Podjele umjesto jedinstva

“One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kod tarabe. Ovo je srpska zemlja i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši.”

– Milan Paroški, miting SDS-a u Jagodnjaku, travanj 1991.

“Ponosan na sve svoje ratne zločine. Veoma sam ponosan i spreman sam ih ponoviti i to u više navrata.”

– Vojislav Šešelj, za srpski „Alo“, travanj 2018.

Svima u Hrvatskoj jako je dobro poznato da su zločini počinjeni nad Hrvatima i nesrpskim stanovništvom procesuirani u jako malom broju slučajeva. U tom smislu, hrvatsko pravosuđe, a posebice DORH, djelovalo je sve ove godine zapravo kao produžena ruka haaške politike, pa tako Vojislav Šešelj sjedi danas u beogradskoj skupštini, a general Slobodan Praljak leži u hladnom grobu.

Štoviše, okončanjem haaškim suđenja, DORH se pobrinuo da svi u istočnom susjedstvu u skladu sa svojim političkim potrebama mogu i dalje pokretati kaznene postupke protiv Hrvata i onih koji su branili Hrvatsku i Hrvate u Bosni i Hercegovini. Tako je primjerice Mladen Bajić potpisao posebni međunarodni sporazum sa sarajevskim predstavnicima, na temelju kojega su istražitelji iz BiH radili doslovno što su htjeli u hrvatskim arhivima.

Što se govori, a što se radi

Primjera neprocesuiranih zločina ima bezbroj, a mi ćemo, budući da je upravo stupila na snagu „Istanbulska konvencija“, spomenuti samo one silovanih Hrvatica koje danas svoje silovatelje susreću na ulicama hrvatskih gradova. Možemo samo misliti kako se žrtve silovanja pri tome osjećaju. I ne, silovatelji ne potpadaju pod Zakon o oprostu, jer u njemu vrlo jasno piše da se ne može biti aboliran od zločina. Međutim, od svih onih kojima su prošle godine bila puna usta borbe protiv nasilja nad ženama i za neodgodivu potrebu usvajanja dokumenta koji je iznad hrvatskog zakonskog sustava, nikad nismo čuli da nešto treba napraviti po pitanju slučajeva silovanih Hrvatica tijekom Domovinskog rata, iako upravo ti slučajevi predstavljaju, uz ubojstvo, najteže povrede prava žena. Zašto? Svi znamo. Zato što velikoj većini zagovornika „Istanbulske konvencije“ u hrvatskim medijima prava žena nisu bila cilj, već samo sredstvo za instaliranje pravnih poluga s kojima će se promicati rodna ideologija kada se za to steknu odgovarajući uvjeti.

Ovih dana pojedini vladajući političari ističu da je prosvjed u Vukovaru nepotreban, jer su poduzeti odgovarajući koraci, pri čemu se posebice apostrofira radna skupina za istraživanje ratnih zločina na području Vukovara, osnovana prije šest mjeseci. Drugim riječima, i sami ovi političari priznaju da se po pitanju raznih zločina učinilo do te mjere ništa, da je potrebna posebna radna skupina, 27 godina nakon počinjena, za istraživanje najtežih agresorskih zločina u Domovinskom ratu. To uključuje i Ovčaru, čije stradanje hrvatski političari, svi, i vladajući i oporbeni, godinama obilježavaju na obljetnicu pada Vukovara uz nepregledno mnoštvo iz cijele Hrvatske. Kako to, ako su namjere s radnom skupinom iskrene da vladajući političari onda ne podržavaju prosvjed u Vukovaru? Kako to, ako na obljetnicu pada Vukovara, kada hodaju u koloni, u srcu imaju iskrene emocije, vladajući i oporbeni političari zajedno ne dignu glas i kažu da je neodrživo stanje u kojem najodgovorniji za zločine diljem Hrvatske u velikoj većini slučajeva nisu odgovarali? Odgovor, naravno, opet znamo svi mi. Zato što su mnogi hrvatski vladajući i oporbeni političari doveli do ovoga stanja. No, umjesto da kažu sada bi bilo dosta, oni su zapravo za to da stanje ostane istim kao i do sada. A nadali smo se ipak nečem drugome.

Izgubljena vjerodostojnost

Vodeća stranka u državi se možda može veseliti anketama koje im daju prednost, ali istovremeno u hrvatskom društvu apatija, podjele i, rekli bismo, na mnogim mjestima i otvorena mržnja postaju sve veće. Slogan „Vjerodostojno“ postao je predmetom kiselog podsmjeha, a mnogi istaknutiji HDZ-ovci plaćaju vrlo visoku cijenu u svom ugledu kada su prisiljeni davati podršku političkim rješenjima koje svi doživljavaju lažnima i nastavkom iste politike koja je Hrvatsku izručila korupciji, kriminalu i demografskoj propasti.

Ova degradacija slike koju ljudi imaju o političarima se ovih dana širi i na čelnike pojedinih braniteljskih udruga, od kojih su neki odista istinski heroji s blistavim ratnim putovima. Zato je šteta to veća. Sve skupa, erozija vrijednosti i integriteta za hrvatsko društvo kao cjelinu polako postaje nepopravljiva.

O. Barišić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo