NEK HERCEGOVINI CRKNE KRAVA Opskrba Aluminija strujom smrtni je grijeh za sarajevsku čaršiju

Dvadeset godina se opstrukcije Aluminija vrte oko odbijanja opskrbe strujom iz Elektroprivrede BiH po istim cijenama kao za ostale slične potrošače, te upornog pokazivanja prstom na Elektroprivredu HZ HB. Dvije muhe jednim udarcem, dva temelja hercegovačkog gospodarstva.

Za proizvodnju aluminija potrebne su dvije ključne sirovine: glinica i struja. U vrijeme izgradnje, zbog nalazišta boksita od kojega se dobiva glinica u Hercegovini i ogromnog hidroenergetskog potencijala, tvornica aluminija je i izgrađena u Mostaru.

Imala je Hercegovina što Bosna nije

Iako su rudnici boksita ratom i poraćem mahom ugašeni, opskrba glinicom, zbog blizine luke Ploče i dobre prometne infrastrukture nije predstavljala problem obnovi i poslijeratnom razvoju i životu Aluminija.

Struja? Opskrba ogromnim količinama električne energije najslabija je točka u proizvodnji aluminija općenito, a posebice u Mostaru.

Struje u Bosni, a posebice Hercegovini, ima dovoljno za normalnu opskrbu Aluminija, ali struktura proizvođača i uplitanje politike u državne elektroprivredne tvrtke (drugih ozbiljnih i nema) učinile su tu opskrbu iznimno nestabilnom. Mostarska elektroprivreda nema dovoljnu proizvodnju kako bi zadovoljila ogromne potrebe Alumnija, a sarajevska, od početka spomenutih političkih igara, sredstvo je kojim se njeni viškovi koriste za ometanje proizvodnje Aluminija.

“Smrtni grijeh” za sarajevsku čaršiju

Godinama i inim “vladama” sarajevska čaršija uporno pokušava uništiti najveću tvornicu u Hercegovini. Nisu imali tal u njoj, nisu trgovali njenim foteljama, upošljavali svoje daidžiće, trošili njene pare. Aluminij se digao iz pelala bez “državne” pomoći, snagom dijela svoga predratnog vodstva i entuzijazmom dijela predratnih djelatnika.

Oni što su s prezirom gledali na podvig obnove tvornice bjesne od kada se Aluminij vratio na vlastite noge, vratio na tržište, vratio na burze metala. Kako im je samo “promakla” takva prigoda?

Kako bi prigrabili sebi fotelje i pare, u najgorem slučaju napakostili Hercegovcima i Herama, služili su se proteklih desetljeća svakojakim igrama. Što se Aluminij više opirao to su igre postajale kompleksnije i zloćudnije, no sve su se u konačnici svodile na Aluminijevu ahilovu petu – opskrbu i cijenu struje.

Opstrukcije su se neprekidno vrtjele upravo u tom krugu: odbijanja opskrbe strujom iz EP BiH bez prevelike cijene u odnosu na ostale potrošače u zemlji i upornog pokazivanja prstom na Elektroprivredu HZ HB. Dvije muhe jednim udarcem, dva temelja hercegovačkog gospodarstva. Nisu marili ni na zakone, ni fiktivno napisane odluke Vlada ni odluke Visokog predstavnika. Prodavati struju Aluminiju, po cijeni kojom prodaju “svojim” potrošačima, smrtni je grijeh za sarajevsku čaršiju.

Pripreme za egzekuciju

U vrijeme “platforme” postavili su svoju upravu u tvornicu. Njenom nesposobnošću ili upravo sposobnošću izvršavanja “višeg cilja” – uništenja Aluminija, uspjeli su nevjerojatnom brzinom nagomilati gubitke. Upravo tim gubicima danas ucjenjuju sadašnju upravu, nastavljajući priču s opskrbom i cijenom struje.

Ugovor Federalne Vlade i Aluminija kojim su regulirana i obeštećenja predratnih radnika i udio Vlade u vlasničkoj strukturi nije ispunjen upravo u dijelu na koji najveći utjecaj ima sarajevska čaršija – subvencioniranju cijene električne energije za Aluminij.

Jeftinim pamfletima o visini plaća u Aluminiju “dobro obaviješteni izvori iz Vlade Federacije” i dalje pokušavaju pripremiti teren za egzekuciju hercegovačkog gospodarstva. Gubitak izravnih tisuću radnih mjesta i neizravnih bar tri puta toliko povoljna im je cijena za ostvarivanje dvadesetogodišnjeg sna – da Hercegovini “crkne krava”.

Tehnički mandat za podvig

Ovoga će tjedna Novalićeva Vlada pokazati zrelost ili ne. Pokazat će koliko je spremna uzdići se iznad zloćudnih snova i ispunjavanjem preuzete obveze subvencioniranja cijene struje produljiti život Aluminiju. Bit će joj iznimno teško oduprijeti se “sarajevskoj čaršiji” kako bi, za čaršiju “smrtnim grijehom”, spasila tisuće radnih mjesta i temelj metalne industrije u jednom dijelu vlastite zemlje. Pitanje je samo koja joj je vrijednost važnija i veća – radna mjesta i gospodarstvo ili “smrt komšijine krave”.

Bojan Šunjić/Dnevnik.ba/https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo