(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV Nakon sto godina Jugosfere, u Hrvatskoj vrijedi ona Orwellova: Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost

Nije lako u Hrvatskoj pisati o povijesnim temama. Više nego igdje upravo u našoj “domaji” vrijedi ona znamenita Orwellova da “onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost“. “Psi čuvari” sustava vrlo brzo proglasit će te “revizionistom”, ako ne već i opasnim “fašistom”, a pobornici materijalizma demagoški će te nagrditi da se baviš povijesnim temama u vrijeme dok ljudi gladuju i dok je loša ekonomska situacija.

Prvima je posao čuvati Sustav i pozicije iznikle na “svijetlim tradicijama” jugoslavenskog komunizma, a drugi vjerojatno misle da bi trebalo zabraniti sva istraživanja povijesti i sve povjesničare i povijesne istraživače kafkijansko-vrdoljački preko noći preobraziti u ekonomiste (Hrvatska je prepuna ekonomista, a ekonomija nikad gora) i CNC operatere.

No, zanemarimo i jedne i druge…

Prošli četvrtak navršilo se sto godina od odluke Hrvatskog sabora kojom je formirana Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Dan prije, 28. listopada 1918., Češka i Poljska proglašene su republikama, a 11. studenoga došlo je i do konačnog raspada Austro-Ugarske Monarhije. Drevna monarhija srednjoeuropskih naroda nije predstavljala idealno rješenje za napredak hrvatskog naroda (drugorazredni položaj naprama Beču i Pešti), no ono što je uslijedilo bilo je daleko, daleko gore, posebno ako uzmemo u obzir da je moglo, da je na vrijeme bilo političke pameti, doći do trijalističkog preuređenja Monarhije.

Država SHS kao proteza prema Beogradu

Iako se u nekim krugovima ističe važnost 29. listopada, kao suverenističkog akta hrvatskog naroda, prava je istina ta da je taj nadnevak početak hrvatske jugoslavenske tragedije. Ante Pavelić (zubar, ne kasniji poglavnik NDH), kao član izaslanstva Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba regentu Aleksandru Karađorđeviću pročitao je tekst u kojemu je expressis verbis naglasio “da su Slovenci, Hrvati i Srbi na teritoriju bivše Austro-Ugarske Monarhije izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu, prožeti idejom narodnog jedinstva”.

Radilo se, dakle, o privremenom rješenju – o protezi prema konačnom “prisajedinjenju” s Beogradom 1. prosinca 2018.

Obično se kaže da su Hrvati vidjeli što ih čeka u Jugoslaviji već četiri dana nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – 5. prosinca, nakon krvavoga gušenja pobune hrvatskih domobrana na Trgu bana Josipa Jelačića. No i prije nego se Grga Budislav Angjelinović (biološki predšasnik jedne znamenite hrvatske političarke) mogao pohvaliti svojim krvavim rukama, jugoslavenstvo je započelo svoj put u krvavoj Odesi “gdje se masakriralo en mass i gdje su rekli grobaru, da ne treba znati tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati'” (M. Krleža). Hrvati koji se u Odesi nisu htjeli priključiti tzv. Jugoslavenskoj legiji, odreći se narodnog imena i postati Srbi bili su već 1916./1917. mučeni, ubijani, masakrirani i bacani u Crno more. S “grozotama u Odesi” hrvatsku je javnost 1918., nekoliko mjeseci prije “prisajedinjenja”, interpelacijom Saboru upoznao pravaški političar Aleksander Horvat (o tome je nedavno knjigu uredio prof. dr. sc. Ante Čuvalo). No guske su svejedno otišle u maglu…

Otrovni plodovi jugoslavenstva

Sve nakon 1. 12. 1918. do danas je povijest, povijest “Jugosfere”, povijest hrvatskog nazadovanja na svakom području.

Hrvatska je u posljednih 100 godina teritorijalno osakaćena (BiH, istočni Srijem, Boka kotorska, sjeverna Bačka).

Hrvatska je demografski unakažena, što zbog masovnih prebjega na pravoslavlje, što zbog žrtava političkog terora monarhističke Jugoslavije, žrtava Bleiburga i Domovinskog rata. O iseljavanju iz političkih i ekonomskih razloga da ne govorimo.

Hrvatska je pravno uništena. Tortura je u Hrvatskoj ukinuta u 18. u vrijeme carice Marije Terezije, a procesi protiv Stipe Javora, Marka Hranilovića i Matije Soldina u vremenu monarhističke Jugoslavije bili su onaj najdublji izraz balkanskog barbarogenija. U vremenu komunističke Jugoslavije sudovi su bili produžena ruke politike, a na zakone se gledalo – kako je doslovce izrečeno na jednoj konferenciji jugoslavenskih tužitelja – kao na sredstvo za uništavanje političkih protivnika. Svaka slučajnost, mentalitetska i kadrovska, s današnjim pravosudnim sustavom, naravno, posve je “slučajna”.

Hrvatska je ekonomski uništena. Razdoblje dviju Jugoslavija razdoblje je ekonomskog izrabljivanja od strane Beograda, ali i razdoblje integracije s ekonomski, politički i tehnološki nerazvijenim prostorom.

Hrvatska uprava, ovakva kakva danas jest, neracionalna i glomazna, zakonito je dijete jugoslavensko-komunističke politike izmišljanja radnih mjesta i filozofije “radio ne radio, svira ti radio”. To, naravno, za sobom kači visoke poreze iz kojih se financira uhljebljeničko-klijentelistički sustav. A visoki porezi znače i visoku presiju za poduzetnike koji bi trebali biti temelj gospodarskog razvoja.

Hrvatska je moralno i etički razorena. Ni u razdoblju Dvojne Monarhije na hrvatskom tlu nisu živjeli svetci kojima bi danas trebali pisati hagiografije. Međutim, korupcija, kriminal, nepotizam i filozofija “snađi se, druže” u mjeri u kojoj su danas prisutni u Hrvatskoj predstavljaju najotrovniji plod stotinu godina “Jugosfere”. Kultura rada i odgovornosti i sustav koji je funkcionirao na poštenju i zakonima nakon 1. 12. 1918. u Hrvatskoj su ukinuti, a prednost dobivaju korupcija, snalažljivost i podmićivanje. Takav koruptivno-kriminalni sustav razrađen je u vremenu komunističke Jugoslavije, a do danas je doveden do apsolutnog savršenstva. Znanje danas u Hrvatskoj ne znači baš ništa. Osim ako to znanje podrazumijeva znanje o tome gdje je dobra “špaga”, bila ona politička, partijska, krevetna, zavičajna ili klanska.

Nedovršena država

Unatoč svemu navedenom, jugofili su i danas u nezanemarivom broju prisutni u Hrvatskoj, a na političko-medijskoj razini i dalje imaju dominantan utjecaj. Dva krvava geopolitička eksperimenta – monarhistička i komunistička Jugoslavija – imala su nedvosmislenu potporu zapadnih zemalja (posebno Velike Britanije i Francuske), a ni danas dični Zapad ne bi imao ništa protiv formiranja nove Jugoslavije, ovaj put, doduše, početno bez Hrvatske, pa se u nekim geopolitičkim laboratorijima crtaju granice srpsko-albansko-bošnjačke konfederacije koja bi značila konačni šah-mat za Hrvate u BiH.

Jugoslavenstvo je otrov Balkana, a komunizam otrov za dušu. I upravo činjenica što su Hrvatsku svih ovih godina hrvatske samostalnosti vodili političari formirani u bivšem režimu (koji su samostalnost shvatili kao dobru priliku za grabež i hajdučiju) i je glavni razlog svih nazadovanja na političkoj i ekonomskoj razini. Upravo zbog tih “zaslužnika” Hrvatska je i dalje nedovršena država u kojoj je hrvatski sadržaj sveden na razinu folklora. Hrvatsku nisu pokrali fantomski hrvatski nacionalisti (premda su i oni koji su se tako deklarirali u tome znali biti asistenti), nego talog formiran u jugoslavensko-udbaškome ideološkom inkubatoru. Dok jednom dođe do generacijske smjene na svim područjima doći će i do čišćenja Augijevih štala hrvatske kriminalne političke i medijske močvare, za što će prva pretpostavka biti čišćenje pravosudnih institucija. Tek tada dobit ćemo hrvatsku Hrvatsku.

Davor Dijanović/Direktno.hr/https://direktno.hr /Hrvatsko nebo