Kristijan Krkač: 24 minute besmisla
Vrijeme:4 min, 3 sec
U emisiji HTV-a Peti dan 05.10.2018. uz temu prekvalifikacije izrečene su većinom besmislice o prekvalifikaciji nastavnika u srednjim školama, ravne onima Vrdoljaka kojeg su sugovornici ismijavali, ali na retorički i intelektualno višoj razini zbog čega se čine manje besmislenijima što de facto nisu kad se s njih razgrne plašt pseudointelektualizma koji otkriva kostur odurnog hrvatskog obrazovnog sustava kojeg su većina njih najizvrsniji proizvod.
Vis-a-vis preduvjeta legitimnosti komentiranja prekvalifikacije za napomenuti je kako sudionici emisije vjerojatno nemaju niti dan iskustva rada u srednjoj školi, nemaju niti jednog znanstvenog rada u prosječnoj svjetskoj publikaciji koji se bavi nastavom u srednjoj školi (uz iznimku dr. Mitrikeskog koji je objavio radove u respektabilnim svjetskim časopisima no iz svog područja), nemaju ni članka u prosječnoj svjetskoj publikaciji iz područja profesionalnog interesa, nisu se na znanstveno utvrdiv način bavili srednjoškolskom nastavom, nastavom pa i pitanjima pedagogije i sigurno nemaju znanja o prekvalifikaciji srednjoškolskih nastavnika.
U nedostatku minimalnih preduvjeta, dopustimo kako su sudionici iznimno nadareni i kako su temeljem dara i pod vidom vlastite profesije iznijeli genijalne misli o temi prekvalifikacije uz malo prethodne pripreme što je eo ipso njihova minijaturna prekvalifikacija na temu prekvalifikacije koju su negirali i o kojoj znaju malo do ništa. U tom svjetlu nastojali su se natjecati u ruganju svima koji podržavaju reformu onako kako ju provodi ministarstvo, a zbog neizvjesne borbe teško je reći tko je u pobijedio, jer osim ruganja nismo čuli ništa drugo.
Razumno bi bilo očekivati kako će barem jedan sugovornik opisati pojavu prekvalifikacije. Zatim kako će neki drugi opisati odnos nastavnika i učenika u hrvatskim osnovnim i srednjim školama koji je takav da se može izračunati koje će godine na jednog učenika doći 1 nastavnik. Razuman bi gledatelj emisije očekivao pojašnjenje prekvalifikacije u drugim strukama u odnosu na nastavničku, tj. što ju čini nemogućom no ponovno ništa.
Ali mogli smo čuti između ostalog sljedeće izjave, izraze i idiosinkrazije: „Zidar neće biti samo zidar. On radi kao zidar osam sati. On je građanin. On je glasač.“ „Dakle, nastavlja se ta nebuloza oko rasformiranja hrvatskog školstva.“, „katastrofalna šteta“ (Raspudić), „samo nabraja struke za koje smatra da su fluidne“, „dok se kod nas humanistika smatra nevažnom“, „znanstvena knjiga je glavni i najvažniji rad u humanističkom području (…) sada se sve to svodi na časopise“, „i da će tako humanistika šapatom pasti“, „Sustav nije tu zbog učenika i sustav nije tu zbog profesora, nego je sustav tu zbog učenika i profesora jer se radi o međusobnom odnosu koji je neke dijalektičke prirode“ (Selak). Iznimka je bio Mitrikeski: „Može se reći da se humanističke znanosti kod nas više naslanjaju na Feuerbacha, Marxa, na nekakav dijalektički materijalizam“.
S obzirom na prvog sugovornika može se reći da zidaru kao zidaru njegovo građanstvo i glasovanje neće dati kruh dok zidanje hoće što ima smisla jer „Primum vivere, deinde philosophari.“. S obzirom na drugog sugovornika jasno je kako se brine za budućnost svog posla. Naime institucija na kojoj radi skoro pa monopolistički obrazuje, šalje na tržište javnog obrazovanja i zapošljava stručnjake struka koje su čini se izgubljene. Njezina napomena o knjizi, a ne časopisu kao najvažnijem radu u humanistici koja odgovara suludim uvjetima za napredovanje poveziva je s nedavnom izjavom njezinog starijeg kolege s iste institucije i na istoj televiziji o tome kako je sustav vrednovanja časopisa i citiranosti radova paradoksalan u sustavu humanistike, a obje izjave imale bi smisla kad bi prosječni hrvatski humanist u 5 godina kod prosječnog svjetskog nakladnika na svjetskom jeziku objavio knjigu komada 1 i barem izvorna znastvena članka komada 3 što de facto nije slučaj. Usprkos napretku mlađih generacija humanista, prosječan humanist u RH to ne čini pa se ipso facto niti njegova kakvoća ne može mjeriti i ostaje u domeni nedokazivog „bavljenja“, dubokog „promišljanja“ i sličnih morbidnih mjerila.
Njezina uporaba izraza „dijalektički“ predivno se nadovezala, primjerom pokazala i potvrdila prethodno izrečenu rijetko smislenu izjavu trećeg spomenutog sugovornika o utjecaju „dijalektičkog materijalizma“ na humanizam što je povezivo s do nedavno toliko popularnom knjigom jednog hrvatskog filozofa a ujedno i prorektora najvećeg sveučilišta u RH da se ne sjećamo kad je naslovnica neke filozofske knjige završila na transparentu, iako ne potpore nego prosvjeda, a radi se o naslovu „Marksizam kao filozofija svijeta“ nomina sunt odioza.
No što se detaljno moglo čuti od 42. do 66. minute neka si svatko posluša za sebe ako to bilo koga uopće zanima. Ako se itko drži razboritim i razumnim zasigurno neće uzalud potrošiti 24 minute svog života kako bi bjelodano zaključio kako je 99% rečenog bilo nerazborito i nerazumno što svjedoči već i nezadovoljenje minimalnih uvjeta pristupa toj temi od strane sugovornika za provjeru čega je dovoljno 2 minute pa će razborit, razuman i istinoljubiv čovjek preostale 22 minute svog života zasigurno potrošiti na štogod pametnije, ljepše i uzvišenije što mu neće biti teško odabrati u odnosu na te 22 minute.
Kristijan Krkač/À Propos/https://kristiankrkac.wordpress.com /Hrvatsko nebo
