelji strpljivo čekaju satima kako bi ih taj stručnjak primio, a on kaže kako ne ide kući dok ne razgovara sa svima. Zbog toga nerijetko ostaje u svome uredu i nakon 22 sata. Zašto se odlučio na angažman u Mostaru, kakvi su mu planovi u budućnosti te što radi u Zagrebu Paladino ekskluzivno otkriva u intervjuu za Večernji list.

Prije nekoliko dana otpratili smo vas u operacijsku dvoranu u 9 sati, a iz nje ste izašli u 22 sata. Koliko inače vremena provodite operirajući?

Koliko treba. To je vjerojatno najljepše mjesto na kojem mogu biti i tu se najbolje opuštam. To je meni u biti odmor.

Kako izdržavate?

To je u mome životu normalno. Ako želite raditi kvalitetno posao, onda ga radite najbolje što možete ili nemojte nikako. Baviti se ovim poslom i brinuti se o tome koliko je sati jednostavno je nespojivo.

Mogu li taj tempo pratiti mlađi kolege?

Mislim da me mogu pratiti. Imao sam sreću da su me kao mladog studenta kreirali neki od naših najpoznatijih stručnjaka. Usadili su mi metodologiju razmišljanja da se od liječnika traži ono što može raditi u punom kapacitetu i da se posao radi dokle god treba. Drugi parametri nisu važni. Kolege koji sa mnom rade imaju šansu da utječem na njihov odgoj, da prihvate način razmišljanja kakvom su mene učili. Postoje zakoni o radu, radnom vremenu i sl., ali tada se pitajte je li Dražen Petrović tri puta šutirao na treningu ili je vježbao dok nije došao do najviše razine. Ne možete se angažirati 20 posto, a dobiti vrhunski rezultat.

Zadovoljni ste svojim timom u Mostaru?

Mladići i djevojke s kojima radim u Mostaru pokazuju i strast i želju da se razvijaju u tome smjeru. Ja ciljam da ćemo u 4-5 godina stvoriti nove generacije kvalitetnih i mladih neurokirurga koji će potpuno zamijeniti potrebu da se ide na liječenje u druge medicinske centre. Ne bih vam ovo govorio da ne vjerujem u to. Cilj je stvoriti dovoljan broj kvalitetnih kolega koje će preuzeti razvoj struke. Oni trebaju biti budućnost i vjerujem da će biti tako.

Zašto ste odabrali baš Mostar? Koliko znamo, bilo je mnogo drugih ponuda?

Stvoriti novog stručnjaka svojim prenošenjem znanja i napraviti uvjete da on bude pravi profesionalac, bolji od učitelja, vrhunac je onoga što jedan čovjek može učiniti. Ako učenici nisu bolji od tebe u konačnici, onda nisi uradio dobar posao. Izbor Mostara bio mi je najprirodniji potez jer ovdje treba dati doprinos i pomoći da stvorimo novu generaciju vrhunskih stručnjaka. Ja njih zovem dicom, a nadam se da oni mene gledaju kao ćaću, jer samo tako možemo stvoriti nešto novo. I ono što je najvažnije, sve ovo što radimo mora ići u korist pacijenata. Ja već dugo surađujem s ljudima iz Mostara, ovdje je dosta mojih prijatelja i to je jedan od razloga zašto je izbor SKB Mostar bio logično rješenje.

Što još planirate, osim stvaranja novih stručnjaka?

Plan uključuje i kadrove, prostor i opremu. Oprema bez kadrova je hrpa metala koji skuplja prašinu. Zajedno s ravnateljem SKB Mostar prof. dr. sc. Antom Kvesićem napravili smo plan, osigurali tehnološku fazu da se može raditi i učinjeni su golemi napori i iskoraci u posljednjih nekoliko mjeseci. Imamo opremu na najvišoj razini koju možete kupiti u svijetu u ovome trenutku.

Je li ta oprema na razini one na kojoj ste radili u Zagrebu?

Čak je i bolja. Riječ je o najsuvremenijoj opremi koja nam omogućuje da radimo sve što treba u vrhunskoj neurokirurgiji. Paralelno provodimo edukaciju naših ljudi na novoj opremi, tako da ekipa u što kraćem vremenu može raditi u punom kapacitetu. Dok sve to radimo, obavljamo rutinske operacije jer pacijenti ne mogu čekati. A imamo ih jako puno.

Primijetili smo da vam dolaze i mnogi pacijenti iz Hrvatske?

Je li državna granica prepreka da vam se obrate za pomoć? Apsolutno ne. Medicina ne poznaje granice ni limite u komunikaciji. Jako je važno u svemu ovome da sam potreban tim ljudima. Žao mi je samo što su neki dugo čekali, ali svaki je pacijent primljen i pregledan. Među njima je taj dan o kojem govorite bilo najmanje 10 pacijenata iz svih dijelova Hrvatske. Ljudi znaju da nikad nisam odbio primiti pacijenta i zato i dalje dolaze. SKB Mostar može im pružiti sve što trebaju i očekujem da će ih biti još više u budućnosti. To je prirodno, ljudima iz Splita, Dubrovnika, Zadra bliže je doći u Mostar nego u Zagreb.

Ima li još sjete za bolnicom Rebro, jeste li u kontaktu sa zagrebačkim kolegama?

Kolege na Rebru moja su dica i moji prijatelji. Ja ih volim i svaki dan komuniciramo. Jako sam sretan što mogu reći da klinika na čelu s doc. dr. sc. Goranom Mrakom radi odličan posao. Siguran sam da će Klinika za neurokirurgiju u KBC Zagreb biti vrhunska zdravstvena ustanova i napredovati u budućnosti, kao što je to bilo i dosad. Naravno da ima sjete. Cijeli život provedete u jednoj zgradi koju gotovo zovete domom. No sada je moj život vezan za SKB Mostar. Dio vremena provodim i u Zagrebu, gdje radimo na radiokirurgiji, provodimo dijagnostiku, radiokirurško liječenje pacijenata i smatram da možemo uspostaviti suradnju tih institucija i unaprijediti struku. Moj je život sada posvećen stvaranju novih mladih stručnjaka, uvođenju novih procedura i operacija u SKB Mostar. Želimo ići prema hibridnoj kirurgiji, što je nešto sasvim novo. Ali prvo treba skočiti pa reći hop.

Želite potpuno povezati mostarsku i zagrebačku neurokirurgiju?

To je trend u svijetu. Cijeli je svijet globalno selo, komuniciramo brzinom koja je prije nekoliko desetljeća bila nezamisliva. Toplo se nadam da će nam se u Mostaru pridružiti i kolege iz drugih zemalja, ne samo iz Hrvatske.

Trpi li obitelj zbog vašeg angažmana u Mostaru?

Moram priznati, to je problem u cijeloj ovoj priči. Moj posao i moja obitelj jedine su dvije bitne stvari u mom životu. Obitelj mi najviše nedostaje. Ne vidim suprugu i sinove po nekoliko dana, ali se svi zajedno nastojimo prilagoditi. Ako postoji ljubav i zajednički se pokušavaju prevladati problemi, onda sve bude lakše.

Zašto nikad niste otišli u privatne vode kao neki drugi hrvatski stručnjaci svjetskog glasa?

Bilo je takvih pokušaja, ali čovjek snuje, a Bog odlučuje. Ovog trenutka radim u jednoj takvoj privatnoj poliklinici u Zagrebu, a projekt operativne neurokirurgije nastavlja se u mostarskoj bolnici. Sve je usklađeno. Mislim da ćemo na kraju imati odličan rezultat.

Vrisak.info/ http://www.vrisak.info/Hrvatsko nebo