D.Pešorda: Atentat na jamca političke stabilnosti
Vrijeme:3 min, 45 sec
Politički događaji u Hrvatskoj nižu se nekom svojom logikom, bez puno veze sa stvarnim problemima zemlje. Tako već mjesecima, godinama traje hajka na fašiste. Ogorčeni seljak Beljak viče na Facebooku : ”Bagra!!! Sve su glasniji i sve jači, a većina i dalje šuti i gleda… do kada?!?! Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, p*dere, a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u “njihovu” zaostalu i zatucanu Hrvatsku?.” 
Ne znam zašto se Beljak toliko pali, obijači automobila i ostali sitni lopovi ionako neće doći na red. Čistke su na ovim prostorima uvijek ideološke. Povod Beljkovu ogorčenju bio je ”napad hranom”, kako javljaju mediji, na Milorada Pupovca. Tako su lovci na fantomske fašiste došli na svoje. Jer – što bi drugo nego fašisti mogli biti ljudi koji, makar i hranom, napadaju časnog Milorada, jamca Plenkovićeve stabilnosti. I vjerodostojnosti.
S druge strane gađanje se hranom može protumačiti i kao duboko kršćanski čin, u skladu s onom: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom. Boro Rkman, predsjednik izvršnog odbora Pupovčeve stranke, potpisuje priopćenje u kome se zgraža i čudom čudi: 
”Prosto je nevjerojatno da nitko, ama baš nitko, nije vidio napadača i o njemu nije spreman posvjedočiti samom Pupovcu, a kasnije i zvaničnim institucijama o nemilom događaju. Šutnja društva o nasilju u tom istom društvu loš je znak koji pokazuje odsustvo izvornog ljudskog razumijevanja i solidarnosti, a moguće i strah pojedinca, te nepovjerenja u institucije sustava.” Moram priznati da je i meni čudno da baš nitko nije vidio napadača na Pupovca. Kao ni onih jedanaest tisuća pravoslavne djece koje je, po Pupovcu, Katolička crkva prevela na katoličanstvo početkom devedesetih. Kao ni tisuće Srba koji, kako se naknadno sjeća Milorad, na trgovima potpisuju lojalnost Hrvatskoj… Pupovac je čovjek u čiju se čast i mudrost ne smije sumnjati, ali ponekad vidi ono što drugi ne vide. Uostalom, to i jest odlika iznimnih ljudi.
Pripremajući se za odsudni boj s povampirenim fašistima napredne stranke jačaju i zbijaju redove. Tako se stranka Pametno hvali pojačanjima – pristupila im je bivša pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić i bivša manekenka Lana Pavić. ”Okupljamo nove snage koje će biti stvarna promjena u društvu, koje vode računa o odgovornosti i otvorenom političkom djelovanju” – kaže predsjednica stranke Pametno Marijana Puljak. Na fotografiji na jedenom od domaćih portala ih gledam sve tri i nekako ne mogu dokučiti koja je dječja pravobraniteljica, koja bivša manekenka, a koja izvorna pametnica. Sve tri mi sliče na izvorne pametnice, antifašistkinje. Štoviše, manekenke hrvatskog antifašizma. Antifašisti iz Glasa i IDS-a udružili su s Beljkovim seljacima, stvaraju politički blok koji se protiv orbanizaciji, to jest fašizaciji Hrvatske. Na žalost, nemaju se vrli antifašisti čega bojati, prije će Anka Mrak Taritaš ugurati nogu u Pepeljuginu cipelice negoli se Hrvatska pod Plenkovićem i Božinovićem orbanizirati.
No, za ozbiljnu borbu protiv ideoloških skretanja u smjeru populizma i fašizma zadužena je stožerna stranka u Hrvata. Točnije represivni aparat koji je u njezinim rukama. Uz snažnu medijsku potporu ovih dana krenulo se u čišćenje desničara u HDZ-u, no – ne treba se zavaravati – krajnji cilj su ”populisti” općenito: Bruna, Zlatko, katoličke udruge, ostatci pravaštva. Sada se bije odsudni boj za haenesizaciju HDZ-a. Trenutno oružje u toj bitci su ”lažni SMS-ovi”. Pletu se tu fantastične priče o Vasi, Karamarku, Mamiću, hakerima, kumovima i koječemu. Samo se nekako napadno previđa činjenica da još nije rađena ni analiza ni vještačenje kako bi se utvrdila autentičnost ”lažnih SMS-ova”, a svi znaju da su lažni!
Od unisonog čeprkanja po nebitnomu jedino odskače tekst novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša. On skreće pozornost na 
to da je možda najvažnije pitanje to tko je diktirao lažne SMS-ove od toga tko ih je lažirao. On, čini se, drži da sadržaj SMS-ova nije baš tako lažan i ako su lažirani: ”Jesu li lažni SMS-ovi nastali kompilacijom prisluškivanih razgovora i njihovih transkripata? Koliko je tajnih ‘chefova’ ove špijunske kuhinje? To su samo neka od pitanja koja se nameću.” Sagleda li se cijela ta stvar oko SMS-ova iz te perspektive, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da se naježi: pravosudni aparat, sudeći po tim SMS-ovima, uopće ne služi svojoj nominalnoj svrsi, to jest pravednom suđenju, nego je sredstvo ušutkavanja i eliminiranja političkih konkurenata. No, to nikomu, čini se, nije sporno, nego je važno hoće li Plenković eliminirati Brkića.
Žalosno je da se i oni koji će doći pod udar dočim HDZ pročisti vlastite redove, sada kratkovido naslađuju ”Vasinim” nevoljama. Kao da zaboravljaju onu: Kad su došli po mene…
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
