Ideologije mržnje i negacije

Fobija u psihijatriji označuje neku vrstu bolesti, odnosno bezrazložan strah od nečega, kao akrofobija, klaustrofobija, et.cet. U sociologiji, politologiji i političkoj svakodnevnici taj pojam, osim straha, označuje netrpeljivost, odbojnost ili mržnju. U nas i u svijetu vrlo često možemo čuti optužujuće kvalifikacije poput ksenofobije ili homofobije. Upotrebljavaju ih razne aktivističke udruge za ljudska prava, branitelji „drugih i drukčijih“ i ljudi slična nadahnuća. Ne ću kazati kako takvo što ne postoji, ali postoje još dvije snažno izražene fobije koje se malo spominju, jer onaj tko ih spominje, lako biva proglašavan nacionalistom i klerikalcom, a koje su naširoko i duboko prisutne.

Riječ je o kroatofobiji i kršćanofobiji, koje imaju svoju globalnu i svoju lokalnu dimenziju. One su međusobno povezane i uvjetovane, naročito u zemljama kakva je naša u kojima je pitanje borbe za nacionalnu slobodu usko povezano s vjerskim slobodama, a Crkva tijekom stoljeća najznačajniji branitelj i pronositelj nacionalne kulture i samosvijesti.

Antifašistička kampanja

Čak trojica zastupnika na jednoj od posljednjih sjednica Hrvatskoga sabora postavila su pitanja premijeru Andreju Plenkoviću, na koje on nije odgovorio iako je žestoko odgovarao na sva druga pitanja, o navodnoj ustašizaciji i fašizaciji zemlje. To je samo još jedan primjer svakodnevnih tvrdnji nad kojima ostajemo začuđeni i zatečeni. Čak je i jedan češki zastupnik u Europskome parlamentu u raspravi o porastu desnoga ekstremizma apostrofirao Hrvatsku uporabivši, očito napijen vodom iz hrvatskih izvora, riječ ustašizacija.

Postoji već nekoliko antifašističkih udruga, mnoge stranke stavljaju na svoj barjak antifašizam kao polazno programsko načelo, pokrenuta je široka antifašistička kampanja, a sve to implicira snažnu prisutnost prijetećega fašizma. Jedan grafit, jedna pjesma, jedan pozdrav, rigidno i pogrešno tumačeni, dovoljan su dokaz za tezu o fašizaciji. Slučaj gađanja limunom Milorada Pupovca, jednoga krajnje iritantnog političara, hitro je iskorišten za tvrdnje o mržnji prema Srbima i prema svim manjinama, o klerofašizmu, o konzervativnoj revoluciji, o proustaškim resentimentima, i tome slično.

Koja, kakva i gdje je ta fašizacija? Ostajemo zatečeni i začuđeni sve dok ne shvatimo kako se pri tome misli na Katoličku Crkvu, emigrante, Hercegovce, pojedine političke stranke, uključujući i onu najbrojniju, na povijest i na jezik, na Domovinski rat i branitelje, na nogometne navijače, športske reprezentacije, na koncu – na samu državu.

Racionalizacija mržnje

U vremenu prije devedesetih ta sintagma fašizam-antifašizam nije bila u tako čestoj upotrebi kao danas. Upravo je osamostaljenje države poslužilo

kao detonator za eksploziju mržnje i protuhrvatskoga šovinizama koji ovdje eufemistički nazivamo kroatofobijom. Zato, antifašistička kampanja nije ništa drugo nego racionalizacija mržnje i odbacivanja. Otuda i onaj stravični vapaj Nenada Stazića u Saboru kako na Bleiburgu posao nije solidno obavljen.
Forsiranje mitova o Jasenovcu i žrtvama Oluje ima za cilj podgrijavanje brižno njegovanih predrasuda o genocidnome narodu koji ne zaslužuje slobodu. Republika Hrvatska izjednačuje se s NDH, čak i s nacističkom Njemačkom, Franjo Tuđman s Antom Pavelićem, Hrvatska, to je postalo posebno popularno, proglašava se neuspjelim i nelegitimnom projektom, a bivša država uljuđenom, naprednom državom u kojoj su svi bili sretni i zadovoljni.

Ovakvu poltičku filozofiju i njezine primjere lako ćemo pronaći u središnjim medijima iz pera vodećih kolumnista (Novosti, list SNV-a i ne spominjemo), u nastupima lidera ljevičarskih stranaka (SDP, IDS, Glas, HNS, Pametno) i brojnih udruga, ili pak profesora na Fakultetu političkihu znanosti i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, sve to gotovo sinkronizirano s neumrlom beogradskom velikosrpskom prijetećom politikom.

Fenomen naših dana

U nas se već godinama ulažu silni napori da se vjeronauk izbaci iz škola te da se raskinu ugovori s Vatikanom. Alojziju Stepincu u tijeku postupka proglašenja svetim osporavaju se sve zasluge i sva žrtvovanje, staje se gotovo na stranu njegovih tužitelja. Papu Franju koristi se kao trojanskoga konja, kao veliku nada, čovjek koji je nešto različito i čak suprotno crkvenoj hijerarhiji i doktrini. Od njega se očekuje zabrana međugorskih hodočašća, športaši koji deklariraju svoju vjeru, kao Blanka Vlašić ili Željko Babić, izvrgavani se ruglu, na Filozofskome fakultetu izbila je pobuna zbog mogućnosti da studenti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta na Filozofskom mogu upisati jedan kolegij.
Kršćanofobija, o kojoj je riječ, drugi je fenomen naših dana. Kršćanstvo je (o čemu u svojoj najnovijoj knjizi Ne bojte se piše Ivan Ugrin) najprogonjenija vjera na svijetu. Dok su na Istoku kršćani izvrgnuti fizičkom nasilju i gotovo istrjebljeni, Zapad se pod motom sekularizacije i multikulturalizma nasilno odriče kršćanstva, a time vlastitih duhovnih temelja. U uporabi su i perfidne metode kompromitacije, kao što je to fama o pedofiliji. Pedofilija se već prezentira kao opće stanje Katoličke Crkve u cijelome svijetu, otkrivaju se afere stare sedamdeset i više godina, sinkronizirano od Južne Amerike preko Europe do Australije. Među svećenstvom nekih drugih religija ta pojava još nije zabilježena!?

Zašto se to događa? Odgovor je poprilično jednostavan. Nasuprot modernim, „progresivnim vrijednostima“ profita, egoizma, hedonizma, pobačaja, eutanazije, prostitucije, homoseksualnosti, nastranosti i promiskuiteta stoji Katolička Crkva kao najgorljiviji zagovornik solidarnosti, brige o bližnjima, vjernosti, suzdržanosti, obitelji, prirodne spolnosti, života od začeća do prirodne smrti.

Svijet se budi

Negativan stav prema hrvatskoj državi i Katoličkoj Crkvi savršeno se uklapa u globalistički projekt negacije nacije kao prevladanoga povijesnog koncepta, te vjere i osobito kršćanskih vrijednosti kao zastarjelih. Može se kazati kako je kroatofobija i kršćanofobija u nas, s jedne strane, eho globalnoga liberalizma, a s druge naslijeđe jugokomunizma.

Srećom, zapadni svijet kao da se budi. U mnogim već zemljama konzervativne stranke, odnosno stranke koje svoje programe zasnivaju na suverenosti naroda i kršćanskim vrijednostima su na vlasti (Poljska, Mađarska, Italija) ili nisu više daleko od nje, kao u Njemačkoj ili Francuskoj. Neočekivano potpora stiže iz najmoćnije zemlje svijeta i njezina predsjednika. Otuda tako silni napadi na Donalda Trumpa, a ne zbog prostitutki ili neplaćanja poreza. Otud i napadi na Orbana i Mađarsku s prijetnjama suspenzije njezina glasa u EU. Nije to zbog ljudskih prava i sloboda, nego zato što je Orban istjerao globalnoga igrača Georga Sorosa, koji je umislio kako može novcem i „otvorenim društvom“ diktirati narodima i državama kakvu će politiku voditi i koga će birati te zato što je ograničio moć lihvarskih stranih banaka.

Josip Jović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik /Hrvatsko nebo