Ivan Botica: Nedaće jednog naroda

U mjesecu studenom, posljednih godina redovito pohodimo grad na obali Dunava. Mjesto je to odigrvanja najkrvavije bitke u Domovinskom ratu s konca 1991.godine. Zapale se svijeće, pomolimo se u tišini i na trenutak zastanemo i ustuknemo u znak sjećanja na herojsko djelo naših hrabrih branitelja. Ove 2018.godine pohodimo u Vukovar i u mjesecu listopadu kao znak isticanja našeg neslaganja sa dosad neučinkovitim načinom rješavana problema procesuiranja ratnih zločina počinjenih od strane agresora.

Tragedija je to jednog naroda, točnije njegovih predstavnika vlasti koji se pogubio u procesu ‘dokazivanja’ pred Europom i svijetom, zatomivši svojim postupcima veliku žrtvu grada heroja. Hrvatska država tako se našla u jednom tužnom postupku da zanemarivši žrtvu grada heroja, pruža dodati alibi ratnim zločincima i isvršiteljima okrutnih djela. Završni je to čin dekapitazije jednog grada i penetracija duboke države u sve pore društva.

Ostaje za vidjeti hoće li društvo, država i vlast koja obnaša tu dužnost smoći snage i priznati:-Mi nismo do sada učinili u dovoljnoj mjeri niti objektivno sagledali činjenično stanje na prostoru grada Vukovara te nismo procesuirali ratne zločine. Molimo za oprost i da ispravimo nepravdu kojom dodatno zagorčavamo vaš život u Vukovaru, te tako u dogledno vrijeme ne ćete na ulicma sretati lica vaših zločinaca. Bio bi to očekivani odgovor kojeg priželjkuju mnogi u Vukovaru kao i u ostatku Hrvatske.

U jednakoj mjeri svjedoci smo i naočigled izbornog paradoksa u susjednoj BiH, gdje predstavnika jednog konstituivnog naroda predstavlja osoba koja svojom retorikom ni u kojem pogledu ne može niti smije predstavljati taj isti. Predstavnik hrvatskog naroda kao trojanski konj visi nad glavama tog istog i prijeti onako usputno pomalo patološki državi Hrvatskoj:-Tužit će mo Hrvatsku!?

Kakva očekivanja onda mogu tražiti Hrvati od Željka Komšića nakon ovakvog njegova retoričkog istupa? Koga on štiti i za čije interese radi!?

Vidimo dakle na primjerima Hrvata koji žive u Vukovaru i Hrvata koji svoje životno okruženje imaju u Bosni i Hercegovini da ih more iste brige, da ih muče slični ili isti problemi. Tako da dolazimo do zaključka bez ispravnog odnosa i reakcije vlasti na događanja unutar jednog naroda kao rezultat imamo nezadovoljstvo, razočarenje i praktički plansko iseljavanje tog istog. Tužno da tužnije ne može biti, a na žalost pomaka na bolje i vedrije raspoloženje kod naroda nema na vidiku.

I kao krunu tjedna,valja istaći vapaj saborske zasupnice, gospođe Ninčević Lesandrić koja iz saborskih klupa, nakon pooduljeg proteka vremena od trenutka zbivanja događaja veli:-Strašno je na ovakav način opovrgavati bolno iskustvo mene i tisuće žena!? Liječnici i struka su opovrgnuli ovakvo njeno tumačenje razvoja događaja..

Vidimo i na osobnoj razini da je mnogo suptilnije, možda čak i hrabrije smoći snage u okrilju jedne stranke i potom referirati se o osobnoj anamnezi.

To je anamneza Hrvata u jesen 2018. godine. Nalik je prevarenom starcu. Svjestan da vrijeme prolazi i popravka više nema. Ide se do kraja, do sloma.

Ivan Botica/Hrvatsko nebo