CODEX MORALIS CROATICUM Mile Prpa: Kultura života i kultura smrti

Kultura života i kultura smrti

– Kultura života i kultura smrti – to je vječna i bespoštedna borba između zla i dobra! Ta borba je trajala u cjelokupnoj prošlosti ljudskog roda, a bez i najmanje dvojbe, trajat će još toliko koliko bude trajao život ljudi na zemlji. To je rat koji kontinuirano traje unutar ljudske vrste kao njeno prokletstvo, i tom ratu nema ni početka niti kraja, u njemu nema ni mira ni primirja. A njegov produkt, kao vječna kategorija – uvijek su žrtve, i to gotovo u pravilu nevine.

U nekoliko zadnjih godina predratnog Zagrebačkog Velesajma u svome paviljonu izlagala je i NR Kina. Uz svoje gospodraske proizvode na zidovima njenog paviljona bile su izložene i tapiserije s portretima “drugova” koji u visoko podignutoj ruci drže pištolj! – Što je to trebalo značiti? To je značilo da vlast u tadanjoj komunističkoj Kini, umjesto kulture života, javno njeguje „kulturu smrti„ i ubijanje ljudi, pa se i izražava simbolima oružja, simbolima nasilja i smrti.

S druge strane u koju god kršćansku crkvu uđete vidjet ćete na oltarima, na svetačkim slikama Bogorodicu s djetetom, sliku svete obitelji, ili sv. Antuna s malim Isusom na rukama, a uokolo ljiljani, ili nekog drugog sveca i sl. što znači da Crkva njeguje kulturu života, kulturu ljubavi, kulturu čovječnosti, pa se i izražava simbolima života, pa čak i umiranje na križu predstavlja simbol ljubavi i žrtvovanja Krista radi novoga života.

Nedavno se mogla pročitati jedna zanimljiva tvrdnja, da Europa koja je bila u cjelokupnoj svojoj povijesti manje više kontinuirano nekakvo ratište, stratište, patište i sl. nikada iz sebe nije iznjedrila niti jednu veliku religiju, poput kršćanstva, poput islama ili budizma. Ali zato je iz sebe iznjedrlia ideologiju kolonijalizma, fašizma i komunizma, a te ideologije bile su sve u funkciji kulture smrti, a nikako u funkciji kulture života. Imala je svoje Aleksandre Velike, Julije Cezare, Napoleone, Lenjine, Hitlere, Staljine, Marxa, Engelsa, Darwina i da ih sve ne nabrajam – koji su svi odreda nijekali bilo kakvu Božju prisutnost i njegovo postojanje i nisu priznavali kulturu života. Iza mnogih od njih je ostala kultura smrti, i to one masovne ljudske, prave genocidne – bilo iza njihovih (ne)djela ili iza njihovih ideologija.

Zato je Europom u njenoj dugoj povijesti kroz njene ratove, revolucije i ideologije počesto carevala upravo – kultura smrti, mnogo češće nego li na bilo kojim drugim prostorima svijeta. Europljani su čak tu kulturu smrti prenosili putem svog kolonijalizma i na druge kontinente i narode, a nekima od domorodačkih naroda ta kultura smrti u njihovoj povijesti prije dolaska kolonizatora bila je gotovo nepoznata pojava.

Ovdje treba posebno spomenuti da opću vjeru – kršćanstvo, koju je Europa prihvatila Milanskim ediktom Cara Constantina, ne samo da tu vjeru nije odnjegovala kao cjelinu, već ju je šizmom (raskolom) i odijelila kao; katoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, kalvinizam, anglikanstvo i sl.

Niti jedan narod na svijetu, a poglavito naš hrvatski narod, ni u kakvim uvjetima, pa ni u ratovima koji se vode na život ili smrt ne smije podržavati kulturu smrti, već kulturu života. Kultura života je opća civilizacijska kulturna vrijednost, koju svi moramo promicati, bilo u miru bilo u ratu. Kultura života je dio kulture dobra i ljudskosti!

Vladari kad čine zločine prema vlastitom narodu
ili prema neprijateljima, to ne doživljavaju kao zločin već kao – moć.
A neposredni izvršitelji kao svoju dužnost

CODEX MORALIS CROATICUM/Mile Prpa/Hrvatsko nebo