V.Primorac: BOŽE,  ČUVAJ HRVATSKU

 „Imamo svoju Hrvatsku.

Naša je i bit će onakva kakvu sami želimo.

I nećemo nikome dopuštati sa strane

da nam propisuje

kakva ta Hrvatska treba biti“,

1. Franjo Tuđman   

     Kažu neki, pa ponavljaju kao mantru, da zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti!

A je li to baš tako!?

Radi li itko normalan nešto tako i  može li se tako nešto i uraditi? Može li se tako jednostavno sve prebrisati iz naše-ljudske memorije? Jer, ako zaboravimo prošlost (a zašto bih je zaboravila), koji onda smisao ima gledati u budućnost?

Pa, budućnost se, ljudi moji dragi, nadograđuje na prošlost. A na prošlosti se učimo za budućnost. Sve teče i sve je to povezano u jednom uzročno-posljedičnom nizu.

P a, zar povijest nije učiteljica života? Zar nas ne bi trebala, jer nam je bila mučna. bremenita i krvava, nečemu naučiti? Zar ćemo, samo tako, nekome dozvoliti, zar smijemo nekome dozvoliti  i dati mu pravo na lažiranje naše prošlosti i pravo na monopol za našu budućnost? Zar ćemo, opet, kao guske u maglu, odglavinjati iz zamagljene prošlosti u neizvjesnu budućnost? Koju će nam ,opet, netko drugi i kreirati i režirati. Zar ćemo stalno počinjati ispočetka i stalno prolaziti kroz svoje stare stranputice?  

I tko je taj, molit ću lijepo, tko su ti koji se usuđuju i pomisliti na nešto takvo?

VRIJEME JE REĆI DOSTA  

   Ne, ne će ići baš tako ne, dragi naši kalkulatori i manipulatori!!!

Znam da vam je teško. Znam i da strahujete od istine. Znam da vam je i svaka iskopana žrtva iz stotine i stotine jama i grobišta diljem bivše države-sve od Vardara pa do Triglava(a tamo najviše) za vas najgora noćna mora.   Ali, to je vaš križ kojega ste naslijedili. I jedino istina, i samo istina koju mi tražimo, može i vas osloboditi od tereta te vaše prošlosti.

Muka je to, drugovi naši dragi, muka koja malo po malo uništava svakog normalnog čovjeka. Iskreno, ne bih vam bila u koži!!!

Dvadeset sedam, dvadeset sedam punih godina mučite se, strahujete, znojite se od straha zbog zločina za koje niste osobno vi odgovorni, a koji su učinili vaši očevi ili vaši djedovi. Prevelik je to teret. Prevelik je to teret koji će, malo po malo, i fizički i psihički uništiti svakoga od vas.

A da ne govorim o onima kojima je teret zločina i teret ŠUTNJE o zločinima iz Domovinskoga rata, još teži i još razorniji. Jer smo MI HRVATI DANAS živi svjedoci svega. I ne može nam više nitko prodavati rog za svijeću.

Borovo Selo,Ovčara,Tovarnik, Baćin, Glina, Dalj, Slunj, Knin,Škabrnja, Gospić-Široka Kula, Sotin, Lovas, Saborsko, Voćin …

A VUKOVAR???

A Vukovar…„Klaonica, klaonica!!!“ I osamdeset sedam (87) dana krvave opsade.

 „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“, urlala je razularena horda četnika, dok su ulazili  u spaljeni i razoreni Vukovar,  na kojega je dnevno padalo i po 800 projektila.

A za cijelo vrijeme opsade, palo je 6,5 milijuna granata.
I POJEO VUK MAGARCA.

Zločinci nisu zločinci.

Koljači nisu koljači.

Silovatelji nisu silovatelji.

Slobodno šetaju i bahate se ispred svojih žrtava.

JER JE PRAVDA STAVILA POVEZ  NA OČI.

Naravno ona „pravda“ za Hrvate.

–A Srbi? Što je sa njihovim zločinima i zločincima?

–E, moja Monika, moja Monika. Zar nisi čitala? Ti Srbi će ti, svi oni koji su živjeli od 1991. do 1995. u zločinačkoj, a  tzv. Republici Srpskoj Krajini, od Hrvatske države dobiti mirovine za taj period. Za taj period njihovog ratovanja protiv te iste Hrvatske!?

A onaj koji ne kažnjava zločince,

sudjeluje i sam u zločinu.

–Pa, što je to s nama? Jesu li ovi naši političari na vlasti normalni!!!??? Pa, ovi nisu ni bili tada državljani Hrvatske! Jer to nisu niti htjeli niti željeli.  

–Oni su se, draga moja Monika, borili protiv te iste države, od koje sada traže nadoknadu. Zapravo, tada su bili državljani jedne zločinačke tvorevine koja je imala čak i svoju himnu, zakone i simbole.

–Pa, što nam dalje slijedi? Možda da ih se izjednači sa hrvatskim braniteljima. Za jednu godinu-dvije.

–Što se čudiš, moja Lucija? Ta, radnicima srpske nacionalnosti tvornice Borovo,  onim istim koji su ubijali po Vukovaru, i koji su se borili protiv Hrvatske, a kasnije su abolirani, već je priznat staž.

„Hrvatska čuva svoje četnike kao zjenicu oka u glavi, dok svoje ratne veterane gazi, vrijeđa i sustavno ponižava“.

Gdje  su naši invalidi Domovinskog rata?

Gdje su naše ratne udovice?

A gdje  silovane žene koje i dandanas na ulici susreću svoje silovatelje, a koji su danas „ugledni i poštovani građani, ponekad i u uniformama hrvatske policije“?

I niti jedna jedina organizacija  koja se bavi problemima silovanih žena i nasiljem nad ženama, nije rekla niti jednu jedinu riječ o njihovim svjedočanstvima.

Vesne Teršelič nema s pričama o potrebi kažnjavanja svih ratnih zločina. Nije bilo ni brata ni sestrice Pusić. Nije bilo ni Sarnavke.

Nije bilo ni novinara koji stalno lamentiraju o hrvatskim zločinima a ne spominju one srpske koji su bili sustavni i planirani unaprijed.

Gdje su kazne za te i takve zločine i zločince?

–Ma , o čemu to govorite!? Ta oni nemaju nikakve veze sa zločinima. Ti Srbi su bili   ili „kuvari, ili šoferi, ili berači jesenskih plodova“.

–Ali, draga moja, jedan je pukovnik srpske vojske, postao dožupan i predstavnik srpske nacionalne manjine koja, kako oni kažu, na to ima zakonsko pravo.

I tako vam to ide. Svugdje ih ima. Svugdje su se uvukli. I dio su svake vlade dosad, a najviše ove sadašnje.

A sam Bog zna koliko je još takvih na drugim rukovodećim mjestima i koliko još takvih ima za koje mi ni ne znamo.

ONI IMAJU NA TO ZAKONSKO PRAVO!, VIČU DRUGOVI SVI UGLAS.

Ali, drugovi naši dragi, svako pravo donosi i obveze.

–Pa, gdje su nestale te njihove obveze? Jesu li nestale u magli ili su se skupile u obvezatne obveze „pljuvanja“ po   Hrvatskoj u Pupovčevim Novostima ili optuživanjem za ustaštvo i fašizam po bijelome svijetu. Od tih istih i njima sličnih.

   A šarena su to društvanca i puna živopisnih likova! Od etnobiznismena, sadašnjih župana, dožupana, dogradonačelnika, bivših komandanata bataljuna Vojske RSK, bivših osumnjičenika (naravno i oslobođenih) za ratne zločine, kao i uvijek dosad, zbog nedostatka dokaza ili abolicijom,   bivših operativaca milicije Republike Srpske Krajine, zaposlenih i dandanas ali u policiji R Hrvatske, pa bivših „ kulturnjaka“ tzv. Vlade RSK, bivših oficira Vojske RSK …

–Ma, nemoj tako! Svi su ti oni nevini. Svi su oni tada bili ili kuhari ili stari i nemoćni civili.

I ni tu ti nije kraj! Na Banovini srpska zajednica osnovala je udrugu, a očekuju i svoju radio postaju.

Navodno „to je neprofitno i nevladino udruženje građana “Informativno dokumentacijski centar Banije i Korduna” (IDC) srpske zajednice Banovine i Korduna. Riječ je o udruzi koju već sada mnogi nazivaju banijskom inačicom „Veritasa” Save Štrpca osnovane krajem 1993. godine od strane građana s područja „Republike Srpske Krajine”.

A “demokracija zahtijeva da građani reagiraju kad god se sustav nađe u krizi“, istaknuo je vukovarski gradonačelnik, te ocijenio da su neke institucije u krizi od kada postoje, a od te činjenice svi okreću glavu.

…Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću. Stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje“,   rekao je Penava te zaključio da nema isprike za nečinjenje.

 Jer, zločini su individualni, i imaju svoje ime i prezime. Ali predmeti se drže u  ladicama, mijenjaju se suci, ponovno ispituju svjedoci (jer ako promjene iskaz, predmet se odbacuje),

pa se opet i opet  kopa po živim ranama, pa se šalju dojave optuženicima, uspostavlja  institut pokajnika, vrše prekvalifikacije kaznenog djela…

BITKA ZA VUKOVAR JOŠ TRAJE…

…Eto, što da Vam kažem? Kriva sam. Kriva sam što sam kao Hrvatica rođena u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Proživjela sam u svoje 33 godine što nitko živ ne bi smio proživjeti. Nikada. I ja ću se rukama i nogama boriti da moja djeca to ne dožive.

Neki događaji se kroz povijest ponavljaju. Mislim da je to zato što mi nikako da se opametimo.
Moja baka rođena je u Hercegovini. Pred očima su joj ubili mamu i mlađu sestru. Njih, djecu, bacili su u Neretvu… Spasili su se.

Ipak, ona cijeli život govori da u svakom žitu ima kukolja i da se nikoga ne treba cijeniti po imenu i porijeklu, nego samo i isključivo po tome, koliko je  tko čovjek.

Moj pokojni djed, naprotiv, cijeli život nam je govorio „Nikad djeco ne vjerujte trofaznima.“ Kao djetetu to mi je bilo smiješno. Nikad nisam znala o čemu priča. I o kome. I umro je s tim riječima i s tom misli. Samo što sam ja na bolan način saznala što je mislio.

Ja sam rođena u Vukovaru. Moji roditelji me nikada nisu učili da gledam tko je Srbin a tko Hrvat. Svi smo mi bili isti.

Moja mama je uvijek  govorila: „Danas je nama Uskrs…ali ne morate to svima govoriti. Jer nije svim vašim prijateljima Uskrs…nekoga možete povrijediti…“ I ja sam to uzimala zdravo za gotovo. Mene i brata su prijatelji ispitivali „kako se krstimo?“ a ja nisam znala zašto me to pitaju… Zar je to bitno? A njima je bilo bitno. I oni su jako dobro znali zašto to pitaju.
Onda je došla devedeseta. Po gradu su niknule slike Franje Tuđmana. A istovremeno, pojavile su se i grupice ljudi s nekim, meni dotad nepoznatim, simbolima. Danas znam da su to bile kokarde. Nije mi ništa bilo jasno.

Svi naši prijatelji i poznanici bili su ushićeni zbog nečeg novog što se tada rađalo. Ja sam bila dijete. Nisam bila ushićena. Bilo mi je bitno uzeti loptu i igrati se sa prijateljima. Sa mojom Slađanom, sa mojim Srđanom, Daliborom, Banetom, Igorom…
A onda je došla i 91. Ja se sjećam samo neke čudne i napete atmosfere. Neke napetosti u zraku. Tišine. Sjećam se da je jedne noći gorio Vuteks. Mama je plakala. A meni nije bilo jasno zašto plače. Radila je tamo godinama. Mučila se. Radila noćne, praznike, blagdane, vikende… Često je i plakala od muke. Liječila je ranjave ruke.

I zašto sad plače?

„Neka gori!“, mislila sam ja tada. Barem više neće morati tamo ići.

A ona je plakala zbog onoga što nas sve skupa čeka…
A onda su i nas poslali  na more zajedno s ostalom djecom. Tomislav Ivčić je pjevao Stop The War…
Nakon tri tjedna na moru vratili su nas kući. Na ulasku u grad rekli su nam da zatvorimo zastore na prozorima, sagnemo glave i da nitko ništa ne priča. A bili smo djeca. I djeca ko djeca, virili smo kroz zastore. Vani su bile nepregledne kolone tenkova i vojske s uzdignuta tri prsta.

Meni još uvijek ništa nije bilo jasno.
    Na kolodvoru nas nitko nije dočekao. Brat i ja smo pješke išli kući kroz pusti grad. Mame i tate nije bilo. Bili su kod bake u Lovasu i skoro izgubili glavu na povratku. Jer se upravo tad dogodilo prvo raketiranje.
A svi moji prijatelji napustili su grad. Zašto? Nisam imala pojma. Ali, mi smo ostali. Jer to je naš grad. I bili smo spremni. I stalno obučeni. Obučeni smo i spavali.

Mama je svaki dan plakala. Mučno je to bilo i gledati i slušati. Onda se jedan dan oglasila sirena – za zračnu opasnost. Ljudi su govorili da je to – to. Da su avioni krenuli na Vukovar.
Prvi zračni napad ja Vam riječima ne mogu opisati. Taj strah…te zvukove…taj tutanj…tu grmljavinu…
I onda su uslijedila tri mjeseca u podrumu.

Mogu se sjetiti, barem tri puta, kada sam skoro poginula…Ali, iskreno, ne želim ih se prisjećati. Sjećam se i krikova neke žene koji su dopirali s ulice. Toliko granata je padalo da nitko nije mogao otići po nju. Kažu da je umrla. Ja nekako želim vjerovati da ju je netko spasio.
A svaki dan  nam stižu neke loše vijesti. Te, poginuo ovaj, te poginuo onaj… Smrt je postala naša  svakodnevica… Otupjeli smo. Postalo nam je sve svejedno.

Ali, nadali smo se, molili…vjerovali…

  17.11. probudio me majčin vrisak. To je zvuk koji nikada dok sam živa neću zaboraviti. Drhtala sam u skloništu i znala sam da se nešto strašno dogodilo. Nakon par minuta straha, strepnje i neizvjesnosti – saznajem o čemu se radi. Moj tata je ranjen iz snajpera pred  vratima našega skloništa. Donosio nam je hranu i lijekove. Mama govori kako će biti sve OK. Ali, izdaju je suze i došaptavanje s našom susjedom, inače medicinskom sestrom. Slutim, jer razabirem iz njihovog razgovora, kako neće biti sve baš tako OK.

Tata je ipak preživio. Bio je u komi, pa je kao teški ranjenik, kojega je preuzeo Međunarodni Crveni križ, izbjegao  Ovčaru. Ostala su mu kao uspomena manjak crijeva i opaki PTSP. A njegov brat, a moj stric, poginuo je isti dan kada je i on bio ranjen i iza sebe ostavio troje malodobne djece.

Zato ne mogu, ni dandanas, odslušati do kraja Škorinog „Matu“ a da se ne rasplačem.

„Te su mu zime brata ubili…spalili selo…konje odveli…“

Sljedeći dan grad službeno pada. U sklonište upadaju vojnici zakrvavljenih očiju,  s dugim bradama i kokardama na glavi.

Viču… Galame…I pjevaju…

„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“.

O, Bože, Bože!!!… Dalje ne mogu pisati. Nešto me steglo u prsima. I ne mogu disati.

***

    Prošli smo i Velepromet, i vojarnu, i Rumu, i Bosnu… Napokon smo u Hrvatskoj.

I sva ta moja sjećanja, te moje traume, ostala su dugo, dugo u mojoj   glavi blokirana. Ali, nekoliko godina nakon mirne reintegracije,
bila sam kod mojih na godišnjem i išla sam s  njima po neki građevni materijal u jedno veliko skladište. A kada smo došli tamo, počela sam se sva tresti i plakati.   

I, odjedanput, sve mi se vraća.

OVO JE VELEPROMET!!!

Kriknula bih, ali mi glas ne izlazi iz grla.

To je Velepromet koji je bio blokiran u mojoj podsvijesti. A onda mi se u sekundi sve vratilo. Imala sam osjećaj da će mi srce stati. Da ću umrijeti od tuge. Od sjećanja na kolonu muškaraca koje su tukli…od  krikova žena…djece… muškaraca…

Od pucnjeva koji su svako malo odzvanjali…od pjesama o klanju Hrvata…od rafalnog pucanja po skladištu iznad naših glava…od svega… Od susreta s dojučerašnjim susjedima koji nam *ebu mater… i siluju, i mrcvare, i kolju sve redom.

Od KRIKOVA I OD VRISKE…

Zar je zlo poprimilo ljudski lik? Zar se doslovno  moglo i to opipati? Osjetiti. Čuti.

I vidjeti na svakom koraku.
   Eto, prošlo je, Bogu dragom hvala! Ostali smo živi. Ostao nam je tek goli život. I vrećice s  kojima smo počeli graditi novi život iz ničega.

Ali, moje djetinjstvo bilo je izgubljeno. I tamo je i završilo. Odrasla sam preko noći i preko volje.

„Rat je za mene završio. I ja sam ga izgubila.“

I dok su u Zagrebu-samo 300 kilometara dalje -djeca išla u školu, ljudi su išli na posao, sjedili na klupama ispred zgrada, šetali… A ja, kao da sam pala s Marsa. Kao da me je netko probudio iz duge kome.
Ali,  Zagreb je postao moj grad. Moj voljeni grad. I uvijek će ostati. Brzo sam se prilagodila… Našla divne prijatelje… Završila školu… Upoznala muža… A Zagreb je mene prihvatio i ja sam njega prigrlila svim srcem i zavoljela ga više nego ijedan drugi grad ikad.

Prošlo je skoro 20 godina…  Ja sam, opet, ovaj put trudna i s mužem…došla natrag u Vukovar. Tu sam rodila i jedno i drugo svoje dijete. Tu živim i radim. Preživljavam. Kao i svi.

I nakon  svega… spremna sam oprostiti. Ali ne i zaboraviti. Jer, za mene je rat završio tek 16.11.2012., kada su oslobođeni naši generali. Ali , izgleda kako  za neke još uvijek traje. Ili ga još uvijek priželjkuju. Zato se ne želim previše opustiti. Jer opuštenost mojih roditelja, i opuštenost njihovih roditelja, i dovela je do ovoga što smo nedavno sv mi prošli.
Ne mrzim nikoga. Ali, iskreno…više cijenim Srbe koji su, kad je bila mirna reintegracija rekli:

„Ne želimo živjeti pod šahovnicom, ne želimo hrvatske dokumente. Mrzimo vas, mrzili smo vas i uvijek ćemo vas mrziti. I  idemo u Srbiju.“ Njih cijenim i poštujem.

Jer, ako nešto ne voliš, ne želiš ni živjeti s tim.

No, ne cijenim ovu drugu dvoličnu masu… Ostali su tu, uzeli državljanstvo, dokumente… Žive i rade. A ne poštuju. I mrze.

E, takvih mi je dosta!!!

  I još ću Vam nešto reći – ne traže ćirilicu, ne mute i ne stvaraju kaos normalni, mali ljudi, poput mene… To traže i rade Srbi iz Gradskog poglavarstva. A sve na štetu „malih“ Srba. Ta, više od 10 000 tisuća Srba su branili Hrvatsku. Oni je vole, oni su je branili i oni će je i u buduće braniti.

A ovi „veliki“ će se pokupiti u svoju čuvanu kućerinu ili otići će na vikend u Srbiju… A ovi mali  a VELIKI, ostat će tu. Na vjetrometini. Jer, ne traže oni ćirilicu. Pa ni ne koriste je. Neki je ni ne znaju ni čitati ni pisati. Ne zbijaju se oni ni  u etnički geto. Ali ih , njihove vođe tamo guraju i traže neku, samo njima znanu pravdu.

Uh… Odužila sam. Ne znam zašto sam sve ovo baš Vama napisala. Ali, imala sam potrebu nekome se izjadati…A Vi mi djelujete kao prava osoba koja će cijeniti anonimnost i koja me neće iznevjeriti. Nadam se da sam u pravu.  

*

…Silovao me čovjek kojeg znam iz djetinjstva. Nakon par dana došla su još trojica i rekli mi da moram izabrati s kim ću od njih trojice spavati. Ostala sam zgranuta što mi se događa. Vrištala sam i plakala. Gospođa mi je stavila ruku na usta da šutim. Znam da ima još žena koje su prošle isto što i ja. Ali šute. Vrijeme je da progovorimo. Imala sam 22 godine. Danas sam ogorčena, pokušala sam i samoubojstvo. Loše mi je, pijem lijekove. Vratila sam se u Vukovar. Svoje silovatelje susrećem u gradu.        

     Kako živjeti i kako preživjeti kada svakodnevno susrećeš svoje silovatelje koji ti se cere u lice, likujući.

„Majku li vam vašu, bit će te vi manji od makova zrna!“, misle oni u sebi i nadaju se kako će, za veoma kratko vrijeme zagospodariti ovim , kako oni kažu, srpskim Vukovarom i Banijom.

“A vrlo je izvjesno kako će u narednih 10 do 15 godina Srbi u Vukovaru i postati većina. To i jest vrlo vješto osmišljeni plan što ga već dulje vremena provode Pupovac i Stanimirović u dogovoru s vlastima iz Beograda”, tvrdi B.M., 54- godišnji Vukovarac.

Probudite se, ljudi moji dragi! Otvorite oči!!! Poduzmite vi nešto kada ne će oni koji bi to i morali. Oni koji bi nam trebali SLUŽITI.

Probudite seeeeeeee!!!

Zar se može zaboraviti? Zar se smije zaboraviti? Zar se smije ne kazniti???

Vukovar 1991. još postoji.

Još svjedoči.

Kao što svjedoči i Vukovar 2018.

I nema razlike. Patnja je ista. Šutnja je ista.

ALI, JOŠ STOJI GRAD…

JOŠ STOJI VUKOVAR!!!

Vera Primorac /Hrvatsko nebo