Zorica Vuković: Zločin bez kazne

Usred bijela dana, ispred restorana ‘Amfora’ na zagrebačkoj tržnici Dolac, izvršen je ‘atentat’ na ‘petsto srpske nejači’.  ‘Atentator’ je nejač gađao ćevapima (?) i limunom. Vascele otadžbinske ojkače uspela se na stražnje noge u osudi ovog stravičnog zločina. Sutradan je ‘konstatovano’ da je napadnuto više tisuća nejači. No brojka nije konačna jer su, kako izvještava SNV,  napadnuti svi oni koji pripadaju ‘pupavom jatu’.

Posebnu zabrinutost iskazao je general HV-e  i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. On je  u subotu 29. 9. osudio ‘atentat’, istaknuvši „kako hrvatski branitelji najbolje znaju što je stradanje i patnja“. Doista tragično.

Što je tako uznemirilo ovo ‘vjerodostojno’ jato?

Posve ozbiljan gradonačelnik Vukovara Ivan Penava najavio je  12. 9. 2018. da će se prosvjed, zbog neprocesuiranja ratnih zločina, održati 13.10.2018. Nije lako Ivanu Penavi slušati i gledati jade sugrađana (a i svoje vlastite) koji susreću svoje zlostavljače, silovatelje, ubojice najmilijih, ubojice susjeda, prijatelja, suboraca, djece…

Krenula je lavina ‘fake news’. Dugo je  razdoblje od mjesec dana u kome zataškivači mogu, kako već jesu spretni, izazvati mnoge probleme.

Odmah je Božinović i njegovi policijoti optužili dvojicu nedostupnih. Plenki je pozvao majku Jeana Michela Nicoliera na razgovor iako je ona bila ispred vrata Hrvatskog generalskog zbora kad nije imala čast, zajedno s drugim braniteljima i stradalnicima, zbog slučaja Kajkić, biti primljena od gospode generala. Tada je rekla:  „Mislim da ću se obratiti Francuskoj za pomoć jer želim ostatke svoga sina naći prije nego umrem.“

Tzv. mainstream mediji su ‘otkrili’ nekakve SMS-ove, bura je podigla prašinu, a Plenkijevo jato okupilo vjerodostojne đakićevce na konzultacije. „On je naš partner, i što sad da radimo?“, mudruje Đakić.

Ipak mnogi su branitelji i domoljubi dali podršku ovom prosvjedu. Tako Koordinacija braniteljskih udruga iz Domovinskog rata Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije piše:

„Mi, hrvatski ratnici i predstavnici ratnih postrojbi, zajedno sa stradalničkim i ostalim braniteljskim udrugama grada Splita te Splitsko  ̶ dalmatinske županije, pružamo Vam punu potporu pri pokušaju poticanja državnih institucija u otkrivanju i procesuiranju vukovarskih ratnih zločinaca, okupatora iz redova tzv. JNA, četnika te ostale rulje koja je uništavala hrvatski grad Vukovar.“

Doista, mnogi zločini su ostali neprocesuirani. Navodim primjer sela Kostrića, gdje su svi stanovnici, njih 16, ubijeni samo zato što su Hrvati-ustaše. Čak i dvoje djece od dvije i četiri godine.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/08/31/zorica-vukovic-brojaci-krvnih-zrnaca/

Pored Kostrića, stradala su mnoga mjesta na Banovini: Baćin, Viduševac, Joševica, Petrinja…

Zatim je tu Slavonija od Ćelija, Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda, Nove Gra-diške, Okučana, Pakraca, te Lika … Gospić, Široka Kula, Bukovac Perušićki…,  Dalmacija… Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Škabrnja…

U Voćinu je u noći 13. na 14. prosinca 1991. ubijeno više civila i hrvatskih vojnika. Sjećam se dobro tih dana. Svaki dan slušali  smo strašne vijesti, a suprug mi je bio na slavonskom bojištu. Naš župnik Antun bio je neopisivo tužan jer je kao kapelan službovao u Voćinu. Poznavao je mnoge ljude koji su tu noć masakrirani i nemilosrdno ubijeni. Isto tako bilo je strašno da su minirali crkvu  Gospe Voćinske koja je nakon Drugog svjetskog rata obnovljena jer su je isti ideolozi i tada srušili.

O tim događajima građu je skupio dr. Miljenko  Brekalo i o tome napisao knjigu „Slatinska kronika Domovinskog rata“. Feljton, prema knjizi, sastavio je Tomislav Vuković i objavio u Glasu koncila, sredinom ove godine.

Dr. Brekalo opisuje velikosrpsku taktiku: „Prije izravnoga napada, neprijateljske postrojbe najprije su otvorile snažnu minobacačku i rafalnu vatru iz više vrsta teškoga pješadijskog naoružanja. Nakon vatrene pripreme, teroristi su na ulazu u Balince i Četekovac zapalili više stambenih i gospodarskih objekata, što je izazvalo konsternaciju, paniku i bijeg pučanstva iz sela.“

Novinar T. Vuković u feljtonu piše: „Nedavno je objavljena vijest da je nakon punih 27 godina na zagrebačkom Županijskom državnom odvjetništvu podignuta optužnica protiv osmorice zapovjednika i 14 pripadnika srpskih paravojnih postrojba koje se tereti za ratni zločin protiv hrvatskih civila na području slavonskih sela Čojluga, Balinaca i Četekovca, gdje su u rujnu 1991. ubili 20 civila i dva ratna zarobljenika. S povijesnoga motrišta optužnica se, budući da je i vremenski i zemljopisno povezana, treba promatrati zajedno s optužnicom iz godine  2016. na zagrebačkom Županijskom sudu protiv 29 okrivljenika na području Voćina i Huma, okrivljenih da su od sredine srpnja do sredine prosinca 1991. godine ubili 50 osoba, i to 47 civila i tri ratna zarobljenika pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Samo u jednoj noći, 13./14. prosinca 1991., ubijena je 31 civilna osoba. Žrtve su bile surovo i bestijalno zlostavljane, a potom ubijene ne samo hitcima iz vatrenoga oružja, nego su neke žrtve ubijene udaranjem čeličnim lancima, zabadanjem čavala u prsni koš, udarcima sjekirom u glavu, a neke su žrtve zaklane, nakon čega su njihova tijela zapaljena.

Svi su ti zločini obrađeni strogo znanstvenom metodologijom, opisani temeljem svjedočanstava i potkrijepljeni izvornim dokumentima u knjizi dr. Miljenka Brekala ‘Slatinska kronika Domovinskoga rata’ (‘Svjetla grada’, Osijek, 2017.). Autor na 608 stranica daje kronološki pregled velikosrpske ideologije u povijesti od 19. st. do devedesetih godina prošloga stoljeća, političke nositelje i naoružane operativce u njezinoj provedbi na slatinskom području, kronologiju ratnih zločina, do vojno-redarstvenih akcija ‘Orkan ’91.’ i ‘Papuk 91.’.“

U akciji ‘Papuk 91.’, masakriran je moj rođak Branko Peći i njegovi suborci. Ostala je s dvoje djece njegova supruga, moja kumica. Smrt oca, u adolescentnim godinama, teško je podnio sin Stjepan.  Užasno je kad se sjetim toga.

Nedavno sam saznala za jedan strašan zločin koji se dogodio u Briševu, hrvatskom selu u prijedorskom kraju. Naime, od mojih prijateljica i znanica bila sam pozvana na predstavljanje knjige  ‘Briševački mučenici’ koja se 16. rujna o. g. održala u Velikoj Gorici. Knjigu su napisali i predstavili Frano Piplović i Ivo Atlija.

Baš kao i u Voćinu, napad na Briševo je krenuo granatiranjem 27. 5. 1992. Prije toga su iz Briševa, koje je imalo oko 400 stanovnika, pokupili oružje teritorijalne obrane. I opet poznat scenarij. Nakon ovog napada, Briševljanima je isključena struja. U žarkom ljetu.

Pravi napad se dogodio 24. i 25. 7. 1992., a počeo je isto granatiranjem, a onda i ulaskom pripadnika JNA i četnika (nosili su kokarde na kapama).  

Je li slučajno da je napad izvršen točno pedeset jednu godinu nakon masakra u Srbu, Zrinu, Boričevcu, Drvaru… Za te napade nisu imali izgovor Jasenovac jer ga tada nije ni bilo. Koje su opravdanje tada imali?

Dakle, dva dana trajao je užas u Briševu. O tome svjedoči preživjeli Ivo Atlija, koji je u to doba imao 29 godina. Ivo je svjedočio i na Haškom sudu.

Dio iz njegova svjedočenja: „Zatim su 15  ̶ 20 četnika okružili Peru i počeli ga tući kundacima. Šutirali su ga i šamarali. Vidio sam da su četnici izvadili noževe ali ne znam jesu li ga uboli ili ne. Pero je imao 66  ̶ 67 godina. Tukli su ga oko 20 minuta. Onda sam čuo da su mu četnici naredili da se skine. Psovali su ga, nazivajući ga ustašom. Kada se Pero skinuo i ostao samo u donjem rublju, naredili su ma da klekne i dali mu Bibliju koju su donijeli iz njegove kuće, tražeći od Pere da se pomoli po katoličkom običaju. Tukli su ga dok se molio. Čuo sam kako jedan četnik kaže: ‘Što mu sad taj katolički Bog  ne pomogne?’ drugi je rekao: ‘Ionako je Bog Srbin.’ Zatim su mu naredili da trči. Napravio je nekoliko koraka. Jedan mu je četnik ispalio rafal u glavu.“

Petar Dimač imao je 80 godina kad su ga mučili i tukli ‘svim i svačim’. Natjerali su ga da se skine i takav je trčao kroz špalir četnika i rezervista koji su ga tukli kundacima pušaka. Kada je od iznemoglosti pao, rekao je: „Djeco draga, ni vama nije lako.“ Nakon toga ubili su ga rafalom, pucajući mu u leđa. Junaci!

Milan Buzuk, Ivin prijatelj i vršnjak, nakon što je uspio pobjeći iz sela, zbog brige za roditelje, vratio se, i tada su ga uhvatili i mučili pred njegovom majkom. Škarama su mu izboli oči, a onda ga je jedan četnik dokrajčio drvenom letvom pri čemu mu je otkinuo dio glave.

Ilija Atlija, Ivin otac, obukao je bijelu košulju i u džep stavio izrezani izvještaj iz zagrebačkih novina. Ako ga ubiju da bude dostojno obučen. Postrojili su ga pred vlastitom kućom, kao i ostale stanovnike sela, jer je vojska naredila pretres. Članak su odmah našli. Ispod naslova „Četnici uzmiču“, bila je fotografija Ilijina sina Ante, hrvatskog policajca, s puškom u ruci, snimljenog na ratištu u zapadnoj Slavoniji. Iliju su vojnici  tjerali da pokazuje tri prsta. Pokazao im je šipak. Onda su ga ubili. I mrtav je stiskao prste, pokazujući šipak.

Ivo je tog vrelog srpanjskog dana 1992. godine, uoči blagdana sv. Ane, ostao bez oca Ilije, strica, tetka i tetke …

Ana Ivandić, rođena 1928. Godine. Došla je nakon pokolja u Hrvatsku, u Lekenik s četiri unučice koje su ostale bez roditelja. Ona priča: „Počeli smo graditi novu kuću, malo je trebalo da je završimo, a onda je počeo prokleti rat. Sjećam se kao i danas, počeli su granatama tući moje Briševo. Od jedne granate poginula mi je snaha Lucija, koja je s mojim sinom Pejom imala četiri kćeri. Potom je u mjesto upala vojska, išli su redom po kućama, klali, ubijali, silovali, palili. Izvodili su iz podruma, gdje smo se sklonili i gdje sam ja uređivala snahino mrtvo tijelo, jednog po jednog sina. Milana, koji je tada imao 29 godina, prvog su izveli. Morao si je iskopati grob i potom su ga ubili. Njega su dvadesetak dana ranije gotovo nasmrt prebili susjedi Srbi. Potom je na redu bio Stipe, koji je imao 33 godine, a na kraju su došli po najstarijeg sina Peju. On je prije smrti tješio kćeri, uplakane zbog smrti majke, da će ih on sada hraniti i brinuti se o njima. Istrgnuli su ga iz zagrljaja djece. Odveli su ga i ubili. Čula sam pucanj i znala sam po boli u prsima da ga više nema.“

Anine unučice su odrasle i udale se. Imaju i djecu.

Tijekom 36 sati koliko je trajao napad, ubijeno je 68 ljudi: 14 žena (od kojih su neke i silovane), dva mladića ispod 16 godina, 4 invalidne osobe. Ostalo su muškarci. Još 36 muškaraca odvedeno je u logor Krings u Sanskom Mostu.

Ivo je, sa svojim prijateljem Sajkom, sahranjivao poginule.  Zabilježili su tko je u kojoj grobnici. Kad se ratna situacija smirila, žrtve su ekshumirane i dostojno pokopane.

Zna se tko je počinio zločin. Bili su to pripadnici 6. krajiške i 5. kozaračke brigade od gotovo   4 000 dobro naoružanih pripadnika vojnih i paravojnih formacija. Omjer Briševljana i srpske vojske bio je  1 nenaoružan : 10 naoružanih ‘do zuba’. Na čelu ovih ‘junaka’ bili su Branko Basara i Nedeljko Aničić, visokorangirani  oficiri JNA koji žive u Beogradu, a potječu iz prijedorskog kraja.

Iako je haški sud nešto kao radio, nitko do sada, za učinjene zločine na Briševu, nije odgovarao, kako po zapovjednoj tako i osobnoj odgovornosti. Ni na jednom sudu. Umjesto toga, za nagradu je tzv. međunarodna zajednica priznala Republiku Srpsku…

Briševljani su ponovo, poput stanovnika Voćina, sagradili crkvu u kojoj se skupljaju na godišnjicu pokolja. Sv. misu svake godine služi biskup Komarica. U crkvi je i spomenik ubijenima.

Jula je devedesetogodišnja prognanica iz Stare Rijeke, a sada moja župljanka. Sjeća se svoga zavičaja i  župnika Ilje Arlovića koji je bio župnik i Briševljana. Svećenik Arlović rođen je nedaleko Orašja u, isto tako napaćenoj, Posavini. Teta Jula voli pričati kako su pjesmom izražavali svoja uvjerenja za vrijeme SFRJ. Nakon otpjevane pjesme Rajska Djevo na kraju sv. mise, svećenik iz Marije Zvijezde (trapistički samostan) bio je zatvoren. Kad se vratio, oni su opet pjevali tu pjesmu. Teta Jula naučila me jednu prekrasnu pjesmu Srcu Isusovu.

„Božanskog srca slušam sveti glas
iz hrama kako zove sve nas!
Gle srca ovog znak krvavi:
tu stan je ljubavi.

Slava, Kriste, Srcu svetom Tvom,
vjera kliče Ti u srcu mom:
Isuse mili, pohodi me, u raj svoj vodi me!….“  

Svojim sadašnjim životom, teta Jula stoji pred vratima Raja. Ona nije ogorčena. Zna što je proživio njen župnik Iljo. U ‘Briševačkim mučenicima’  nalazi se i njegovo svjedočenje.

Vojska RS došla je po njega u župni stan i odvela ga u logor Krings  u kućnim papučama. Zajedno s njim bilo je oko sedamdesetak njegovih župljana iz Stare Rijeke.  U logoru su ga izveli van iz barake. Za primjer. Iljo o tome piše: „Počeli su me tući palicama i to po cijelom tijelu: od vrata do peta. Tukli su me oko pola sata. Stisnuo sam zube i nisam ni jednom kriknuo, iako me strašno boljelo. Toga dana su izveli još nekoliko mojih župljana od kojih su najteže pretukli Zvonka Čavlovića.“

Shvativši u kakvoj se situaciji nalaze, ljudi su se htjeli ispovjediti. No čuvar je tražio da ih ispovijeda naglas. Pokajnici su pristali i na to, iako je Iljo pokušao četnicima objasniti da je ispovijed tajna. Ispovjedila su se tako petorica. Stražar se ‘izrugivao i ismjehivao primitivnim komentarima’ njihovu ispovijed.

Dalje preč. Iljo svjedoči, nakon mnogobrojnih tortura: „U logoru je bio kao zatvorenik i liječnik musliman dr. Karabeg. On mi je jednom prilikom rekao: ‘Čovječe, ja ne znam od čega si, kad sve to izdržiš.“

Iz zatvora je Iljo pušten nakon dvanaest dana. Dobio je potvrdu da se može javno kretati. Potpisnik je pukovnik Branko Basara. „Kad sam izašao iz logora cijelo tijelo od glave do pete bilo mi je posve crno od podljeva i udaraca.“

Na kraju svog svjedočanstva, Iljo piše: „Ovo je svjedočanstvo čovjeka, koji nikada nije mogao zamisliti da čovjek može tako nisko pasti i biti tako krvoločan, ali koji prije nije imao mogućnosti iskusiti koliko može biti snaga Božja u čovjeku, koja je u stanju da toliko nevin može podnijeti, a ipak zločinca ne mrziti, nego mu čak oprostiti. Bolno i dragocjeno iskustvo.“

Svećenik Iljo Arlović iznenada je umro u svojoj župi Stara Rijeka, 2013. godine.

‘Teroristički napad’ na nejač još je riješen. Motiv nije ‘nabujali fašizam’.  Ipak. Glavni ‘plačko’ sa svojim jatom iskazao je svoj cilj pritiska na hrvatsko pravosuđe u Varivodama: „Jesmo činili i činit ćemo i danas i sutra i sve dok nas bude bilo, da učinimo sve, da se pravosuđe ne koristi kao sredstvo etničkog progona kao što se koristilo godinama; da se pravosuđe ne koristi kao sredstvo za sprječavanje povratka kao što se koristilo godinama  ̶ neselektivno i prema ljudima koji ničim nisu trebali biti, ne samo osumnjičeni, nego nisu trebali, ne samo optuženi, nego nisu trebali biti osumnjičeni.“

U pomalo paničnoj izjavi Pupovac je dao do znanja da zna što su radili njegovi. I kad god nešto treba objasniti u vezi tih zločina, on poput mađioničara, izvlači Jasenovac iz rukava.

Zato je bitan ovaj prosvjed: za Vukovar, za Škabrnju, za  Voćin, za Briševo i Prijedor, Posavinu, Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Zagreb……

Potreban je da se spomenemo i 402 pobijene djece koje su ‘pomoz bog junaci’ ubili bombama, VBR-ovima i navođenim raketama JNA. Potrebno je da se podsjeti gradonačelnik Slav. Broda, kad ugošćuje Bajagu  i NGO soroševskog pedigrea, da je u njegovom gradu ubijeno samo u 1992. godine 27-ero djece. Hoće li i on stati uz bok Ivana Penave?

A mediji pitaju tko stoji iza prosvjeda. Odgovorio je Stipo Mlinarić, branitelj Vukovara speciojalnog Turbo voda, 30. 9. 2018.:

„Znam da iza gospodina Penave čestitog i poštenog mladog čovjeka stoje mrtvi na memorijalnom groblju na čelu s Blagom Zadrom i tiho u ove jesenske dane pozivaju čestite i poštene ljude da dođu 13. 10. 2018. i dignu glas za one kojima su još kosti razbacane slavonskom ravnicom. Da se pronađu i nađu svoj mir pored svog zapovjednika i ostalih suboraca.

To Ivan čuje u gradu Vukovaru za razliku od onih koji su gluhi i pored zdravih ušiju.

Mi, Žuti mravi, Pustinjski štakori i Turbo vod podržavamo u potpunosti traženje prekida šutnje hrvatskih državnih institucija o ratnim zločincima i procesuiranju svih odgovornih za ubijene kao i za mučene i silovane. Vratiti dostojanstvo i čast, kako žrtve tako i cijelog hrvatskog grada Vukovara, ali i svih hrvatskih branitelja, je vaš kao i naš jedini cilj.“

Da svi Srbi ne misle kao Pupovac, pokazuje i Nenad Vlahović,  potpredsjednik Nacionalnog vijeća Srba iz Garešnice: „Ovaj prosvjed je dobro došao, iako kasni nekoliko godina. Ja, kao predsjednik srpske zajednice koja ne podržava Pupovca, podržavam  ovaj prosvjed, kao i srpska zajednica koju predstavljam. Mislimo da je Kajkić odstranjen smišljeno. Pupovac je htio zaštititi svog dožupana Ćurčića, a u tu igru su uvučeni i DORH i Uskok.“

Da. Treba se jednom znati istina. Jer ako zločin ostaje bez kazne, tko kaže da se neće ponoviti!? Svjedok je povijest.

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo