B.Ristić: Hrvatsku trebamo povezati s područjem ‘Bijele Hrvatske’
Vrijeme:3 min, 53 sec
Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam.
Protutežu njemačkom geopolitičkom ropstvu možemo dobiti kroz infrastrukturno otvaranje ka području koje se nekada zvalo “Bijela Hrvatska”. Prvi korak u tom smjeru može biti zajednička kandidatura za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. sa zemljama V4.
Već neko vrijeme slušamo upozorenja o tome kako se Europska unija nalazi na prekretnici i kako su joj, ako želi izbjeći raspad, potrebne reforme. Ti su glasovi dobili na intenzitetu nakon Brexita i s pojavom migrantske krize. Jedni rješenje vide u federalizaciji EU, dodatnoj integraciji koja daje više vlasti u ruke briselskih birokrata, dok drugi zagovaraju ideju Europe suverenih nacija. Jednima je EU amalgam višeg reda u kojem se interesi država stapaju u novo ideološko jedinstvo, dok drugi na EU gledaju s više realizma, kao na moćno sredstvo koje državama može poslužiti za lakše ostvarenje vlastitih interesa.
U središtu ovako postavljenih razlika nalazi se specifična europska geografija, s Njemačkom kao glavnom silom u centru. Zbog središnjeg položaja Njemačka je, po riječima Thomasa Manna, uvijek svoju geopolitiku vodila zabijanjem laktova u rebra svojih susjeda. Sve što je željela postići ostvarivala je na štetu nekog drugog. Geopolitički izum koji je trebao riješiti “njemački problem” zvao se EU. Međutim, iako zamišljena da kontrolira Njemačku, EU je ubrzo postala alat ostvarenja njemačkih pretenzija.
Prvi njemački instinkt uvijek je bio osvajanje Francuske. Vidimo da je ona danas postala njemačka desna ruka pri kontroli EU. Drugi njemački instinkt je osvajanje Rusije, gdje ruski resursi dodani njemačkoj efikasnosti znače još moćniju industriju. Zato da bi završili projekt Sjeverni tok 2 pristaju na sve, čak i na izgradnju LNG-a. Treći je instinkt opjevani “Drang nach Osten”, koji se sasvim slučajno poklapa s rutom kojom danas migranti putuju u Europu, a završava se u Turskoj i resursima bogatom Bliskom istoku.
Hrvatska je naivno vjerovala kako će svi problemi biti riješeni ulaskom u EU. Ali sada vidimo kako smo upravo tada postali geopolitički nebitni, a simpatije se preselile dalje na istok. U fokusu njemačkog interesa danas su Srbija i BiH, pa je otuda lakše razumjeti zbog čega Angela Merkel ima blagonaklon stav prema Vučiću i zbog čega se Bruxelles na ovakav način odnosi prema problemima u BiH. Ignoriraju se opravdani zahtjevi Hrvata za jednakom političkom zastupljenošću kako se ne bi izgubio utjecaj među većinskim Bošnjacima, preko kojih žele kontrolirati BiH.
Otuda postaje posebno zanimljivo kada naš politički vrh ode u Pariz i Berlin kako bi od njih tražio rješenje problema Hrvata u BiH, jer time samo pokazuju kako ne razumiju kako funkcioniraju geopolitičke silnice. Koliko je snažna bila ta diplomatska ofenziva dovoljno govori podatak da niti jedan od hrvatskih stavova nije pretočen čak ni u stavove europučana. Uz to, predstavnici Hrvata u BiH, umjesto da se okrenu onima koji im mogu pomoći, objave kako idu u savez s Dodikom, pa se onda čude što je istoga dana stigla poruka kako Amerikanci drže bošnjačku stranu.
U suočavanju s njemačkim stoljetnim pretenzijama najviše iskustva ima Poljska, koja je zbog njih najviše i patila. Zato možemo vidjeti kako se Poljaci, u situaciji kada oni koji su ih kroz povijest komadali uspostavljaju plinske veze, okreću onima koji ih jedino mogu zaštititi, pa im ukapljeni plin više nije tako skup. Iz njihova iskustva trebamo učiti i mi, pa shvatiti zbog čega se i nama nude LNG i jačanje vojne suradnje. To povezivanje po transverzali Hrvatska-Poljska poklapa se i s kineskim interesima i njihovim Putem svile. Zato njemački tisak napada prvi veći kineski projekt u Hrvatskoj, optužujući nas kako puštamo Kineze u EU, iako su Kinezi kod njih već uložili stotine milijardi.
Najavljenim odlaskom Angele Merkel i očajnim rejtingom nedavno “outanog” simpatizera petenovske politike u Francuskoj, federalistička se agenda našla u krizi. Krajnje je vrijeme da konačno preispitamo svoje vanjskopolitičke prioritete. Nedavna analiza pokazala je kako se kao zemlja nalazimo na samom europskom dnu po utjecaju i potencijalu za savezništvo. Bez povezivanja i pametnih savezništva ne možemo postati bitni. Vezanjem za one kojima smo prirodni plijen ne dobivamo ništa. Lizanjem gležnjeva mogu se dobiti samo mrvice pod stolom. Kada se zalaje može se dobiti i dvorište.
Protutežu njemačkom geopolitičkom ropstvu možemo dobiti kroz infrastrukturno otvaranje ka području koje se nekada zvalo “Bijela Hrvatska”, a neki to danas zovu “Tri mora”. Hrvatsku trebamo povezati s područjem “Bijele Hrvatske”, kako bi nam se povećale šanse da kroz kompromis nešto i dobijemo. Prvi korak u tom smjeru može biti zajednička kandidatura za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2030. sa zemljama V4. Po dva velika grada u pet država, nova infrastrukturna povezanost, tradicionalni gosti, dodatan benefit za naš turizam.
Borislav Ristić/Večernji list/https://m.vecernji.hr/Hrvatsko nebo
