D.Pešorda: Konsezus političke elite protiv naroda

Bauk populizma kruži Europom, a i šire. Pa tako i kandidat desnog centra za predsjednika Europske komisije Manfred Weber, kako prenosi Hina, tvrdi:”Europski izbori odlučujući su za budućnost Europe kojoj trenutačno prijete Vladimir Putin, Donald Trump i Kina, a iznutra joj prijete populisti koji žele uništiti ideju solidarnosti i oživjeti nacionalizam.” U Hrvatskoj su populizam i suverenizam posebno na zub uzeli Kuščević i Jandroković. Jandroković u Osijeku populistima veli: ”Posebno nas iritira da nam se broji jesmo li dovoljno Hrvati i dovoljno katolici. Treba jasno i precizno reći da jesmo.” Kuščević se pak pribojava kako bi populisti mogli pokušati iskoristiti prosvjed u Vukovaru: “I branitelji su rekli da prosvjed nije protiv Vlade, a nešto sitno bi mogli pokušati poentirati populisti koji sebe nazivaju desnicom. Oni bi mogli pokušati dovesti taj prosvjed u vezu s Vladom. Mislim da neće u tome uspjeti.” Hvaljen Isus, Kuščeviću, stvarno je skandal dovoditi u vezu politički prosvjed s vladom!

  I onda plačljivi Pupovac mrtav hladan kaže da su u Hrvatskoj devedesetih Srbi na trgovima u velikim gradovima morali prisezati Hrvatskoj na lojalnost, a veliki Hrvat i katolik Gordan Jandroković ni riječi, ni da zucne, a kamoli da bi rekao: ”Lažeš, Milorade, populističku propagandu širiš.”  To je valjda zato što se, po definiciji, ne može biti srpski populist ili srpski nacionalist. To je rezervirano samo za Hrvate. Beskompromisni branitelji Plenkovićeve vlade u posljednje vrijeme detektirali su, uz populizam, i suverenizam kao zlokobnu opasnost za ”političku stabilnost.” Tako Jandroković napada ”samozvane suvereniste” da žele pad HDZ-ove vlade, a novinarka Večernjeg lista Iva Puljić-Šego, nadovezujući se na njega, svoj članak naslovljava retoričkim pitanjem: Imaju li suverenisti monopol na domoljublje? Na retoričko se pitanje odgovor ne očekuje, on se podrazumijeva, u ovom slučaju odgovor bi bio da suverenisti monopol na domoljublje nemaju. Međutim, na Jadrokovićevu žalost i žalost Ive Puljić-Šego suverenizam je preduvjet za bilo kakvo domoljublje ili patriotizam. Jednostavno rečeno: bez države nema ni patriotizma. Dok smo bili u SFRJ patrioti su bili oni koji su voljeli tu zemlju, a oni koji su sanjali slobodnu i samostalnu Hrvatsku bili su separatisti, neprijatelji države i poretka, ustaše itd.

 Boreći se tako protiv populizma, takozvani lijevi i takozvani desni sve više se približavaju. U Europi se tako događa da se desni i lijevi centristi udružuju gdje god ”populisti” ozbiljnije zaprijete, Njemačka je za to najbolji primjer. Taj put na svoj način, čini se, slijedi i Hrvatska. Plenkovićev postizborni politički konsenzus pravo je remek-djelo političke pragme. Otkad je otjerao Most Plenković, osnažen Pupovčevom i Vrdoljakovom potporom, polako širi svoju neformalnu koaliciju. U njoj su već sada neslužbeno brojni zastupnici koji su izabrani na dijametralno suprotstavljenim listama, ali zajedničko im je da ne bi iz Sabora i da su protiv ”populista”. To je toliko uzelo maha da jedne dnevne novine nagađaju kako Sabor ne bi izglasao vlastito raspuštanje čak i kada bi kojim čudom Plenković i njegovi ministri dali ostavke! U stvari, izuzevši desni dio Mosta, Živi zid i Neovisne za Hrvatsku, sveukupno jedva nešto više od desetak zastupnika, istinske oporbe Plenkovićevoj vladi već sada nema. Faktično na sceni je konsenzus političke elite protiv naroda!

 Kad se stvari tako postave, postaje jasno zašto suvremene političke elite označavaju populizam kao najvećeg neprijatelja. Populizam je tu ono što mu i ime sugerira, politika koja nastoji slušati narod, a ne demagogija i manipulacija narodom za neke protunarodne ciljeve, kao što to suvremeni mediji sugeriraju. Populizmom se tako histerično naziva svaki pokušaj da se glas naroda u političkom odlučivanju više čuje i uvaži. Ilustrativan je primjer za to referendum za koji je potpise skupila GI Narod odlučuje. HDZ, SDP i njihovi sateliti složno ocrnjuju kao populistički pokušaj da se biračima pruži mogućnost da zaokruže ime svog predstavnika, a ne samo stranačku listu, na kojoj kandidate i njihov poredak određuje predsjednik stranke. Ili da se, ne daj Bože, politička moć manjinaca barem donekle uskladi s brojem glasova koje dobivaju.

 Unatoč zgražanju elita populizam će samo jačati, zaustaviti ga se može jedino ukidanjem demokracije. Jesu li predstavnici političkog mainstreama u zapadnim društvima na to spremni?

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo