D. Pejčinović: Bilo jednom u Goraždu

Bilo jednom u Goraždu

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine u podrinjskoj općini Goražde živjelo je 19.692 Muslimana-Bošnjaka, 707 Srba i samo 23 Hrvata. Unatoč izrazito homogenoj etničkoj strukturi s muslimanskom većinom na nedavnim izborima najbolje je prošao kandidat  za položaj hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji je dobio nevjerojatnih 4842 glasa, što predstavlja 39% ukupnog broja birača. Komšić je bez problema potukao hrvatske protukandidate Dragana Čovića i Dianu Zeleniku, koji su zajedno osvojili tek 82 glasa. Valja uočiti da su za Komšića glasovali i brojni novopečeni Hrvati koji uoči svakih izbora niču kao gljive poslije kiše, poput goraždanina Edima Fejzića, o kome šturi podaci govore da je po nacionalnosti Hrvat, rođen 1959. godine u Goraždu, po stručnom zvanju „profesor odbrane i sigurnosti“, a radno iskustvo stekao je u Armiji BiH. Unatoč očitoj „fluidnosti“ svoga nacionalnog identiteta, Fejzić ovih dana ustrajno zahtijeva od Središnjeg izbornog povjerenstva da se njegovoj izbornoj jedinici osigura „zasluženo“ mjesto hrvatskog zastupnika u Domu naroda Federacije BiH. Ako SIP odbije ovaj neobični zahtjev Bosansko-podrinjski kanton prijeti blokadom!

Da je Komšićev (a bogme i Fejzićev ) primjer zarazan pokazuje nam i postizborno stanje u „Narodnoj skupštini Republike Srpske“, u kojoj se za mjesta namijenjena Muslimanima i Hrvatima sve češće natječu kandidati srpske nacionalnosti, koji se za tu prigodu izjašnjavaju kao Muslimani ili Hrvati. Zbog izrazite brojčane nadmoći srpskih birača u RS-u, uskoro bismo mogli dočekati trenutak u kojem će druga dva konstitutivna naroda predstavljati isključivo „Bosanci“ pravoslavne vjere. Sarajevskim unitaristima to baš i nije drago, ali, što se može, od srpskog entiteta ionako su odustali već u Daytonu.

U cijeloj priči najlošije prolaze Hrvati, najmalobrojniji narod kojega se uvijek može preglasavati. Spomenimo u tom kontekstu i brčanski distrikt, u kojem su   sva tri naroda navodno ravnopravna, o čemu brižno skrbi međunarodna zajednica. U Brčkom se već neko vrijeme na natječaje za popunjavanje radnih mjesta predviđenih za Hrvate  (tzv. hrvatsku kvotu) javljaju, bez imalo srama, domaći Muslimani i Srbi koji se, naravno, izjašnjavaju kao Hrvati. Sve to dobro je poznato i strancima koji ne pokazuju nikakvu volju da prekinu manipulacije s nacionalnim izjašnjavanjem. Koliko je to potencijalno opasno pokazuju i zbivanja u susjedstvu, u srpskom dijelu Sandžaka. Prema izvješću Večernjeg lista na nedavnim izborima za  „Bošnjačko nacionalno vijeće“ Sandžaka, Srbi se na tom području „upisuju kao Bošnjaci da bi glasali za Zukorlića“. (Zukorlić je nekadašnji muftija koji uživa potporu srpske vlade, op.a.) Ne ulazeći u tamošnje podjele možemo samo sa žaljenjem ustanoviti da bi uskoro i druge balkanske zemlje mogle pasti u zamku izbornog inženjeringa, te, pozivajući se na komšićev slučaj, pokušati nametnuti lažne predstavnike malobrojnijim narodima i manjinama. Jesu li toga svjesni naši zapadni partneri?     

Federalni okvir za mržnju

Na izborima 2010. godine za Željka Komšića glasovalo je preko 300.000 muslimanskih birača koji su mu, po drugi puta, osigurali uvjerljivu pobjedu. Ponukani tim uspjehom, na izborima 2018. godine Željkovi simpatizeri odlučili su smanjiti broj potencijalnih muslimanskih glasača za hrvatskog člana predsjedništva, kako se rezultat iz 2010. ne bi opet ponovio, ili čak nadmašio. Netko u Sarajevu vjerojatno je procijenio da bi bilo glupo razbacivati glasove na Komšića kad postoji realna opasnost da broj njegovih birača nadmaši ukupan broj hrvatskih birača u Federaciji BiH, što bi, barem u očima neutralnih  promatrača, jako kompromitiralo Komšićevu pobjedu. Zbog toga je na terenu primijenjen novi recept za uspjeh, načelo „Dva glasa Džaferoviću, jedan glas Komšiću“, koji je, predvidivo, postigao odličan rezultat; muslimanski kandidat dobio je taman toliko glasova (225.000) koliko mu je trebalo za uvjerljivu pobjedu nad Draganom Čovićem (155.000). Stvarni broj komšićevih pristaša teško je procijeniti; Čović spominje barem 300.000, no, gledajući prethodne izbore, nema sumnje da je brojka i veća. Zašto se taj zabrinjavajući podatak zanemaruje, a pozornost usmjerava na nevažne pojedinosti, poput Komšićevog karaktera i ratnohuškačkih poruka? Hrvatski narod trebao bi znati da u dobrosusjedskoj Bosni i Hercegovini postoji 300-400 tisuća ljudi koji su u svakom trenutku spremni iskazati mržnju prema „partnerima“ u Federaciji, što su i dokazali bezbroj puta. Nije li konačno došlo vrijeme da hrvatska politika redefinira svoj odnos prema „tim i takvim“ Muslimanima-Bošnjacima?  

Dinko Pejčinović/Hrvatsko nebo